Između ruskog cara i turskog sultana

Muslimani su za srpske agresije na BiH više bili usmjereni na Hrvate, nego li na Srbe

 

 

Nakon što su se aktualni ruski car i turski sultan sljubili kao „nokat i meso“, što je povijesna rijetkost, stvari su se na „ovim prostorima“, u „regionu“, koji se zapravo politički promatrano vratio u status „Balkana“, stubokom promijenile. Europa, promatrana kao Eunija, ali i šire pritisnuta programiranom seobom naroda ponajviše, trese se i jače nego što Italiju „drmaju“ potresi. Napustila ju je Velika Britanija i vratila se statusu Britanskog carstva – navest ću samo toliko. Takva Europa niti zna, niti hoće, niti smije, niti može, još razdirana potpuno različitim interesima, prastarim i aktualnim svojih članica i nečlanica, rješavati kompleksne probleme kao što je BiH. A kad je i htjela i mogla? Dodamo li s tim bitno povezane ratove na južnim, afričkim i azijskim obalama Sredozemnog mora, od Tunisa pa do Mosula koji godinama traju – ne ulazeći ovdje u to tko, kako i zašto ih je izazvao – te američku „tradiciju“ svojevrsnog „ne miješanja“ skoro i godinu dana prije isteka mandata američkom predsjedniku, posebno završnog drugoga, u „vrela“ pitanja – eto nas do uhićenja deset visokih časnika HVO-a u Orašju.

Tako stigosmo u BiH. Danas je to država u kojoj su, iako formalno konstitutivan narod, Hrvati obespravljena manjina koja se dodatno stišće, potiskuje, „čisti“ tamo gdje je još ima… Na teritoriju srpske republike zapravo ih više nema – kako vole reći svetosavski, dakle hiper nacionalistički Srbi – tamo su im još samo grobovi. Posebno se to odnosi na Posavinu uz izuzetak oraške enklave. U Federaciji, koja to sadržajno nije nikad postala, a i to što je od nje bilo ili trebalo biti, istiskuje ih se na sve mile i nemile načine. Pripomagao je cijeli Zapad, zapadne sluge i, dakako, igru su vodili Ameri. Ona je bila obična, lako uočljiva: tamo udri po muslimanima (Irak, Afganistan…) „fundamentalistima“, ovdje ih pomazi. Pa eto Sarajevskog filmskog festivala čak; crveni tepih, stig'o Oscar, dolazila Anđa Đoli… Jednostavno se može zaključiti: one pretežito hrvatske teritorije u BiH koje Armija BiH, dakle muslimani Bošnjaci, skupa s mudžahedinima iz muslimanskoga zeleno-crnog svijeta, nisu Hrvatima oteli u ratu, sada nastoje očistiti u miru.

 

Ovo smo također odavno apsolvirali: Bošnjaci muslimani za srpske agresije na BiH više su bili usmjereni na Hrvate, kao malobrojnije i slabije, nego li na Srbe, kao daleko jače. Takva bješe situacija na terenu, o čemu se svatko može uvjeriti na kartama ratnih zbivanja u BiH od 1992. do 1995. – ostalo su političke basne, bajke i suvremena propaganda. Valja ovdje navesti dvije tzv. „notorne“ činjenice: Prva je kako je glavnina napada na Hrvatsku 1991. (dakako i kasnije) išla iz i preko BiH od strane JNA i bosanskih i hercegovačkih Srba te raznih paravojski iz Srbije. U postrojbama JNA su cijelu 1991., pa još i 1992. bili aktivni oficiri Muslimani (nije još bilo Bošnjaka) bilo da su u njima protiv Hrvatske ratno djelovali u Hrvatskoj ili iz BiH.

 

Kandidata Srba za opužnice za ratne zločine na tisuće, a nisu ni pod amnestijom. U najtežem razdoblju agresije na RH predsjednik R BiH, Alija Izetbegović, govorio je kako to „nije njihov rat“, i više je nego dvojio na čijoj strani je JNA („'ko puca, 'ko puca“, a pucala je JNA već i po Muslimanima). Istodobno, barem formalno, bio je odgovoran za agresiju koja se iz države kojoj je bio na čelu, odvijala prema Hrvatskoj, ma koliko mu država suverena bila. I ono najvažnije: srpski nacional-socijalizam pretvorio je cijelu bivšu Jugoslaviju u jedno bojište, pri čemu je Hrvatskoj izravno prijetio i napadao iz susjednih država: Srbije, BiH, Crne Gore i Slovenije, najviše uz pomoć JNA. Otkud je dolazila agresija i tamo se Hrvatska morala braniti. Najbolje bi bilo da se mogla braniti u Zemunu, ali nažalost nije; ili još bolje, na crti Valjevo, Užice. Niš. I to bi bilo legitimno. Uostalom Amerika i Zapad se brane u Afganistanu, Rusija u Siriji, Britanija na francuskoj strani Kanala, a bidna Europa na kölnskom banhofu i još od golorukih napadača žena.

 

Bitka za dva entiteta, dvije "republike"

 

Drugo, Hrvati su svojim glasovima na referendumu podarili samostalnost BiH – na preporuku – naredbu Predsjednika Franje Tuđmana. Bez njih bi BiH ostala u sastavu krnje Jugoslavije. O ulozi HVO-a, od Orašja, preko Bihaća do Neuma nije potrebno trošiti riječi, kao ni o, samo toliko, deblokadi Bihaća, ili o utjecaju Oluje na kraj rata u BiH. Vraćamo se današnjoj BiH. Nedavno je u srpskoj republici održan referendum o „danu republike“ koji će se fol, slaviti – a odavno ga slave. Pokušali su ga Srbi proširiti i na Distrikt Brčko, teritorij koji ju prekida, no nije išlo, nije, zasad dopušten. Referendumsko pitanje bilo je besmisleno, no sam referendum bio je generalna proba za onaj važniji, o izlasku te tvorevine iz BiH i „prisajedinjenju“ sa Srbijom. Valjda nema nikoga ovdje tko se tome čudi, jer „prisajedinjenje“ BiH, sad tog „komada“ srpske republike jedan je od glavnih ciljeva srpskog nacional-socijalizma, svetosavskog.

 

Drugi BeHa entitet zvan „federacija“ sve manje „federira“, a sve više postaje „republika“ po sadržaju nalik onoj srpskoj, ma koliko se s ove strane Save o tome više od desetljeća šutjelo. Samo nekoliko, možda naoko sitnica, ali svakako „znakova pokraj (njenog) puta“.

 

1. Osnovni ustav Federacije izmijenjen je amandmanima, kažu preko sto puta, uglavnom na štetu Hrvata,

2. Izborni zakon je tako dizajniran da je u dva navrata omogućeno Bošnjacima da izaberu Hrvatima člana Predsjedništva BiH, usput i unitarističkih, filojugoslavenskih i filokomunističkih usmjerenja,

3. Neravnopravan položaj Hrvata u Federaciji možda najbolje ilustrira činjenica što im nije dopušten televizijski kanal na hrvatskom jeziku u XXI. stoljeću što je politički i kulturni pritisak (jezik!), zapravo diskriminacija,

4. U Federaciji su se odavno pojavila ekskluzivna naselja vehabista, vjerski, pa i etnički čista zatvorena (Gornja Maoča),

5. Najnovije je zatvoreno, ekskluzivno naselje Osenik, izgrađeno za arapske bogataše. I drugdje po svijetu se bogatuni ograđuju, ali najčešće ne još i vjerski i etnički, a proces arabizacije BiH i inače teče,

6. Izgred u Stolcu za lokalnih izbora u BiH kad je lokalni čelnik SDA Salmir Kaplan, nakon što je uvidio kako „Stolac ipak ne će pasti“, što je zazivao još Alija Izetbegović, „pospremio“ u bolnicu predsjednika izborne komisije vrlo je znakovit. Umjesto da je iza toga završio u zatvoru, tjednima kasnije vodio je prosvjednike, uglavnom mlade, pred sjedištem SDA u Sarajevu. Tu prestajemo sa znakovima i vraćamo se uhićenju deset zapovjednika HVO-a u Orašju.

 

Dvostruko dodavanje Srba i Bošnjaka

 

Zašto baš dva dana poslije posjeta Andreja Plenkovića i Davora Ive Stiera BiH? Oni su „petljali“ s tim BeHa putem u EU još tamo u Bruxellesu, izričito su se i za posjeta za njega založili, a Plenković se otvoreno zalagao i za zakonsko (ustavno) poboljšanje položaja Hrvata, ustvari njihovo stvarno tretiranje kao konstitutivnog, ustavnog, naroda. Bošnjačke nacionaliste, kako one islamske, tako i one unitarističke, a posebno ih je dirnuo u žicu tražeći izmjenu zakona, s posebnim osvrtom na događaj u Stolcu. On je na neki način i inače prijeloman: još su podpredsjednik tehničke Vlade Petrov i ministar vanjskih poslova Miro Kovač posjetili tamošnje Hrvate, i ostale što je dočekano na nož, a kad je Plenković još nastavio u istom tonu brige i zaštite licemjerno je dočekan prijateljski, a zatim je dobio čakiju u leđa. Kakva uostalom Europa: jedni bi u Otomansko Carstvo, drugi u Srbiju uz pomoć Rusije. Milorad Dodik zna i danima dreždati u Moskvi čekajući da ga primi Putin i pruži mu podršku, Bakir Izetbegović je u sličnim odnosima s Erdoğanom. I eto prilike: Srbi su nabacili loptu, pripremili optužnice, a Bošnjaci zabili golčinu, nevažno što je iz zaleđa i Hrvatskoj i Plenkoviću. Njega Rusi imaju „na piku“ zbog važne uloge u ime EU-a u približavanju Ukrajine Uniji.

 

Turska ureduje po Federaciji

 

Kako stvari realno stoje u odnosima Federacije ilustrira još jedan nedavni opet naoko sitni događaj. U Federaciji djeluju tursko-bošnjački koledži i škole, od vrtića do sveučilišta u organizaciji Bosna Sema, i to od 1996. Takav jedan je u Sarajevu, Tursko-bošnjački koledž. Na prijedlog bit će studenata, gradsko vijeće Sarajeva dodijelilo je gradsko priznanje jednom njegovom profesoru – profesoru matematike po imenu Ali Lafciogluu – na što je skočila Turska pa je gradonačelnik Sarajeva, Ivo Komšić, zatražio povlačenje priznanja kako se ne bi pokvarili odnosi s Turskom. Problem je u tome što je Bosna Sema pod navodnim utjecajem i novcima Fethullaha Gülena, pa se tako obračun s njim i s bilo kime i čime s njim u vezi provodi eto i u Sarajevu, dakle u drugoj državi.

 

Turski diplomati u Sarajevu uostalom tvrde kako će Turska odkupiti, dakle podržaviti sve institucije Bosna Sema u BiH – od vrtića do fakulteta! Zar i na ovaj način Federacija ne ide u Tursku, barem dio njenoga školstva, ili Turska dolazi u BIH, a to traži čak i jedan Ivo Komšić.

 

Uloga Turske na Balkanu proteže se od Bugarske, preko Makedonije, Crne gore, Kosova do BiH, a bogme turski, s njima i islamski utjecaji ni u Hrvatskoj nisu slabašni. Zar nije naša Predsjednica u Opatiji uživala u halal delicijama dok su oraški uhićenici već bili po BeHa zatvorima kao žrtve – haram uhićenja. Dodamo li tome jačanje ruskog utjecaja od Bugarske, preko Makedonije, Crne Gore, Srbije, pa preko srpske republike sve do Bosanske Kostajnice, eto balkanskog veselja koje se nadaje. Izgleda, što pjevaju Srbi: „i opet će, ako bude sreće“. Ne amnestiram ulogu politike i političara odavde, te sigurnosnih službi, ali to je jedna druga i vrlo opsežna tema i još tužnija priča, naročito od dvije tisućite.

 

Mato Dretvić Filakov