Subotički Hrvati posredni krivci

Ignoriranje udžbenika na hrvatskom jeziku je posljedica katastrofalnog stanja u vodstvu hrvatskih udruga u Srbiji

Otvoreno pismo „Hrvatskoj riječi“ (uredništvo i naklada) Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, HNV-u, DSHV-u, Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, RTV Novi Sad (Redakcija Informativnog programa na hrvatskom jeziku), svim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i Hrvatskoj matici iseljenika, a povodom problema oko udžbenika na hrvatskom jeziku u Republici Srbiji.

Unazad nekoliko godina pisao sam o katastrofalnom stanju u krovnim institucijama Hrvata u Republici Srbiji, no nitko nije reagirao, i danas smo mi „obični“ Hrvati ovdje dovedeni u situaciju najbližu onoj iz devedesetih godina prošlog stoljeća, a Republika Hrvatska u žarištu svjetske političke javnosti, prije svega velikih sila – EU-a, SAD-a i Rusije, uglavnom u negativnoj konotaciji. Uzrok tomu je, što definitivno i potvrđeno, rad, ili bolje reći nerad, samo nekoliko ljudi na čelu krovnih institucija Hrvata ovdje. Od osnutka tih institucija nedemokratskim putem došlo je do njihove koncentracije u Subotici, gdje živi samo oko 25 posto Hrvata, a vremenom i pravim manipulacijama do koncentracije svega što je ovdje hrvatsko u rukama nekolicine ljudi. U posljednjim događanjima pokazalo se jasno koji su to ljudi, iako se to odavno zna.

Na trećoj sjednici Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske koja se 9. i 10. prosinca održala u Vukovaru, predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković je izjavio: „Hrvatska vas treba, a ova Vlada vas sluša i čuje!“ Najnesretniju hrvatsku dijasporu na svijetu na toj sjednici „zastupali“ su Petar Kuntić, Slaven Bačić i Tomislav Žigmanov, njezini službeni savjetnici u Vladi Republike Hrvatske (kakva ironija, kakva farsa!) i Vlada je očigledno čula i poslušala njih, a rezultat je poznat (naveden u prvom ulomku ovog otvorenog pisma). A nevješto „vađenje“ iz te situacije konačno je razgolilo rad, rekao sam, bolje reći nerad, ovih ljudi.

O Petru Kuntiću mislim da ne treba više ni govoriti. To je čovjek koji je pet godina „zastupao“ Hrvate u Skupštini Republike Srbije tako da to ni jednom prilikom nije rekao, niti je jednom riječju spomenuo bilo koji problem Hrvata ovdje. Slaven Bačić je predsjednik Hrvatskoga nacionalnog vijeća (HNV) u trećem mandatu. Izabran je sistemom elektora, pri čemu je bilo svega i svačega, od običnog potplaćivanja do falsificiranja potpisa, ne bi li većina elektora bila iz Subotice. O radu-neradu HNV-a pisao sam više puta, ovaj put su u pitanju  famozni udžbenici. Bačić izjavljuje da se na udžbenicima ništa nije radilo petnaest godina! Tko nije radio? Po njemu svi drugi samo ne HNV! A svi u HNV-u su za to vrijeme redovito primali plaće.

Onda od njega čujemo i da nastavu na hrvatskom jeziku ovdje pohađa samo oko 7 posto hrvatske djece, dok kod drugih nacionalnosti taj postotak ide i do 70 posto! Tko je kriv? Po njemu svi drugi samo ne HNV! I svi u HNV-u redovito i dalje primaju plaće, honorare, putne roškove, dnevnice i još štošta. Novca ima, jer samo 10 posto „budžeta“ HNV-a ide na pedesetak hrvatskih udruga u Vojvodini!!! Tomislav Žigmanov je motor cijele ove naše tragedije ovdje, prodavač magle za velik novac, pravi etnobiznismen, kako ga naziva Zvonimir Perušić iz Hrvatskoga demokratskog foruma. No, za Žigmanova taj Forum „ne postoji“, a u pitanju su i „minorne osobe“. Za Žigmanova inače sve ono što ne ide u njegovu korist ne postoji, a oni koji nemaju isto mišljenje kao on su „minorne osobe“.

Po istom načelu kao Bačić HNV, Žigmanov je jamio funkcije ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, političke stranke koja nema članova! No, i bez članova svoje stranke Žigmanov je preko srbijanskih glasova dospio čak i do Skupštine Republike Srbije kao „zastupnik Hrvata“ u njoj (kakva ironija, kakva farsa!). Nedavno je Žigmanov postavio i za ravnatelja NIU „Hrvatska riječ“ svog mlađahnog poslušnika i tako praktično drži tri od četiri krovne institucije Hrvata ovdje. Kako ga i Bačić sluša u svemu može se reći da Tomislav Žigmanov drži sve četiri hrvatske krovne institucije. Ne treba reći da su sve u Subotici. Tako Subotica raspolaže s novcem namijenjenim svim Hrvatima ovdje (oko milijun eura godišnje), a oni su u rukama nekoliko ljudi! 

Koncentracija moći i kapitala u rukama tih Subotičana dovela je do negativne selekcije u politici i kulturi Hrvata. U književnosti, primjerice imamo plagijatore, a u politici nesposobne i gramzljive osobe. Njih nije briga za Hrvate ovdje već isključivo za vlastiti džep i privilegije. Zato smo posljednjim događanjima dovedeni u još lošiji sigurnosni i egzistencijalni položaj nego je on bio do sada, ne računajući devedesete godine prošlog stoljeća. Zato petnaest godina nije riješeno pitanje udžbenika na hrvatskom jeziku.

Zato svijetu dvadeset i pet godina unazad nije objašnjeno zašto i kako su ubijani, mlaćeni i izgnani Hrvati u Srijemu (iako je inicijativa projekta „Nepodobni građani“ o istini o tim događajima potekla od srpskih građana ove države). Zato ni danas nama „običnim“ Hrvatima nije jasno tko su bunjevački Hrvati, a tko bunjevački Srbi, rak rana koja razara naš nacionalni korpus, iako je ZKVH (čitaj: Tomislav Žigmanov) utrošio silan naš novac objašnjavajući nam to debelim tomovima knjiga i studija. Zato rodna kuća bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu još nije u rukama hrvatskih udruga i institucija.

Zato plaćeni Hrvati ovdje žive kao bubreg u loju, a tisuće entuzijasta, ulažući svoj novac, vrijeme i znanje, bez svojih prostorija i opreme, održavaju u životu većinu hrvatskih kulturnih udruga, strijepeći za svoju sigurnost i egzistenciju, jer ih nitko ne štiti. I još tisuću zato, a zna se zašto. Dokle? Dok nas Subotica, koja guta naš novac, ali i naše ljude, sve ne usisa kao crna rupa. A crnu subotičku rupu stvorilo je iz gramzljivosti samo nekoliko ljudi za kratko vrijeme. 

Branimir Miroslav Cakić