Hrvatski Fokus
Hrvatska

Bespuća ljudske bezobzirnosti

Prisjećam se često svih onih stvari koje sam izgubio

 
 
Nikada se ne bih svrstao u nekakvu skupinu onih ljudi koji ne žele i prihvaćaju nove i suvremenije ideje. Međutim, to ne znači uvijek ako je nešto novo pa je samim time i bolje.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/01/filipjakov-vu.com_wp-content_uploads_2013_01_538-14-vu1.jpg
Svjestan činjenice i svih mogućih različitosti ne moram uvijek i za sve biti u pravu… ali razmišljam svojom glavom i iznosim javno i glasno svoje mišljenje i toga se ne libim, niti bojim. Samo ponavljam da se na mnogim područjima ono što sam mislio i predočio pokazivalo i pokazuje kao točno. Na žalost, najčešće je to bivalo na račun naše teške svakodnevnice, a ona doslovno i neupitno potvrđuju ovu i svaku moju teoriju. Jako bih volio jedan lijepi studiozno razrađen presjek standarda i nivoa življenja prije i danas tj. u periodu polovinom i do kraja  devedesetih. Rekli bi mnogi ponovo: „Evo ga, opet, jugo-nostalgičar“. Nedvojbeno i bez sumnje to nikako nisam bio niti u kojem  pogledu, ali ako moram biti, da bih bolje živio i da ne razmišljam o budućnosti moje djece i unuka, pa i svoje, bio bih sve što moram jer i ovako travu ćemo još malo pasti ako budemo imali i to gdje… Jer nas prodaše. Prodaše nas za Judine škude kako reče naš prvi Predsjednik dr. Franjo Tuđman ali ne radi nekih ideoloških ili drugih uvjerenja nego iz čiste pohlepe za vlastitom probitačnošću. To, nikuda ne vodi… Sve ovo o čemu trenutačno govorimo temeljim na bazi izbora, tako da se to ne miješa sa samim uvjerenjima. To su dvije različite stvari.
 
Koliko smo god mi umišljeni i uvjereni kako smo samim time napredni ako se svrstamo tamo ili ovamo, pa se tako priklonimo ovome ili onome, mi cijelo to vrijeme živimo u teškoj zabludi. Utopija danas toliko jasna i vidljiva na svakom koraku i u svakom pogledu. Tako danas recimo možemo reći da smo mi baš pravi Amerikanci, Norvežani, Šveđani, Danci ili pak Nijemci, pa mi ništa bolje ne ćemo samom tom činjenicom živjeti, već naprotiv svakako moramo sami sebi stvoriti temeljne  preduvjete za to. Da, za to, a tada će nas i drugi cijeniti… Pa to je toliko prosto da ne može biti prostije. Ako sam sebe ne cijeniš siguran budi da će te drugi  još manje cijeniti.
 
Bilo je nekada boljih rješenja od ovih koje na žalost danas imamo, ali jednako tako bilo je i lošijih to je neupitno… Činjenica je nesporna da je, za tzv. srednji sloj, radničku klasu od koga svi drugi žive bilo je neupitno bolje. Oko toga kod mene dilema nikada nije postojala niti postoji sada. Danas tog sloja građanstva gotovo da i nema. Nestao je, iščezao i raslojilo se društvo na bogate i siromašne. Na koncu vrlo brzo vrijeme će pokazati sve i već to odavna čini. Zapamtimo i shvatimo da ne možemo mi svoju sreću graditi na iluzijama već isključivo prije svega na realnoj osnovi. Poštenju i radu, etici i moralu koji je izgubio svaki svoj smisao i kredibilitet… Jednostavno ne postoji, iskorijenjen…
 
Zamislite čovjeka koji izgubi moral, a kamoli društvo u kome mi na žalost odavno klipsasmo po ružnim stazama i stranputicama. Zamislite sva bespuća ljudske bezobzirnosti i silnom nedopuštenom javašluku i bezobrazluku. Bahatosti i nebrizi o bilo kakvoj društvenoj odgovornost. Evo vam jedan klasičan primjer „moralnosti i etičnost“ na Hrvatski način… Vi, prosudite sami… Citat se odnosi baš na period stvaranja naše Države i ovoga ozračja i modela u kojemu mi trenutno živimo kako živimo. Sve navedeno se može bez problema preslikati na mnoga zbivanja i događaje do danas dvadeset pet godina poslije… Prosudite i Vi recite!!
 
Citat: Kako se tu uklapa priča o Vukovaru?
– Poznato je da je general Tus naredio Gorinšeku da deblokira Vukovar, kao što je poznato da je Gorinšek, kao jedan od naših najboljih časnika, to i izvršio i probio blokadu kod Marinaca. Također je poznato da je tada zaustavljen naredbom iz vojnog vrha. Zašto? Gdje su tri šlepera oružja koja su krenula u Vukovar, a nikad tamo nisu stigla? Zašto je Ministarstvo obrane, odnosno general Čermak, u vrijeme bitke za Vukovar prodao 15 tenkova T-84 Kuvajtu, a ja cijelu prvu godinu rata završavamo bez ijednog  tenka, kao što je i Vukovar bio bez tenkova?
Objavljeno u tisku 6. rujna 2013. godine.
      
Reći će mnogi to se gradi i izgrađuje, u tijeku je. Ma kakvom tijeku… Molim vas, pa mi kasnimo samo jedno 50-100 godina. Htjeli preko noći, to ne ide dragi moji to je kompleksan i dug proces, a košta. Traži on i krvi i znoj, svoje žrtve i jede ih. Da, jede ih. Govorim za života mene i mojih roditelja, da se ne vračam u daleku prošlost mada bih mogao i o tme ali odvelo bi nas predalek.                                 
Prvo smo bili u jednopartijskom sistemu, a danas u demokraciji, pluralizmu, ekonomskom kapitalizmu, neokapitalizmu, neoliberalizmu ili kako se već zovemo niti ne znam. Jadni narod je mislio da se samim imenom ili promjenom naziva sistema iz nečega u nešto sve mijenja i živi bolje.
E utopijo moja! Da, to je pravo značenje za utopiju, na Hrvatski način što se nas tiče i naše kože.
 
Izuzetno je kompleksna ova tema koju sam započeo. Kako nisam na tom području baš preveliki stručnjak (i previše politike), ipak mislim kako se mogu snaći i othrvati tom izazovu, čak sam i siguran, no meni je problem što sam u stvari dosta samozatajan i u principu ne volim pričati o tome i na tu temu. Nesumnjivo, postoji razlog za to, mada će mi mnogi zamjeriti posebno oni koji me poznaju, jer su (bedasti)… Najčešće ne vide dalje od nosa, makar naravno nije ovo pravi i primjeren izraz, ali i za to postoje opravdanja. Međutim su opet na neki ili direktan način vezane uz temu koju ne razumiju, na žalost svi.
To je to „vrzino kolo“ jebene politike, naznaka sa samog početka priče. Mogao bih ja sada o tome na dugo i širok, no neću… Osobno i ako ne želim i nisam opredijeljen stranački nikada bio niti ću… Ta nesretna politika nam se uvukla u srž, zatrovala je sve, ama baš apsolutno sve pore normalnog i zdravog življenja… I zrak su zatrovali!!
 
Odvelo bi me to koje kuda, ali kako nemam baš tih ambicija i ovo mi je u ovom obliku i kontekstu moje prvo pisanje i obraćanje poštovanom čitateljstvu, svakako mislim da sam uzeo pozamašan i mastan zalogaj. No idem naprijed, kao i uvijek, snaći ću se i iskobeljati iz svega ovoga, kako rekoh „vrzinog kola“, pa kako mi Bog da. Sam sebi sam kriv, tko me je tjerao u vodu kad ne znam da plivam…
Ali sad malo da promijenimo temu i vratimo se opet u neka sjetna, sretne vremena i dane iz mladosti rane. Kao reče jedan moj, odavna bivši  prijatelj: „ tko te bre tera u reku kad ne znaš da plivaš“… baš upravo tako.  Ali ja ne bi bio ja kada ne bi iskušao i to stranu medalje. Ne bi bio ja kada genetski  tvrdoglav ne bi probao makar samom  sebi, ako ne nekome, dokazati i potvrditi da sam po tko zna koji put opet u pravu. Opet i opet!… Jer inače nisi bio na Olimpijadi ako nemate medalje, rekli bi mnogi.
Pokušat ću se vratiti  u dane najljepše mladosti, a svi znamo koje je to vrijeme, zar je potrebno podsjećati starije na to… Zar ne? Pokušat ću se prisjetiti nekih trenutaka koji su se zasigurno iz raznoraznih razloga duboko, pozitivno ili negativno usjekle u moju maštu, sjećanja i neke uspomene.
Bilo je rekoh i ružnog i lijepog. Svega po malo. No, ne želim i ne ću ništa  apostrofirati upravo iz razloga kako bi sami donijeli svoj sud o nekim stvarima. Iznijet ću ih onako kako sam ih ja vidio i doživio. Što sugerira da se naša mišljenja naravno ne pa možda čak i u ničemu podudarati. Neke vam stvari i ne ću reći iz čisto praktičnog razloga, namjerno i posebno dodatno obrazlagati poveznice sa ovim današnjim  vremenima. Prepustit ću tj. nastojati ustvari ostaviti vama da biste vi donijeli svoj sud o tome te kako bi mogli točno povući paraleli između naših razmišljanja.
 
Svjestan sam toga da ću biti pod posebnom prismotrom dežurnih dušobrižnika koji će tražiti mrvu ili dlaku u jajetu… mene to ne dira jer znam što znam i što hoću, samo biti korektan i direktan u svakom detalju kojega se budem dotakao i iznosio u ovom obraćanju.
Ne kažem da mi možda puno toga neće i promaći, ali budite sigurni da neće biti namjerno. Nemam dlake na jeziku i ne libim se govoriti o bilo čemu što smatram bitnim o tome ili bilo kojem drugom pitanju o kojem eventualno imam saznanja. Sve ovo što pišem radim onako iz duše bez ikakvih konceptualnih priprema i primisli o bilo kakvim planovima, namjerama i šablonama… Ja volim, ljubim i živim i pišem srcem i spontano, pa tako i želim da ovaj naš prvi kontakt ostane poseban i topao. U suštini sam upravo  takav… spontan i u potpunosti otvoren i spreman na dijalog… To me jednostavno ispunjava.
Pjesme, poezija moja su duševna hrana i strast… pišem ih, udišem,  sanjam, jednostavno živim ih. Teku mi kroz vene… Doslovno, znače mi sve. Svakako je vidljivo iz priloženog da tu ne završavaju  sve moje strasti jer slikarstvo je također jedna od njih.
 
Probao bih evo na ovaj način možda malo neobičan i pomalo izazovno neobično koncipiran zabilježiti, iznijeti ili vam prezentirati, kako već želite neka svoja razmišljanja koja nisam mogao, tj. uspio ili znao pretočiti iz ideje, kroz svoju poeziju i stihove. Niti kroz slikarske radove, makar mislim da je malo toga ostalo… Ali svakako ja ću pokušati jer uvijek za bilo što mora biti i postoji prvi put. No iz dana u dan kako se kroz život prožimaju razna događanja tako i čovjek ima nove ideje i potrebe kako i na koji način da ih ovjekovječi, prezentira, pretvori u neku pjesmu, prozu, roman, sliku, fotografiju itd. 
Jednostavno mišljenja sam da nekakav trag kao trajni znak nečijeg bivstvovanja na ovom čudesnom planetu, ako je ikako moguće treba da ostane zabilježen na neki svojstven način. 
 
Prisjećam se često svih onih stvari koje sam izgubio… Svih mojih uspomena, ljubavi, crteža. Svih mojih zabilješki, pjesama i mnogih drugih uspomena koje su kao tren nestale tamo početkom ljeta i jeseni 1991. Prisjećam se često i rado svojih najmilijih, svojih prijatelja kojih više nema. Prisjećam se isto tako i nerado onih koji nam na pravdi Boga zabiše nož u leđa i izdaše kao Juda Isusa. 
Njih kada bih mogao potpuno bih izbacio iz svoje memorije, jer ne zaslužuju biti tu. Na žalost tu su. Svoj obraz su pokazali. Ne moraju više dok sam živ niti na oči mi izlaziti. Ali ne ću reći kako mrzim, ali prezirem ih iz dna duše svoje, ma tko što mislio o tome. Bogu i Majci zahvaljujem. Hvala im na životu, posebno na ljubav koju nam pokloniše i ugradiše u nas… Hvala im!
 

Vladimir Živaljić, Vukovar

Povezani članci

Filozofija Oktobarske revolucije u Zagrebu

HF

Sa Slovenijom nema se što pregovarati

HF

Gori od Poncija Pilata

HF

Antimemorandum Miroslava Brandta iz 1986.

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...