Babo, krunski svjedok povijesti BiH zadnjih četrdeset godina
Nakon skoro dvadeset godina progovorio je Fikret Abdić i nedavno objavio opsežnu knjigu s petstotinjak stranica s mnoštvom dokumenata pod naslovom „Od idola do ratnog zločinca i natrag“ (Izdavač: Naklada Kvarner iz Novog Vinodolskog, Rijeka, prosinac 2016.). Babin, jer isključivo tako ga njegovi zemljaci iz zapadne Bosne i zovu, životopis – od kud kreneš – jedno je čudo: ne bi ga mogli složiti ni timovi hollywoodskih scenarista. Ne ću ovdje u detalje, jer knjiga je opsežna, nemoguće ju je ni u bitnome prenijeti internetskom čitatelju odjednom, pa ću joj se opet vratiti, samo ću o jednom.
Od 1987. Fikret Abdić je u zatvorima proveo preko trinaest godina, dvije u Bihaću koncem osamdesetih, a ostalo u Puli. Nikada se niti na jednu presudu nije žalio, niti uputio bilo kome bilo kakvu žalbu. Nije ni Mesiću poslao molbu za pomilovanje, tako da su ga iz zatvora u Puli skoro „istjerali“ nakon što je odslužio više od dvije trećine kazne. Žaliti se za njega je značilo priznati krivcu, a to nije dolazilo u obzir. Sudska revizija „afere Agrokomerc“ je završila u njegovu korist, a dobri su mu izgledi i kod ovdašnjeg pravosuđa, o čemu u sljedećem nastavku. U javnosti se ponovno pojavio kad mu je isteklo svih petnaest godina kazne, koje mu je, na moja žalost, „odrezala“ moja država po bosanskim, Alijinim; „papirima“.
U Veliku Kladušu se vratio i postao izabrani gradonačelnik. Radije bi i danas u Agrokomerc, ma koliko opustošen, pokraden, uništen bio, ali mu ne daju. Progonile su ga dvije njegove partije: prvo SK, zatim SDA po bizarnim ali sličnim optužbama. Prva kao jednog od najuspješnijih poslovnih ljudi u BiH i Jugoslaviji – „da ruši državu“, „podriva“ i sl., pojednostavljeno rečeno. Druga, njega koji je organizirao najveći skup Muslimana ikad održan u BiH (oko petsto tisuća) u Velikoj Kladuši, te izabranog člana Predsjedništva s milijun i 45.000 glasova birača, koliko nikad poslije nitko nije dobio, optužila je za ratni zločin, nakon što ga se (Alija Izetbegović) prethodno nije uspjelo politički eliminirati. Toliko uvodno.
Afera Agrokomerc
Od nastanka „nove“ Jugoslavije 1945. do njenoga nestanka, iako joj se ustvari „brojilo“ Jajce 1943., svakako je najveća, reklo bi se tada, „privredna“ afera, bila „afera Agrokomerc“. (vidi: tamo „Jajce“, Babo proizvodio – jaja! Lakonski bih mogao reći: „U Jajcu nastala, od jajca poginula.) Ako možda po gospodarskoj snazi poduzeća, prihodima, broju zaposlenih, gubitcima, dobitcima… koje se našlo u „aferi“ i nije bilo „naj“, jer su mnogi „promašaji“ u javnosti bili prešućeni – medijski je razvikana, razvučena, u maniri fundamentalnoga „žutog tiska“, s jedne strane, a s druge od prastare boljševičke propagande. Takva propaganda je ionako od rođenja bila „žuta“, a ne „crvena“; takvom se samo gradila, nu to je za drugu raspravu, naime ta nevjerojatna sličnost do istosti. Kad se ovakvom pritisku dodaju tada još živi „i otac i majka“ Partija, Udba i još nekoliko njenih grana, te već potpuno pripremljeni srpski nacional-socijalistički projekt – putuje Agrokomerc u pakao, a čudim se, tada ostaloj, glavi na ramenu Fikreta Abdića. Jer oko „afere“ se motala i smrt i to ne bilo koja već ona sa četničkog barjaka.
Evo dva poznata slučaja: novinar Zvonko Azdejković, dopisnik beogradske Borbe, koji je plasirao aferu „tragično je stradao“, navodno je riječ o samoubojstvu, a Hamdija Pozderac, potpredsjednik Predsjedništva SFRJ, budući Predsjednik SFRJ po redoslijedu, iznenada je umro. Bidnoga Fikreta u medijski je ponor gurnula, ne biste vjerovali, čak i zemljakinja Lepa Brena, Fahreta Jahić. Arsen Dedić svojedobno je pjevao „Sve bilo je muzika“, a u ovom slučaju i danas se može zapjevati: sve bilo je „štela“, mafijaški manje opterećenim pojmom rečeno – namještaljka.
Aferu „pronašla“ Borba u kruševačkoj balkanskoj krčmi
Kad se danas zaviri u „aferu“, znakovito izbila je iz – Kruševca, iz tamošnje krčme i objavljena u tada već potpuno beznačajnom komunističkom biltenu – „Borbi“. Budimo iskreni – žao mi je ne će me valjda Srbijanci „nabiti“, ali Kruševac je tada za Veliku Kladušu, u jugo okvirima bio „selendra“, a Velika Kladuša (Agrokomerc) marka (još nije bilo „branda“ u općoj komunikaciji). Čak i u Beogradu na Kalinića pijaci (tržnica za BG kao Dolac za ZGB) Babo je i beogradskim gospođama – onima koje su ostale „od prije“ revolucije i onima koje su se u međuvremenu u soc-komunizmu u Beogradu pogospodile – prodavao čista, bijelo žuta jaja: u redovima su ih čekale. Nije bilo zaštitara životinja, o ptičjoj gripi ni glasa, GMO jednako nula, „crvendaći“ još nisu kameleonski prešli u „zelembaće“. Bilo je to odlično vrijeme da se netko dosjeti u stilu kapitalizma – prodati u Jugoslaviji u velikim količinama, lijepo obično, čisto kokošino jaje. Dakako i nadograditi na njemu, na jednom jajcu, cijelu industriju.
A gdje? „Bogu iza nogu“, u Velikoj Kladuši i okolici, među inače „lijenim“ muslimanima i Muslimanima, kako koji voli, uz nešto takvih Srba i manje brojnih Hrvata. Agrokomerc Fikreta Abdića bio je, tko vjerovao, tko ne, tehnološki, zatim kao marka – brand, za ono vrijeme, vrhunska tvrtka koju je on među seljačkom sirotinjom zapadne Bosne od pedesetak zaposlenika iz neke seljačke zadruge doveo do trinaest tisuća zaposlenih. U godini 1986. među 140 najvećih proizvodnih organizacija udruženog rada (za mlađe čitatelje, poduzeće, tvrtka, firma, kako vole) u području industrije, rudarstva, poljoprivrede, šumarstva i građevinarstva, Agrokomerc je bio na dvadeset i četvrtom mjestu, a Podravaka na dvadeset i sedmom, prema službenoj statistici (Izvor: Ekonomsko pokriće „Agrokomerca“, dr. Hrvoje Šošić, Ljubljana, 1988., inače član Abdićeva braniteljskog tima.)
Godine 1987. Jugoslavija se gospodarski i inače raspadala. Nagaziti tada Agrokomerc bilo je lako i baš na tom pravcu, pravcu „antibirokratske revolucije“. Putovale su „kneževe svete kosti“ po BiH i Srbiji, nadiralo se na „foteljaše“ u Novom Sadu i Titogradu (Podgorici), na Kosovu je trajalo izvanredno stanje, Hrvatsku se mlatilo s milijunima „nebeskih Srba“ iz Jasenovca uostalom kao i danas, a u njoj je vladala „druga liga“ šutećih komunista. Slovenci su postali „alpski konjušari“.
Epicentar udara – Hamdija Pozderac, omekšavanje BiH
Zapravo je ostala još BiH i kako nju „rastresti“. Branko Mikulić (tvrdi titoistički jugobosanac, Hrvat) bio predsjednik SIV-a, a na mjesto Predsjednika države uskoro je trebao doći moćan član bosanske komunističke „plemićke“ obitelji Pozderac, Hamdija, tada podpredsjednik Predsjedništva SFRJ. Bio je i predsjednik Ustavne komisije i na glasu kako ne će dopustiti tada iz Srbije traženu ustavnu centralizaciju Jugoslavije. Za razliku od mnogih (i) bosanskih polupismenih „kadrova“ Hamdija Pozderac je bio obrazovan čovjek i sveučilišni profesor. Na Pozderce se nije moglo izravno, pa se krenulo izokola, preko zemljaka Fikreta Abdića. Namještena mu je tzv. „mjenična afera“, izdavanje mjenica navodno bez pokrića i osuđen je, medijski i politički i prije nego je sjeo u optuženičku klupu.
Mjenice se su, ako u ničemu imale pokriće u ogromnoj njegovoj imovini diljem Jugoslavije, ali ne ću dalje. Agrokomerc je stao, ostao je bez hrane za perad, ugibale su životinje, radnici ostali bez plaća… Žrtvovano je dvanaest tisuća zaposlenika, članova obitelji, tko zna koliko kooperanata i kolika je šteta mnogima diljem Jugoslavije poslovno povezanim s Agrokomercom nanesena, ali Hamdija Pozderac, ustvari Pozderci (braća Hamdija, Hakija, Sakib) su bili „rješeni“. Očito se nije pitalo za cijenu, a netko je dobro predvidio kako ne će biti nove Cazinske bune (pobuna seljaka 6. V. 1950.) bilo zbog sjećanja na tadašnje represalije, smrtne kazne sudionicima, raseljavanje nekih sela…, bilo tadašnje nepolitiziranosti tamošnjeg pučanstva, jer oni su se upravo bili predali radu i „zaljubili“ u Agrokomrec, pa će manje-više mirno čekati svoju i Fikretovu sudbinu.