Obespravljeni hercegovački kršćanski puk

Don Vojvoda – roman Nikole Šimića Tonina o hercegovačkom ustanku i stoljetnoj narodnoj borbi za slobodom

Čitav život je, borba za ostanak na životu…

Roman bosansko-hercegovačkog i hrvatskog pisca Nikole Šimića Tonina zvučnog, gotovo kazališno-operetnog naslova Don Vojvoda, povijesni je osvrt na zbivanja u Hercegovini iz ustaničkih godina 1875.-1878. Nakladnik je Hrvatsko književno društvo ogranak Zadar, a urednik Žaklina Glibo. Djelo opisuje jedno kraće ali za Hrvate Bosne i Hercegovine posebno važno razdoblje kojemu do danas nije posvećena dovoljna pažnja, posebice kada se uzme u obzir činjenica da borba za slobodu i jednakopravnost hrvatskog naroda još nije završila. Vrijeme je to kada se siromašni i obespravljeni hercegovački kršćanski puk pod vodstvom katoličkog svećenika don Ivana Musića podigao na bunu protiv višestoljetnog turskog okupatora i izrabljivača. Ova priča mozaičnog karaktera s dosta zanimljivih opisa neretvanskih krajolika, različitih nesvakidašnjih ličnosti, narodnih običaja kao i teških životnih uvjeta iz tog vremena, čitatelju na jedan informativno sažet gotovo reporterski način donosi oslikane prilike u Donjoj Hercegovini točnije krajevima Donje Neretve gdje ustanak i započeo, opisujući zatim cijelim tijekom istog tog ustanka brojne nevolje ustanika (ustaša – izraz iz 19. stoljeća) i tamošnjeg hrvatsko-srpskog puka koji se suživljen u grdnoj nevolji pokušava riješiti već napuknutih carskih okova što su mu tako okrutno bivali nametnuti da su ga dovodili na egzistencijalni rub, kao pred provaliju snoviđenja.

Doista, opće okolnosti u Hercegovini i Bosni tijekom 19. stoljeća bile su takve da su se tamošnji kršćanski narodi nalazili u situaciji da između „dva zla“ biraju ono manje. Unatoč očiglednim pokazateljima slabljenja vojno-političke moći i brojnim reformama koje se odnose na ljudska prava i vjerske slobode, turska vlast u zapadnim provincijama poput Bosne i Hercegovine bila je i dalje vrlo nehumana prema kršćanima, a tadašnje europske sile, među kojima je najbliža bila Austrougarska, gledale su u ovom dijelu Europe svoj geopolitički interes u kojem se Hrvati kao podanici Monarhije mogu ili ne moraju uklopiti.

Razdoblje sredine nastavno na drugu polovicu 19. stoljeća općenito je burno, nemirno, idealistički i romantičarski nastrojeno, na trenutke vrlo nasilno, pale se nove vatre za buduće nove ideologije – no ipak s puno istinske čežnje za slobodom koja ima, po tko zna koji put, biti krvlju ostvarena. Istovremeno vrijeme je to protkano velikim iščekivanjima pozitivnih socijalnih i političkih mijena s europskog Zapada (daljnje potaknutih famoznim Berlinskim kongresom kojim je dano „zeleno svjetlo“ za upad Austrougarske u nekadašnju tursku provinciju).

I premda Hercegovački ustanak (na drugim, srpskim stranama zvan i „Nevesinjska puška“) nije kod nas nova tema, mora se priznati kako se Nikola Šimić Tonin kao autor novije generacije u ovom djelu vrlo spretno probija kroz šumu podataka, manje poznatih činjenica i pojmova iz tog vremena kada se na našim nemirnim prostorima budila i brusila nacionalna svijest. Šimić nam zapravo u jednom polaganom, pa zatim ubrzanom tempu, izlomljenom i oscilirajuće napetom zapletu donosi „naramak“ kratkih opisa ljudskih sudbina ali i nerazdvojivih sličica kamenite, ogoljene prirode – možemo reći kako zemaljske tako i ljudske naravnosti – a u ozbiljnim pa tako i onim pratećim duhovitim zgodama čak i onom slabije upućenom čitatelju (tako reći – „povijesno potkovanom“) podastire usput brojne strane pojmove kao što su turcizmi, silom prilika ili ponekad od milja uklopljeni u hrvatski jezik. Ujedno se autor dobro služi kontekstualnim opisima tog doba na Balkanu: vremenu zakašnjele industrijalizacije, nagriženih carističkih sustava, istočnjačkog post-feudalizma, zapadnjačkih neoimperijalističkih repova, a tu mu donekle poslužuju i prepiske stranih izvješća o kretanju turskih trupa, konzularne ili agentske korespondencije po pitanju položaja ustaničkih snaga – zapravo analiza raznih vanjskih pogleda na značaj tog naizgled minornog regionalnog ustanka za ukupni odnos međunarodnih sila u Europi… – Ili kada pak autor donosi opis jadnom položaja izbjeglica smještenih u Dalmaciji, kao da nas vraća u '90. godine prošlog stoljeća sa svim onim flashback-ovima desetaka tisuća ojađenih izbjeglica smještenih po brojnim kampovima i naseljima po Hrvatskoj. Treba naglasiti kako je ujedno autor dobar poznavatelj terena o kojima piše, a s njima i vrletnih područja zemlje Herceg-Bosne, što zasigurno doprinosi cjelokupnoj živopisnosti djela dajući mu istodobno jednu crtu koja nas drži u stalnom iščekivanju konačnog obračuna s nepravednom tiranskom vlašću i višestoljetnom vlastodržačkom strukturom, a te nepravde je u to doba bilo doista mnogo, pogotovo prema nemuslimanima.

Iskustvo života u nemirnoj bosansko-hercegovačkoj sredini koja se do danas nije riješila opterećenja raznih stranih strahovlada ili inozemnih eksperimentalnih političkih naslijeđa vidljivo je u knjizi, a autor spretno spaja opise područja Hercegovine i Dalmacije stvarajući raznovrsnu kulisu za pozornicu na kojoj će se konačno odviti epska borba za narodnu (hrvatsku) slobodu. Nije to ni čudno kada uzmemo u obzir četiristogodišnju prisutnost jedne strane kulture u zemlji tri religije i običaja, zemlji isprepletenih koliko i zavađenih sudbina, a to je u konačnici ta Bosna i Hercegovina, u svoj svojoj složenosti, bremenitosti, slatkoći i gorčini naslijeđa. A opet, koliko god nije za čuđenja, već za žaljenja sudbine pojedinca koji nastava tu istu neveliku pokrajinu u vremenu dugotrajnog odumiranja velikih carstava, sve vrvi nekom pritajenom začudnošću u kojoj se s bezosjećajnom pustošćnošću globalističke mašine (hrv. stroj, u-stroj) hrve duh poštenog katoličko-slavenskog, ilirskog s duhom kapitalističko-zapadnjačkog te onog surovog, balkansko-orijentalnog utjecaja kojemu iracionalnost, intriga, urota pa i fantazija nije nimalo strana pojava. 

Roman „Don vojvoda“ čitatelju tako donosi jedan koliko blizak i gotovo prepoznat pristup – tkajući pripovjedno štivo na jedan možda ne toliko uobičajen ali zasigurno informativan i poučan način, s dosta kratkih opisa prirode, ljudskih portreta i običaja – tako i sasvim nov pogled na događaje od prije 140 godina. Ima u ovom rukopisu i onog Andrićevskog pristupa odabranoj  temi (s njime i Araličinog) kroz opise naših naizgled pustošnih krajeva i grubih ljudi kojima se na licu te u duši očitava svojevrsna gorda plemenitost isklesana s nebrojenim životnim nedaćama (jer životno iskustvo na vlastitoj koži najbolja je škola ali i najteže naslijeđe koje čovjek može nosit sa sobom, kao putnu torbu), samo što se N. Šimić ovdje okrenuo poglavito Hercegovini i to onoj nizinskoj, Donjoj Neretvi s potezom prema mitskom istoku i moru; dakle jednom blago depresivnom, nostalgičnom i vjekovno posvećenom tlu na kojoj se odjedared ovaj novi ljudski, pro-austrougarski ustanak, u početku razvio kao stijeg nekog novog doba, a kasnije pretvorio u nekakav „samo prividni mir“. Opisi zbivanja na mjestima jesu kratki i izlomljeni ali nas kao takvi drže u svojevrsnoj stalnoj pozornosti i odgonetanju tipa „koji bi to bili ljudi, od čijih kuća i kako li će završiti“, pogotovo kada pogledamo opise brižnih kršćanskih svećenika (petrovaca i franjevaca), odlučnih hajdučkih vođa (jesu l' sa sjevera i Risovačkih strana, s duvanjske ravni ili iz Posuškog polja..?) ili pak s druge strane njihovih neprijatelja – bisnih Turaka, lukavih mostarskih begova i proračunatih kapetana stolačkih zatečenih iznenadnom drskošću buntovnog bosonogog seljaštva i njihovijeh otacza…

Ne manjka u knjizi ni prigodnih slika akcijskih događaja poput okršaja između hajdučkih družina i turskih patrola negdje na putu ili pored rijeke, u sivim klancima ili po šumama herceg-bosanskim, tako da roman posjeduje i jedan isprekidan ali privlačan akcijski tijek, nešto poput western romana u kojima se sve odvija brzo – u bljesku metala sablje krivošije, prasku baruta iz puške kremenjače, šištanju topovske kugle kroz zrak, sjaju ustaničko-hajdučkog oka dok traži osvetu za popaljeno selo, dom, krivca za glad i bijedu ili samo neku usputnu „nevinu“ žrtvu da na njoj iskali svoj nakupljeni pobunjenički bijes.

Sam po sebi, glavni lik Ivana Musića, koji izranja u nemirnim vodama romana kako to prilike dopuštaju, zanimljiv je spoj svećenika i ratnika, poput davnih vitezova templara iz srednjevjekovnih vremena kada su mač i krunica bili bliski suputnici hodočasnicima prema raznim Jerusalimima Istoka, u biti prema duhovnom putu oslobođenja i pročišćenja. Tako nekako i don Musić, mlad i idealističan, silom prilika na istaknutoj poziciji vođe siromašnog ustaničkog hrvatskog puka, ne bježi od svoje višnje obveze da povede sve one stotine i tisuće nezadovoljnika u borbu za konačno oslobođenje, a time i u borbu za bolji, čovjeka dostojniji život po svodom nebeskim i kapom Božjom. Jer kao što je napisao A. B. Šimić – Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda… – znači opomenu ali i trajnu obvezu da se opstoji boljim i dostojnijim čovjekom kao slobodnim bićem stvorenim na sliku i priliku Stvoriteljevu.

Svjedoci smo stalne nepovratne promjene vremena i običaja no izgleda kako nesmirena ljudska priroda i ultimativna vječita žeđ za slobodom čine nepobitnu konstantu u pokretačkoj sili na ovoj Zemlji. Ono što biva zajedničko tadašnjem i današnjem vremenu jest da ta i takva borba nije završila već je samo promijenila oblik, nebrojeno mnogo puta u pisanoj i nepisanoj povijesti. Na kraju je lik don Ivana zapravo tužan, pomalo i tragičan lik koji uza sve svoje početne uspjehe ostaje osamljen i gotovo zaboravljen u svojoj životnoj borbi, a sve to nekako oslikava i tužnu povijest zemlje Hercegovine.

I premda ovaj roman ne će biti prihvaćen od primjerice ljevičarskih, anacionalnih ili ultra-liberalnih kritičara jer se bavi nepravedno obilježenim povijesnim pojmovima kao što su Herceg-Bosna, ustanici ili ustaše, simbolima doma, ognjišta, svojevrsne tragedije bh. Hrvata, pa zatim okrutnim i dekadentnim Turcima, prevrtljivim istočnjacima i sl., djelo Nikole Šimića Tonina predstavlja zasigurno jedno ugodno iznenađenje na našoj književnoj sceni, a izgleda kako je i vrlo aktualno jer su vremena koje opisuje slična današnjim, samo što nas „neki lažni mirotvorci“ uvjeravaju kako nema potrebe za krajnjim metodama borbe već demokratski treba tražiti prava i pravice u kući europskih naroda, kući ili velikoj kuli koja se dobrano nagela u svojim prividno slobodarskim temeljima.

Matej Škarica