Metafizička i sociološka fenomenologija danas nam pokazuje više nego ikada da je broj raspadnutih brakova postigao svijetu vrlo visoku razinu. Liberali će to protumačiti sociološki. Reći će kako je to tradicionalna slika braka koja se raspada i počinju „evoluirati“ drugi oblici zajedničkoga života koji su metafizički diskutabilni i u oštrom su sukobu sa Tradicijom koja je snagom Božjega zakona duboko upisana u čovjekovo srce. Govorimo često o „razorenim obiteljskim ognjištima“. Sjećamo se da smo upravo ovu sintagmu upotrebljavali za vrijeme Domovinskog rata. Međutim, ta sintagma može se bez problema upotrijebiti i u miru. Obitelj je temelj ljudskoga društva. Temelj odgoja, temelj osobe, temelj jednoga izvornoga zajedništva koji je upisan snagom Otajstva u samoga čovjeka. I budući da iz obitelji „izlaze“ novi, socijalizirani ljudi, formirani ljudi iz onoga obiteljskoga okruženja u kojem su se razvijali – Zlu je u interesu da uništi što god je moguće više obitelji.
Njemu je u interesu da u brakovima i obiteljima bude što više zlostavljanja, svađa, laži, sebičnosti, nebrige i neposlušnosti, grijeha preljuba, da bračni drugovi u jednom periodu svojega života jedno drugo ne mogu smisliti. Đavao želi uništiti čovjeka i sve oslonce kojima se koristi u svojem odgoju i integraciji u društvo. I zbog toga je današnji čovjek ranjen u dubini duše, zbog toga nailazi na snažnu dozu frustracije i osobne nesreće. Zašto u društvu imamo toliko nesretnih ljudi? Nesretnih u dubini duše? Pa upravo zbog toga što postoje mnoge stvari koje u temeljima ne funkcioniraju. Čovjek je zaboravio na sebedarje, ljubav, žrtvu, milosrđe, praštanje. Sve te vrijednosti današnjem su čovjeku apsurdne. On više ne vjeruje u vrijednosti koje su trajne. A sve te vrijednosti stječu se u obiteljskoj zajednici. Razvodi su duhovna rana današnjem društvu i zbog toga se potrebno uistinu pitati što kao Crkva i vjernici možemo i trebamo činiti kako bi se situacija sanirala? Dok u meni budi iskrenu tugu svaki raspadnuti brak, jer riječ je o osobnoj drami kroz koju čovjek prolazi, ne možemo zaobići jedan drugi društveni problem koji bi nas također trebao početi zabrinjavati. To je napuštanje svećeničke službe.
Uz mnoštvo raspadnutih brakova, mi se kao društvo, kao Crkva, kao vjernici sve više suočavamo sa raspadnutim svećeničkim zvanjima unutar kojih uglavnom mladi ljudi i to nakon samo nekoliko godina svećeničke službe napuštaju svoje zvanje i idu drugim životnim putem. Ako je za svećeništvo potrebna ljubav prema Kristu, a je, ako je za svećeništvo potrebno oduševljenje za evanđelje, a je, ako je za svećeništvo potrebno ustrajnosti, a je – koji je onda uzrok napuštanja svećeničke službe od pojedinog broja svećenika? Nedostatak oduševljenja koji se događa u trenutku kada osoba zaboravi na molitvu, duhovni život, kada se prepušta frustracijama usred teškog pastoralnog rada koji je u mnogim slučajevima slojevit i odgovoran. Samo Nebo zna kroz kakve krize u unutarnje probleme prolazi svećenik koji razmišlja o tome da napusti svoje zvanje, a nerijetko to i ostvari. Mnogi će reći da je uzrok napuštanja svećeničkih zvanja od strane svećenika – ništa drugo nego celibat. No to je velika iluzija i vrlo lako može se pretvoriti u izvrtanje stvarnosti.
Istinska kriza koja se javlja i kod raspadnutih brakova i napuštenih svećeničkih zvanja je – kriza vjere, kriza predanja, kriza pouzdanja u živoga Boga koji daje istinsko riješenje za sve probleme koje prate osobe, bračne parove, svećenike, redovnike i redovnice. Možda mnogi budu sretni nakon što naprave taj, po meni težak korak u životu. Ali veći dio onih koji napuste vrijednost za koju su se odlučili darovati svoj život, na žalost nisu sretni. Čovjek može biti sretan u svojem zvanju – braku i svećeništvu jedino ako ulaže u te vrijednosti. Žrtva, molitva, sklad sa Bogom, ljubav prema bližnjemu, bdijenje nad svojim brakom i nad svojim svećeništvom. Drugim riječima, potrebna nam je obnova vjere, osobna duhovna obnova u kojoj ćemo se više približiti Bogu i živjeti od njegovih trajnih, vječnih i divnih nadahnuća. Jer, kriza je prisutna, a ako ništa ne poduzmemo u duhovnom smislu kako rješavati goruće probleme s kojima se Crkva danas susreće, moći ćemo slobodno biti zabrinuti za sutra koje će doći.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više