Gore i dolje

Štap i stube

 

 

Ako ti je život dug, što ovisi od Božje volje,

u njemu, u trećoj godini desetljeća svakog,

korakneš po jednu stepenicu, koraka lakog,

a osam ih je, četiri vode gore, a četiri dolje.

Do svoje treće svi mogu te još zvati bebom,

onda odjednom jednu stepenicu kročiš gore,

postaneš dijete pod ovim zemaljskim nebom,

i samo igru vidiš oko sebe ko beskrajno more.

 

Tako do trinaeste za svakog si samo dijete ti,

no, odjednom još jednu stepenicu kročiš gore,

i kao djevojku ili mladića već te gledaju svi,

a igre su ozbiljnije i prvi ljubavni jadi more.

 

Do dvadeset i treće traje ta ranjiva mladost,

onda odjednom jednu stepenicu kročiš gore,

i uđeš u svoje najljepše godine, pravu radost,

kad si pun života i snage, ko hrast usred gore.

 

Do trideset i treće u mladosti uživaš još uvijek,

onda odjednom još jednu stepenicu kročiš gore,

kažu da si u najboljim godinama, zreo čovjek,

ali tu su prve sjede u kosi i na čelu prve bore.

 

Do četrdeset i treće lako te izdaje snaga sada,

a onda odjednom jednu stepenicu kročiš dolje,

i osjećaš dobro da ništa više nije kao nekada,

ali još uvijek gledaš lijepe žene i pun si volje.

 

Do pedeset i treće se dobrim život može zvati,

no, odjednom još jednu stepenicu kročiš dolje,

i zamaraš se lako, svaki čas moraš malo stati,

i shvaćaš da ti više ništa ne može ići na bolje.

 

Do šezdest i treće počinju ti venuti sve ruže,

a odjednom još jednu stepenicu kročiš dolje,

i dok ti prvi unuk ili unuka već na prvoj puže,

tebe muče bubrezi i jetra, patiš od kostobolje.

 

Do sedamdeset i treće svi te već zovu djedom,

onda odjednom još jednu stepenicu kročiš dolje,

vršnjaci su ti mnogi sa nje već skliznuli redom,

ti štapom ne daš da se sunovratiš u vječno polje.

 

Branimir Miroslav Tomlekin