Velikomuslimanske agresije genocida i islamocida
Nema mira ni mirne Bosne i Hercegovine sve dotle dok bilo koji njezin narod nostalgičari, u bilo kojoj mjeri i bilo kojim povodom, za turskim genocidno vjerskim periodom prisilne islamizacije okupiranog beha naroda. Pored toliko stravičnih slika koje se i danas vide na bosanskohercegovačkom mozaiku, ne samo u onima koji su islam prisilno prihvatili da bi mogli preživjeti, ili u bolnoj pustoši koja bode u oči, bošnjačko odrubljivanje glava katolicima povratnicima, ili u mentalitetu onih koji žale za tim krvoločnim okupatorom, i kojima je Turska mati, zar je moguće da i u primisli ima, ne samo pojedinaca već i velikog dijela naroda koji žaluje za tom najkrvoločnijom prošlosti u ljudskoj povijesti, i da čine sve da se ona vrati. U takvoj bosanskohercegovačkoj suvremenosti žala jedni za Turcima, i drugi, koji su uz strašne žrtve ostali u svojoj katoličkoj vjeri, s pogledom u budućnost europskih prostora u kojima je Bosna i Hercegovina bila prije genocidno osmanlijskih osvajača, nemoguće je napraviti i mali korak k pomirbi, toleranciji, snošljivosti i miru.
O strahotama zločina bošnjačke “mati Turske” koje je počinila u vrijeme širenja islama mačem, ne govore samo srpski primjeri odnošenja svojih mrtvih sa muslimanskih prostora. Naime, na drugom kraju svijeta na kojem je Turska počinila, danas i od svijeta priznati i pravim imenom nazvanim, genocid, Armencima se sleđuje krv u žilama na sam spomen Turske i Turaka. Zaboraviti turski genocid i islamocid nad dva milijuna svirepo ubijenih Armenaca, za armenski narod značilo bi povratak i zločinaca i njihova turskog vremena.
Taj strah, taj pijetet prema ubijenim sunarodnjacima po vjeri i naciji, ne može vrijeme izliječiti, i zazivanje tog perioda od strane bilo i jednog pojedinca pripadnika armenskog naroda, značilo bi najsramotnija i najveća izdaja zemlje i naroda. Dok je u armenskom narodu nepojmljivo da netko kaže da mu je “Turska mati tako je bilo i tako će ostati”, u bošnjačkom narodu to je praksa, to je ponos, to je ljubav, to je nacionalni i vjerski bošnjački identitet. To je bošnjačko domoljublje, to je jedina ljubav prema Bosni i Hercegovini.
U bošnjačkom nacionalnom identificiranju s turskim okupatorom iščitava se i odgovor zašto su stali na stranu Azerbajdžana kada je ta islamska zemlja uz pomoć, njihove mati Turske izvršila vojnu agresiju, s pokušajem ponovnog genocida, na kršćansku Armeniju i njenim narodom. I poslije strašnih ponovo počinjenih azerbajdžansko turskih zločina islamocida i genocida, uz posredovanje Rusije sklopljeno je primirje, u kojem je Azerbajdžan dobio sve okupirane armenske prostore.
Rusija koja je također u prošlosti jednim dijelom bila žrtva Osmanlija, opet je u nekom obliku kapitulirala pred suvremenim turskim Sultanom, uz kojeg su djetinjasto poslušno stali, uz suvremenog Osvajača Silnog. Sa okupiranih prostora mora se, opet armenska žrtva povući i islamistima ostaviti domove, zemlju, crkve, groblja. No u pomisli na, samo jučerašnje islamističke azerbajdžansko turske zločine o onim iz prošlosti u strahu se i ne misli, poraženi Armenci, čiji poraz slave i Bošnjaci, odlučili su se na spaljivanje i potpuno uništenje, još ne porušenih svojih kuća i domova. Do neba su se uzdizali crveni plamenovi gorućih domova i svih uspomena koje su njima izgrađene i u vatri nestale. Morali su kršćani pred svjetskom nepravdom koja je tijesno stala na stranu radikalnih kršćanofobista ostaviti domove, i dijelove sebe, okupatorima istim onima koji su već jednom izvršili, još uvijek nekažnjen genocid, nad njihovim narodom. Nisu mogli prepustiti svoje kuće zlikovcima da se iživljuju na njima, da svetinje gaze i pale, da ih čiste od nevjernika.
Nažalost katolici u Bosni i Hercegovini u vrijeme muslimanske agresije udruženog zločinačkog pothvata istrjebljenja Hrvata u vjerskom beha ratu nisu stigli iznijeti ni svoje svetinje, ni svoje uspomene iz kuća iz koji su ih potomci Osmanlija protjerali. I zbog toga su Armenci, ponovne žrtve Osmanlija, premještali i grobove svojih najmilijih, jer iz stradalničke prošlosti znaju da bi grobovi i groblja bili porušeni i preorani, i kako kaže jedna armenska žrtva, “sa zadovoljstvom će ih muslimani oskvrnuti”.
Isto onako kako su Muslimani u ratu činili sa grobovima i grobljima katolika, a Bošnjaci ih danas ruše i preoravaju u Lašvanskoj dolini gdje su na barbarski način srušili i spomenik hrvatskih žrtava muslimanske agresije i genocida etničkog čišćenja koje traje i danas 25 godina poslije Daytonskog (ne)sporazuma. Kaže armenska žrtva pogledom na svoju zapaljenu kuću, u kojoj je vidio i dio sebe kako gori i sagorijeva u muslimanskoj mržnji, koja pali gotovo cijeli kršćanski svijet: “To je moja kuća, ne mogu je ostaviti Turcima”. I nastavlja u osjećaju poraženosti pred razornom kršćanofobijom, “Svi će zapaliti svoju kuću danas. Dali su nam do ponoći da odemo”. A kad neka kršćanska žrtva ode ispred islamske agresije etničkog i vjerskog čišćenja, ta se više nikad ne vraća, pa zbog proživljenih strahota i ne navraća, u svoj kraj, na svoju zemlju u svoju kuću. Stvarnost hrvatskih žrtava, kojima je zabranjen svaki povratak, i onih koji se vrate a Bošnjaci ih poubijaju, velikomuslimanske agresije genocida i islamocida počinjenih u vjerskom beha ratu to potvrđuju.
