Bošnjački sabor je Alijina varka

Aliju Izetbegovića treba posthumno javno suditi za njegove kumulirane potpise i dogovore

Informacija Momčila Krajišnika o dogovorima s Alijom Izetbegovićem o legalizaciji Republike srpske i omogućavanju da se zatim njezina ilegalna secesija pretvori u legalnu disoluciju BiH (http://www.nedeljnik.rs/velike-price/portalnews/ispovest-momcila-krajisnika-tudman-nam-je-u-dejtonu-obecao-izlaz-na-more/) je točna. Kada Izetbegović nije dobio pristanak Parlamenta Republike Bosne i Hercegovine za uspostavljanje Republike srpske, on je pokušao da taj pristanak dobije od, za tu priliku i napravljenog „Bošnjačkog sabora“ od 27. rujna 1993. Čitav taj „Bošnjački sabor“ i mamac s proglašenjem „Bošnjačke nacije“ je u pozadini imao tu ulogu kao jedino bitnu, da Izetbegović svijetu prikaže da ima podršku Bošnjaka u legalizaciji RS-a, što se vidi i iz govora mnogih maksimalno instruiranih Izetbegovićevih "saborskih" govornika. Izetbegović taj pristanak ipak nije dobio ni od ad hoc sazvanog "Bošnjačkog" sabora uglavnom zbog junačke intervencije protiv njega od strane pravnika prof. dr. Ibrahima Festića i još nekih diskutanata.  U svom govoru na tom "Bošnjačkom saboru", upravo je Izetbegović i osobno tražio to što tvrdi Krajišnik. Izetbegović kaže: "RS ne će biti država, ali će imati pravo na zakonodavno-sudsku-izvršnu vlast i pravo na ODCJEPLJENJE nakon pet godina." (Primijetimo ovdje kako Izetbegović infantilnom prijevarom manipulira svoje nepismene sljedbenike, jer po definiciji "državu karakterizira zakonodavna, sudska i izvršna vlast", a on u istoj rečenici kaže da RS "ne će biti država"?!) 

I pored toga što nikada nije dobivao pristanak Parlamenta RBiH, za taj i sve ostale svoje dogovore i desetak potpisa o ukidanju Republike BiH i podjeli njezinih teritorija, Izetbegović je nastavljao svoje sudjelovanje u tzv. mirovnim pregovorima, čekajući samo jednu griješku Parlamenta BiH. Posrednik u pregovorima lord David Owen na pitanje američkog novinara Franka Sesnoa nakon Daytona – „Zašto su svi raniji dogovori propadali, a Daytonski nije? – odgovorio otprilike sljedeće (parafrazirani Owenov odgovor): „Niti jedan prethodni dogovor nije propao jer su se na neki način svi oni u dijelu ili u cjelini kroz „mirovne pregovore“ KUMULIRALI u Daytonski „mirovni“ dokument¨. Dakle, Izetbegović je nastavljao pregovore o podjeli BiH, na osvrćući se što narod i parlament žele, znajući da će jednom uspjeti da prevari Parlament i da izglasa i legalizira sve te svoje izdaje koje su ranije bivale odbijane.

Izetbegović je pro-srpski naklonjen pravnik, posrbica, a ne neki nepismeni hodža, tzv. islamski nacionalist kako ga naziva Dodik da bi njegovog sina držao što duže na čelu muslimanskih nepismenih masa.  „Naivni Alija“ je uspio čitavu bh. javnost držati u zabludi da vodi „MIROVNE pregovore“ dok je ustvari činio teško kazneno djelo USTAVNE veleizdaje po tad važećem Ustavu RBiH (član 155.), pregovarajući Ustav RBiH, ignorirajući zabranu i zakletvu Armije RBiH. Odnosno, Izetbegović je činio ilegalnu ustavnu kapitulaciju vodeći Ustavom zabranjenu agendu s ilegalnom stranom koja je to od građana RBiH (prije svega iz bošnjačkog naroda) tražila na ilegalan način – nožem! Time je motivirao genocid jer su iza njegovih pristanaka na granice smrti po Bosni i Hercegovini, jedini problem nakon tih pristanaka koje spominje Momčilo Krajišnik, ostajali „samo“ živi Bošnjaci i Bošnjakinje, samo živi muslimani, a što je nakon njegovih dogovora „samo“ preostajalo Srbima da ih pokolju.

Uloga Zapada je samo u tomu što su na tim nevjerojatnim činjenicama lukavstva u veleizdaji mnogi svjetski hohštapleri pravili karijere predstavljajući se čak kao zaštitnici Bosne, kao što su Clinton, Holbrooke ili Demirel tako što su te potpise veleizdaje za koje se strijelja u svakoj državi, predstavljali kao „mudrost“ i mirovni proces pa i onda kad su Jugoslavenska armija i RS gubili po jedan grad dnevno. To je bilo izvodljivo jer je Izetbegovićev tajnik kabineta Kemal Muftić uspio zaustaviti sve pokušaje informativne deblokade Sarajeva i BiH, a i zato jer je Izetbegović legalizirao ilegalne strane u ratu još dogovorom s Karadžićem (SDS) i Bobanom (HDZ) u sarajevskoj diplomatskoj rezidenciji „Konak“ u veljači 1992., dva mjeseca prije vojne agresije – i nastavio da to radi u zgradama UN-a u Ženevi i drugdje.

Ipak, ovo što Momčilo Krajišnik sada svjedoči ne znači da je sad Republika srpska na čvrstim temeljima, ne znači da je RS „trajna kategorija“ – ali to je opširnija tema o ništavnosti Daytona o čemu postoji tona materijala kao što je ius cogens norma o zabrani priznavanja rezultata genocida po referentnoj Bečkoj konvenciji o ugovorima (član 53.). Nažalost, ne govori se o članu 46. iz te konvencije, iz istog poglavlja o ništavosti ugovora i prava vraćanja na status quo ante, Republiku BiH, na osnovi „nelegitimne volje“ pregovarača, tj. Alije Izetbegovića. Da bi se to izdiskutiralo i ušlo u javnost, potrebno je da građani koji žele RBiH – ili BiH bez Daytona i entiteta – samo kažu: „NE, nije to bila naša volja (kao jedinih vlasnika Ustava RBiH), nego je to bila nelegitimna volja i kriminalni čin!“ Za to je potrebno posthumno javno diskutiranje (suđenje) Aliji Izetbegoviću za te njegove kumulirane potpise i dogovore, a ne nasjedanje na njegovu retoriku o „dobrim i lošim stranama“ tih dogovora. Svi dogovori o Ustavu na ilegalan način su loši i kriminalni – a za budućnost Bosne je samo bitno da su ništavni. Zato se mora stalno ponavljati prijezir i NE prema onom što je radio Izetbegović kao posljednji predsjednik RBiH.

Musadik Borogovac, Bosanski glasnik