Glavni uzroci težak i naporan rad

Visoka stopa suicida u veterinarskoj struci – zašto?

Mnogi ljubitelji životinja, osobito kućnih ljubimaca, često imaju san – biti veterinar. Mnogi smatraju da je to zanimanje 'iz snova' – što ima ljepše od brige za životinje, osobito kada je liječenje uspješno. No, zašto onda tako veliki broj veterinara (tj. doktora veterinarske medicine) sebi oduzima život? Mnogima je nepoznata činjenica kako je stopa suicida tj. samoubojstava znatno viša u veterinarskoj struci u usporedbi sa sličnim zanimanjima, tj. u humanoj i dentalnoj medicini. Stopa suicida u veterinarskoj struci gotovo je dvostruko veća u usporedbi s liječnicima i dentistima, te čak šest puta veća od prosjeka suicida u ukupnoj populaciji.

Zašto je tome tako istraživali su stručnjaci u SAD-u, Velikoj Britaniji i u manjoj mjeri u Njemačkoj. Dr. Marie Holowaychuk, specijalistica veterinarske urgentne (hitne) medicine i intenzivne njege dala je vrlo jasan odgovor za časopis „The Boston Globe“: „Doktori veterinarske medicine obavljaju vrlo ozbiljan posao koji uzima visok danak, najviše zbog emocija, tj. osjećaja. Nasuprot tome, mnogi ljubitelji životinja su u velikoj zabludi kada misle da veterinari cijele dane samo cijepe štenad i mačiće.“ Provedeno istraživanje u SAD-u pokazalo je da gotovo 7% veterinara i 11% veterinarki ozbiljno pati zbog psihološkog stresa. Ispitivanje je pokazalo da kombinacija brojnih različitih uzroka dovodi do visoke stope suicida u veterinarskoj struci.

Podatci za Europsku uniju vrlo su oskudni. Istraživanja su pokazala da u nekim europskim državama upravo veterinarska struka ima najvišu stopu suicida (Joyner, 2002.) što se povezuje i s prekomjernim radom – naime, više od 38 % veterinara radi 50 sati / tjedno pa i više. Provedeno je jedno ograničeno istraživanje u Francuskoj 2010. koje je pokazalo da žene u veterinarskoj struci imaju čak 6,6 pokušaja samoubojstava, a muškarci 3,1% s napomenom da su oni 'uspješniji' u suicidu.

U Veliko Britaniji također je provedeno istraživanje o stopi suicida u veterinarskoj struci, a rezultati su između ostalog, objavljeni i u veterinarskom časopisu „DVM360“ (svibanj 2010.). Naime, i u Velikoj Britaniji stopa suicida u veterinarskoj struci je vrlo visoka, upozorila je studija koju su proveli David Bartram i D. S. Baldwin (Southampton University School of Medicine, UK) čije rezultate je objavio „Veterinary Record“ u travnju 2010. Rezultati provedene studije u Velikoj Britaniji slični su rezultatima istraživanja provedenog u SAD-u: stopa sucida u veterinarskoj struci viša je u odnosu na druge srodne struke a stopa suicida se ne smanjuje.

„Naime, od početka 1950-ih do 1975. stopa suicida doktora veterinarske medicine udvostručena je u Velikoj Britaniji“, upozorio je Bartram te dodao: „Žene u veterinarskoj praksi kao i oni koji su se specijalizirali za rad u „maloj praksi“ tj. za liječenje kućnih ljubimaca odlučuju se za suicid mnogo češće u usporedbi s općom populacijom. … Štoviše, stopa suicida je povećana kod veterinarskih stručnjaka koji su u praksi manje od 30 godina.“

Jedna ograničena studija o visokoj stopi suicida kod veterinara provedena je i u Njemačkoj te je pokazala da su glavni uzroci težak i naporan rad, a radni dan veterinara najčešće je mnogo duži od uobičajenog radnog dana: većina veterinara radi duže od 48 sati / tjedno. Posljedica je veliki stres te znatno veća stopa nesreća u prometu. Rad sa strankama (vlasnicima životinja) dodatno povećava stres, upozorava Bartram. „Doktorice veterinarske medicine, veterinarke, mnogo su emocionalno osjetljivije od svojih muških kolega jer je njihova razina emocionalne empatije viša, pokazuju znatno veću brigu kada je u pitanju dobrobit životinja i njihova prava, te naglašeno veću povezanost sa životinjom,“ ističe Bartram te dodaje: „Upravo iz ovih razloga eutanazija životinja kao i neuspjeh terapije znatno otežavaju njihov rad i ne mogu se nositi s time.“ Hrvatski zavod za javno zdravstvo osnovao je 1986. državni Registar izvršenih samoubojstava u Hrvatskoj. Iako se posebno ne navodi stopa samoubojstava prema struci, ipak se ističe da je rizik za samoubojstvo povećan kod pojedinih zanimanja, a na prvom mjestu navode se – veterinari, a potom slijede kirurzi, anesteziolozi itd. 

Istraživanja pokazuju da su vodeći uzroci suicida u veterinarskoj struci slijedeći:

Osobnost – većina doktora veterinarske medicine želi ostvariti što bolji uspjeh i veća postignuća, mnogo, pa čak i previše rade i većina njih nema privatni život – samo posao.

Izoliranost – većina veterinara najčešće ima mali broj prijatelja i kolega s kojima mogu podijeliti i razmijeniti razmišljanja i podijeliti tugu/žalost nakon teškog i napornog radnog dana – najčešće se nemaju kome obratiti za pomoć i savjet ukoliko im je to potrebno. Takva izolacija izaziva depresiju.

Tuga i žalost – veterinari često susreću osobe koje imaju previše životinja o kojima se ne mogu kvalitetno brinuti ili koji su čak zlostavljači životinja; susreću se i s osobama koje smatraju da spašavaju napuštene životinje dok ih u stvarnosti samo gomilaju i ne mogu im osigurati odgovarajuću brigu i njegu, itd. Nažalost, u većini takvih situacija veterinari ne mogu ništa učiniti, pa to samo pojačava njihovu ljutnju, osjećaj nemoći i tugu.

Stres je jedan od ključnih uzroka psiholoških problema – osobe biraju veterinarsku struku jer žele pomagati životinjama. No, veterinarska struka nije samo briga i pomaganje bolesnim i/ili traumatiziranim životinjama, ona je zapravo mnogo više jer su veterinarske klinike, bolnice i ambulante u privatnom vlasništvu pa se stres pojačava i zbog vođenja posla i financija te često i problematičnih klijenata, tj. vlasnika životinja.

Osjećaj samilosti i sažaljenja također negativno utječe na rad i dodatno pogoršava cjelokupnu situaciju i pojačava stres i emotivnu iscrpljenost.

Nadalje, mnogi i ne znaju da je studij veterinarske medicine dugotrajan i vrlo skup – mnogi veterinari nakon završetka studija moraju otplaćivati kredite za svoje školovanje koje je skuplje čak i od obrazovanja obiteljskog liječnika; pored toga veterinari zarađuju mnogo manje od liječnika i dentista (zubara): njihova godišnja zarada iznosi manje od 1/3 ukupne godišnje zarade liječnika. Upravo radi toga otplata kredita za školovanje je dugotrajna i nije nimalo laka i jednostavna, a pored toga zahtijeva se i znatno financijsko ulaganje u tzv. cjeloživotno učenje koje veterinari u kliničkoj praksi plaćaju sami jednako kao i stručno usavršavanje (magisterij ili specijalizacija) uz napomenu da se navedeno odnosi i na hrvatske veterinare.

Učestalost neuspjele terapije i uginuće pacijenata je znatno veća nego u humanoj medicini – veterinari se suočavaju s time svakodnevno, godinama tijekom njihove veterinarske kliničke prakse što kontinuirano uzrokuje stres. Eutanazija životinja iz bilo kojeg razloga dodatno pogoršava stres i negativno utječe na emocije.

Stoga stručnjaci savjetuju veterinarima da moraju pronaći način(e) kojim će se osloboditi nagomilanog stresa. Ne preporućuju dodatni volonterski rad sa životinjama, osobito ne u skloništima za napuštene životinje jer sve to dodatno pogoršava stres i negativno utječe na zdravlje.

Savjetuju boravak u prirodi, trčanje, hodanje i slično, odabir nekog hobija poput fotografije, kuhanja i dr. Drugim rječima, moraju se 'odmaknuti' od svoje struke i imati neke druge interese osim veterine, savjetuje dr. Jim Wilson. A vlasnicima životinja savjetuje se da ne budu 'teški,' tj. problematični klijenti te da ne zahtijevaju besplatno liječenje svojeg ljubimca: „Budite jednako brižni i osjećajni prema vašem veterinaru kao što je on prema vašem ljubimcu i nikako ne otežavajte rad veterinara.“

Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med.