Nakon dvadeset i pet godina slikanja po Bosni i Hercegovini umjetnika rata i ubijanja, silovanja i progona, izložba slika je postavljena u bosansko-hercegovačkom paviljonu. I kada su slikari crvenih boja krvi i bijelih suza, oslikali slike svake izabrane obitelji, svakog zacrtanog beha sela i uokvirili ih u crne ramove tada su ih pripremljene predali naručiteljima i organizatorima izložbe, tvorcima „Novog svjetskog poretka“. I zato je ta izložba slika zločina i genocida u Bosni i Hercegovini dobila naziv „Novi svjetski poredak“.
Na postavljenim slikama bosanskohercegovačkog paviljona, uzduž i poprijeko, na svakom njegovu dijelu, ističu se crvena, boja krvi, crna, boja žalosti tragedije, te bijela, boja suza koje su se slile u potoke i rijeke. Po isključivoj želji naručitelja, graditelja „Novog svjetskog poretka“, te po stručnosti i umjetnosti slikara, slike su rađene ne na platnu ili papiru, drvetu ili u bakru, več i samo u čovjeku i na čovjeku, zemlji i na zemlji. Na izabranoj podlozi i odabranim bojama nije se slikalo niti uobičajenim kistom ni olovkom. Slikari izloženi bosanskohercegovačkih slika koristili su se svojim omiljenim sredstvima u radu, puškom, nožom, tenkom… Da bi ih smijestili u mozaik „Novog svjetskog poretka“ slikari su širili podloge za svoje slike progonom, ubijanjem, silovanjem, genocidom i zločinom. Dva istočna slikara, orijent i bizant, širili su prostore svojim slikama u Bosni i Hercegovini ubijajući, brišući i trgajući svu stoljećima staru bosanskohercegovačku sliku.
Urađene slike orijentalno bizantski umjetnici poredali su i posložili po Bosni i Hercegovini, te pozvali naručitelje i suradnike da ih na izložbi gledaju i uživaju u njihovoj umjetnosti. A crtale su se ljudskim životima i sudbinama. Naručitelji, majstori „Novog svjetskog poretka“, došli su da zajedno sa crtačima, slikarima koji ubijaju pjevajući, finaliziraju, dotjeraju i slike i postavljenu izložbu. Došli su da okvire slika podebljaju, te cijelu beha sliku balmaziraju za vječnost, kako bi postala uzor budućnosti malim i nejakim naordima u mozaiku „Novog svjetskog poretka“. Hodaju ispod i ispred slika društvo naručitelja i bizanstko orijentalni slikara povlače još zadnje poteze na svojim djelima, dogovaraju se gdje će tko svoju boju i zamisao postaviti te kojom crtom je ograditi. Naručitelji umjetničkih djela rata bosanskohercegovačku izložbu dijele, valjda zbog bolje preglednosti, na dva dijela, prema dijelima slikara i sadržaju kojeg izgrađena slika šalje.
Izložba je podijeljena na orijentalni i bizantski, odnosno muslimanski i srpski dio, gdje u svakom tom dijelu dominira, i upadljivo se ističu, boje i tehnika crtanja srpski i muslimanski umjetnika rata, ubijanja, silovanja, progona i crtanja cijelih slika samo jednom, nacionalnom i vjerskom bojom. Slike su, zapravo, potpuno čiste nacionalnom i vjerskom bojom slikane. Na njima su vidlive i prepoznatljive sve slikarske karakteristike nacija iz koji su izrasli i vjera kojima pripadaju. Prepoznatljiva je njihova kultura i civilizacija u kojima se vidi cilj i poruka slikanja.
Na pojedine, ali stvarno samo na rijetke, slike organizatori izložbe i slikari tijekom pripreme, nanose izvorne bosanske boje, likove, običaje, nošnju, prikazujući kulturu i vjeru koja je prije njihova slikanja obitavala na bosanskohercegovačkom tlu. To su prave rijetkosti, jer su im naručitelji izložbe i sami slikari istrgnuli svaku prepoznatljivost i protjerali sve one koji su pripadali tom bosanskohercegovačkom nekadašnjem mozaiku. I hrvatstvo i katoličanstvo kao kockice bosanskohercegovačkog mozaika više ne postoji niti na slikama niti u bosanskohercegovačkom izložbenom salonu. Tim malim ostatkom uništenog bosanskohercegovačkog identiteta, beha šarolikosti slike, organizatori i slikari pokušavaju pokriti crnilo svojih slika, i pokriti poruku koju slikama šalju. A tu kockicu nekadašnjeg bosanskohercegovačkog mozaika, razbijenu, razbacanu, zatrpanu, pohranjenu, smrvljenu i bačenu po cijeloj Kugli zemaljskoj, traže diljem svijeta, za to lažno uljepšavanje izložbe, jer ovoliko crnilo urađenih orijentalno bizantskih slika i strahote poruke koje se sa njih isčitavaju, sablažnjavaju i prestrašuju sve dobronamjerne posjetitelje.
Tek taj mali nađeni komadić razbijene i razbacane hrvatske kocke iz nekadašnje bosanskohercegovačke cijeline, stavljen na slike Orijenta i Bizanta govori o strahoti izgrađenih slika i crnilu koje poručuju. Jer taj mali segment slike, taj lik hrvatski u slici je vrlo star, prepadnut, izgladnio, bos sa pogledom u nepoznato i daleko što je moguće prije iz ovog okruženja, lice mu govori o crnoj sadašnjosti bez budućnosti. Budućnost mu, zapravo, i ne može biti u takvom okruženju, u takvim bojama i likovima. Vidi se kako su ga i postavili samo kao spomenik nekoj neponovljivoj prošlosti, siječanje na nešto što je bilo i što nikada više ne će biti, u ovom novom beha mozaiku. Tako bi htjeli slikari i tvorci „Novog svjetskog poretka“. No, zaboravlja se kako je i u prošlosti bilo slikara bosanskohercegovačkih izložbi bez hrvatstva i katolićanstva, a ono je ostalo tu negdje ispod njihovih slika, čekalo svoje vrijeme i dočekalo. Bit će to i sa ovim vremenom i sa ovim slikama, koje, zapravo, imaju slabiju budućnost bez beha hrvatstva i katoličanstva, negoli ono bez njih. Slika bez obzira na slikara i njegove motive vapi za cjelinom, vapi za izbačenim bojama i likovima. Takva slika nije slika. To je neko šaranje bez sadržaja i poruke, slika ćije boje propadaju brže negoli vrijeme prolazi.
Na slici se vidi taj hrvatski lik, koji je negdje u progonstvu nađen i umetnut kao komadić u bosanskohercegovački mozaik, i tu stisnut i neistaknut služi slikarima i organizatorima samo za neko pokriče pred vlastitom savješću i odgovornošću. Takvim postavljanjem slika nije niti malo dobila ni na ljepoti, niti poručila uvjerljiviju poruku za one koji su je kao takvu postavili. Ali, zato je poslala svim dobronamjernim posjetiteljima poziv kako sliku treba mijenjati, slikare i organizatore kazniti. Primjetno je na tom hrvatskom liku, umetnutom na orijentalno bizanstku sliku, kako sam jedva čeka kraj izložbe i da ga opet izbace i prognaju. On hoće, a na to ima i pravo, da se sam vrati i smijesti na svoje staro mjesto u bosanskohercegovačkoj slici i na bosanskohercegovačkoj izložbi. Ono zaslužno mjesto sa kojeg je izbrisan, istrgnut i prognan. Samo njegovim povratkom slika dobiva na ljepoti, sadržaju i postaje bogatija, svim bosanskohercegovačkim bojama.
Gotovo da tu potrebu za pravom beha slikom uviđaju polako i slikari i organizatori. Na njihovim licima vidljiv je neki strah pred tako strašnim slikama i crnim bojama. Pred nekom stanu, i ne mogu se maknuti do sljedeće. Strah zbog odgovornošću za strahote slike progoni ih. I kako ne bi kada ovako tragičnih poruka nije viđeno nikada na bosanskohercegovačkim slikama. A crtali su ih mnogi, tuđinci, diktatori, agresori, okupatori, nacionalisti, fašisti, osmanisti. Svi su oni početnici bili za ove slikare orijentalnog i bizanstkog slikarstva.
Posjetitelj izložbe odmah primjećuje kako je taj hrvatski lik samo nalijepljen i da služi za dnevnu uporabu. Vidljivo je kako mu je opet poslije izložbe namijenjeno progonstvo. Otići mora, to hoće i sam, jer bodu ga figure i kockice među koje je silom postavljen. A on silu ne voli, budući da je pod pritiskom morao i otići. Na licu mu se vidi zabrinutost, izbrazdanost od potoka suza koje su se slile, a pogled mu oboren ili gleda daleko u nepoznato. Ima mrvica ponosa i prkosa iz kojih se isčitava nada i vjera u slobodan povratak. U povratak ispred kojega ne će morati drugi bježati, jer on će se vratiti na svoje. Tu na ognjište gdje još njegova vatra nije ugasla, i gdje na tavanu porušene kuće leži kolijevka u kojoj je odrastao i on i njegovi potomci. O kako bi je rado ponio sa sobom kada moradne ponovno poslije izložbe u progonstvo. Bešika mu znači budućnost, jer tamo gdje ima bešika i plača u njima tamo ima i budućnosti. A budućnost je na njegovoj strani.
Takva slika, samo za izložbu, koju gledaju Europljani, „demokrati“, „humanisti“, ali koji su i njeni sutvorci, zapravo je portret njih sami. Autoprtret europskih i američkih vladara svijeta. Svega je više na toj slici negoli one stare bosanskohercegovačke izvorne prepoznatljivosti i nekada lijepo i skladno poredanih boja. I zato ona ne izgleda kao cijelina. Slikar je ubacio malu kap hrvatske boje na svoju srpsku ili muslimansku napravljenu ratom i u ratu, i stoga se nikako ne uklapa u njihovu zamisao. Ona izgleda kao da je pala sa neke velike visine, no zbog otvrdnutosti u tuzi i tragediji progonstva nije se mogla ni raspršiti. Dakako to širenje, to zauzimanje svoga zaslužnog mjesta u beha slici, koje je nekada imala umjetnici joj i ne daju. Svaku njenu kap koja pokuša se razliti u širine slike slikari zaustavljaju.
Slikari slika izloženih u poslije daytonskoj Bosni i Hercegovini, uokvirene nacionalnim i vjerskim okvirima srpstva i islama samo čekaju da izložba prođe, balmazirano otvrdne, te dovedenu i ubačenu hrvatsku figuru ponovno prognaju u izbjeglištvo. Za hrvatsku komponentu, dio nekadašnje beha slike, u novim ratnim radovima i nema mjesta. Jedini jamac opstanka hrvatske kockice u bosanskohercegovačkom mozaiku je hrvatski nacionalni entitet, za kojeg se mora, jer je bio, napraviti mjesta, ako se uistinu želi Bosna i Hercegovina oslikati moderno, demokratski, slobodno, decentralizirano i neseciosionizirano.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više