Bošnjačka ekstremno radikalna politika nacifašističkih karakteristika
Danas u brutalnom a ponekad u podmuklom, a češće otvorenom procesu stvaranja čiste muslimanske Bosne i Hercegovine po uzoru na Afganistan, Iran i druge islamske zemlje, samo neka muslimansko-bošnjačka djeca, po roditeljskom odgoju života u različitostima drugih vjera i nacija, ne ulaze u sarajevsku sinagogu, a sutra kada cijela beha zajednica postane kao iranizirano afganistanizirano Sarajevo ne će ulaziti niti jedno dijete. Zasigurno ne će ni imati gdje ulaziti jer sinagoga i ne će biti, kao što gotovo pa nema danas ni Židova u tom gradu, kao što nema, gotovo, ni kršćana katolika i pravoslavnih nit njihovih crkava.
Politika tih bošnjačkih islamskih radikalista je kopija onih iz Irana koji otvoreno prijete uništenju Države Izrael, za što razvijaju i oružje za masovno uništenje. Nakon propada svih ideologija zabilježenih u prošlosti okrvavljenih tragova milijuna ubijenih političkih neistomišljenika, u stravično rušilačkom obliku, ponekad u prikrivenosti a nekada i otvoreno, stoljećima postojeća u Bosni i Hercegovini u vrijeme turskog danka u krvi, muslimanska ideologija krvi i tla, kršćanofobija, oživjela je u najcrnjem obliku i najrazornijim dimenzijama tamo na beha prostorima gdje se više od pola tisućljeća razvijala i usavršavala u brutalnim zločinima nad porobljenim kršćanima svake vjere.
Čuvanjem i njegovanjem u nekim razdobljima prošlosti i skrivana ali umotavana u različite omote, kršćanofobija se u kraljevini kraljice Katarine, u fratarskoj Bosni razgoropadila u obliku globalne vjerske muslimanske ideologije, najopasnijom povijesnom ideologijom za budućnost ne samo beha prostora na kojima muslimanska djeca iz religijske mržnje prema nemuslimana ne ulaze ni u sinagoge ni u crkve, nego i za budućnost čovječanstva u cjelini i njegove suvremene civilizacije. Svaki ne ulazak u bogomolju druge vjere, korak je onih koji ne ulaze do ubojstva vjernika u čiju bogomolju ne ulaze. Učiti djecu mržnji prema judaizmu ili kršćanstvu učenje je istih zločinu ubojstva onih koji nisu njihove islamske vjere. Zasigurno sva ta bošnjačka djeca koja su roditelji odgojili u religijskoj mržnji prema Židovima, sutra su kada odrastu njihove ubojice.
Mali je korak od religijske mržnje do zločina ubojstva. U svakom odgoju u mržnji prema drugom i drugačijem, napose u odgoju u mržnji iz vjere, kako to danas odgajaju bošnjački roditelji svoju djecu u okupiranom, muslimansko-entitetiziranom Sarajevu, nalaze se i odgojne kockice ubojstva. Iz isilovske zločinačko terorističke, genocidno kršćanofobične mržnje prema kršćanima Bliskog istoka, kolijevke kršćanstva u kojoj se kršćani odgajali i rasli prije gotovo sedam stoljeća od pojave islama, izrasla je najbrutalnija i za kršćane najpogubnija muslimanska ideologija, kršćanofobija. Ispred mača i ognja, kao glavnih i jedinih oružja u širenju, u rukama muslimana u kolijevki kršćanstva nestalo je kršćana. Po onomu što se i kako se odvija proces etničkog i vjerskog čišćenja kršćana u beha zajednici i ti europski prostori ubrzano poprimaju političko vjerski izgled muslimanskih zemalja pod isilovskom vladavinom. Iako gotovo sve europske žrtve muslimanskog vjerskog terorizma vide na svom pragu crne obrise budućeg “malog terorističkog muslimanskog otoka”, to ipak “ne vide” oni koji u različitim uniformama i odorama s definiranim i označenim ciljevima njime vladaju. Ti svjetski moćnici bivši i sadašnji kojima je vlastiti interes i interes zemlje iz koje dolaze ograničio pogled, kao što je ograničavao Ashdownu, Petritschu, Inzku, Schwarzu-Schillingu, Brandtu, nisu čuli muslimanske pjesme i uzvike, “Od Tirane pa do Trsta ne će bit ni jednog krsta”, “Alah u ekber”, tako ni današnji, među kojima su i politički sarajevski Židovi bošnjačkih i osobnih interesa uhljebljeni u međunarodnim institucijama, “nisu vidjeli” slike bošnjačke djece ispred sinagoge u koje po preporuci roditelja ne smiju ući, niti su čuli zabrinutost, ispunjenu strahom za sigurnost, hazana sarajevske sinagoge Igora Kožemjakina, svjedoka događaja kojemu se sada i ne vide strahote kraja.
Nakon muslimanskog progona Hrvata i čak mrtvih Srba iz nekada uistinu nacionalno vjerskog, kulturno svjetovnog, šarenog Sarajeva, i nakon što su im neki Židovi iz grada, zbog osobnih interesa obavili poslove u međunarodnim institucijama, sada se na udaru Bošnjaka i njihove djece našao taj mali ostatak ostataka Židova u beha zajednici.
Alijina figa u džepu
Uistinu Bošnjaci ne žele i ne mogu, poput muslimana diljem svijeta, živjeti s nemuslimanima, što je vidljivo i u europskim gradovima gdje su došli raditi i sami se getoizirali u geta u koja je zabranjen ulazak domaćinima. Uz to kada se zna istina da muslimani brane pokapanje mrtvih nemuslimana u svoja groblja ako nije konvertirao na islam, pa čak i bračnim parovima koji nisu prihvatili islam, onda se mora postaviti pitanje na svjetskoj razini, kako je moguć, odnosno je li uistinu moguć suživot muslimana i kršćana, islama i kršćanstva, i pod kojim uvjetima, na kojim vrijednostima. Ako jest trebalo bi to objaviti, obrazložiti i jednoj i drugoj strani diljem svijeta, napose u zajednicama gdje se ta dva svijeta više sudaraju negoli susreću, pri čemu beha slučaj najzornije pokazuje.
Uz mnoge povijesne primjere zlouporabe nemuslimana u muslimanske interese i poslove, i slučaj bošnjačkih roditelja da zabrane djeci ulazak u sarajevsku sinagogu, potvrđuje kontinuiranu nedobronamjernost muslimana, kako u komunikaciji tako i (su)životu s drugim i drugačijim, držeći uvijek figu u džepu, kako se ponašao i Alija Izetbegović koji je govorio “Bosna je i fratarska zemlja” da bi u prvoj prilici kada je uvidio veliki nesrazmjer u odnosu snaga u muslimansku korist naredio ubijanje fojničkih fratara, silovanja časnih sestara i odvođenje svećenika u konclogor u Gluhu Bukovicu, i na kraju agresija na Hrvate i njihove prostore.
Očito da Bošnjaci niti hoće a niti mogu izaći iz vremena vjersko nacionalnog beha sukoba za teritorij. Duboko se samobetoniraju u tu prošlost uvjereni da samo onim ratno zločinačkim činima, što je i religijska mržnja u kojoj odgajaju svoju djecu, mogu ostvariti Alijin zacrtani ratni cilj čista muslimanska BiH na cijelom međunarodno priznatom teritoriju. Takva ekstremno radikalna politika naci fašističkih karakteristika ima i veze s bošnjačkom čvrstom poveznicom s Iranom i njegovom Islamskom revolucijom koja se duboko ukorijenila u muslimansko-bošnjačko čelništvo, ne samo izgrađenim džamijama nego daleko više ideologijom koju vodi u svom širenju izvan iranskih granica.
Odnosi židovskog i islamskog svijeta, koje Bošnjaci pod pritiskom Irana prenose i u beha zajednicu, rezultira mržnjom bošnjačke djece prema Židovima i njihovim bogomoljama. Potvrđuje to i činjenica kako nitko iz političkog a još manje vjerskog čelništva Bošnjaka muslimana nije osudio ili se ogradio od te javno demonstrirane religijske mržnje muslimansko-bošnjačke djece prema židovskoj sinagogi u Sarajevu. Eto znaka brzo raspadajućim temeljima multi kulti beha zajednice, i brzom rastu “malog terorističkog muslimanskog otoka” pred europskim vratima.
