Kod Zagora nema ideologije, njegova opcija je pravda, mir i čovjekoljublje
Moram vam priznati, poštovani čitatelji, da se nalazim u jednom mentalnom periodu kada mi jednostavno postaju zamorne sve te silne priče koje se odnose na našu društvenu zbilju, politička prepucavanja, prepucavanja intektualaca i javnih osoba raznih političkih i svjetonazorskih profila. Ponekad mi se dogodi da poželim živjeti u jednom drugom svijetu, svijetu koji nije tako zločest, gdje ljudi nisu toliko zlonamjerni, prevrtljivi i u mnogim slučajevima pokvareni. Duboko u sebi poželim probuditi dijetinju dušu. Ne mislim s time da trebam biti djetinjast i neozbiljan. Ne mislim u ovom trenutku niti na „djetinju dušu“ u kršćanskom smislu te riječi, nego mi se neprestano „vrti“ u glavi „dijete“ kao nešto zaigrano, bezbrižno, jednostavno i neopterećeno. Već se pomalo mentalno umaram od te silne teološko-filozofske literature koja me u nekim segmentima opterećuje. Ali što ću!
Ništa mi drugo ne preostaje nego da se i dalje bavim teologijom, publicistikom, društvenim pitanjima i raznim drugim temama koje su zanimljive i privlačne ljudima koji me čitaju i koji u mojim tekstovima pronalaze neku vrijednost. Ali ne mogu prešutjeti to da mi se ovih dana dogodila istinska mentalna „relaksacija“. Baš me na osobit način raduje kada se, barem u nekim trenutcima mogu vratiti svojim djetinjim izvorima čitajući stripove koji me opuštaju. S time barem u trenutku ne moram misliti na ovu katastrofalnu situaciju u kojoj se kao društvo nalazimo, u kojoj su ljudi depresivni i beznadni, i gdje sve „vrije“ od polarizacija i napetosti. Iz ovoga rečenog, odmah mi se u srcu javi iskrena nostalgija kada se sjetim stripova koje sam kao dijete rado čitao i koje i danas sa velikim užitkom čitam. To mi je odlična vrsta psihoterapije. Kada se sjetim Zagora, Komandanta Marka, Kapetana Mikija, Alana Forda, Velikog Bleka, Tex Vilera i promatram njihove avanture, osjetim kako se u meni oslobađa nešto pozitivno, bezbrižno i jednostavno, upravo ono što imaju djeca. Dok se naši novinari, intelektualci, političari i ostale javne osobe prepucavaju tko je u pravu, a tko nije oko bitnih ili nebitnih društvenih pitanja, moram priznati da mi u odnosu na njih čak i imaginarni Zagor i Chico, Mark, Bluff i Žalosna Sova, Blek, prof. Okultis i Rody i ostali strip junaci djeluju konkretnije, bistrije, uravnoteženije od tih mnogih „realnih“ osoba.
Ako izuzmemo onu jugo-mitomaniju oko Mirka i Slavka ili Crnog Roka; Zagor, Miki, Blek i ostali junaci djeluju prilično benigno. To su sve „dobri dečki“ koji se bore protiv „loših momaka“. U tim stripovima ima nešto što te jednostavno opusti, relaksira – fizički i mentalno. A mislim si ponekad, bolje je čitati upravo takav žanr i diviti se takvim junacima, nego se baviti ideologizacijom društva. Ideologija! Sve se ideologizira! Sve je puno ideologije! Kod Zagora nema ideologije, njegova opcija je pravda, mir i čovjekoljublje. Zagor, Miki i svi ti strip junaci kroz svoje avanture uvelike su me zabavili kada sam bio dječak, a sada ne samo da me zabavljaju, nego me i dodatno tješe u onim periodima života kada mi dođe da cijeli svijet „ispalim u top“ što dalje od sebe i da me svi ostave na miru sa svojim zahtjevima! Zato mislim da je vrlo važno čitati i onu literaturu koja čovjeka opušta, ulijeva mu optimizam, a na kraju da se slobodno izrazim – i zabavlja ga! Ja sam tu literaturu koju pratim i čitam od djetinje dobi sa žarom u srcu pratio i to me je oduševilo da se kasnije „prešaltam“ na ozbiljniju literaturu i vrijedne knjige.
Strip junaci koje sam nabrojio, a i mnogi drugi kojih se ovoga trenutka ne mogu sjetiti imaju puno veću dimenziju dobrohotnosti i pozitivnog utjecaja na mentalni sklop osobe koja ih iskreno voli, nego razni kolumnisti, političari i „poluintelektualci“ koji nas svakodnevno truju svojim vrijeđanjem, etiketiranjem, polarizacijom i zlonamjernošću. Ne u smislu da bismo se morali poistovjetiti sa strip junacima. To bi, istina, u pravom smislu riječi bilo neozbiljno. Mislim, zapravo, na sve one generacije koje su ti strip junaci „odgojili“. To su jedne od blagodati koje smo uživali u djetinjstvu, a na sreću možemo uživati i sada jer sva stara izdanja koja su izlazila u izdanju Zlatne serije i Lunov Magnus Stripa, ali i drugih imamo danas dostupne na našim prodajnim mjestima i možemo ih nabaviti po pristojnoj cijeni. Velika šteta što današnja djeca i mladi to ne prepoznaju. Život bi im bio puno jednostavniji i bezbrižniji. Osobno, mogu reći za sebe da sam „djetinja duša“ i da to „djetinje“ nikada u meni neće izumrijeti. Slobodno se može konstatirati i činjenica da upravo „djetinje duše“ teže prema tome da ovaj svijet bude bolji i kvalitetniji, malo opušteniji sa dozom zdravog humora. Ne mislim ovdje na „humor“ kojega proizvodi lijeva skribomansko-aktivistička pseudoelita i još nas k tome vrijeđa i etiketira, pa i prijeti.
Ne mislim na one ljigavosti koje gaze ljudsko dostojanstvo pod krinkom satire i zabave. Imaginarni Zagor, Komandant Mark, Kapetan Miki i ostali junaci više su me naučili dobru, nego samozvani inžinjeri ljudskih duša koji bi mi, da mogu – napravili lobotomiju. Zato mi dajte još Alana Forda, dajte mi još Zagora, Kapetana Mikija, Velikog Bleka, dajte mi još Spidermana i Supermana! Oni vas bar neće oklevetati, širiti negativnu energiju u javni prostor i ljudska srca. Oni će vas naučiti da dobro uvijek i svagdje mora imati glavnu riječ – prije ili kasnije. Eto, to sam kao dijete naučio, i to je ono što me vodi kroz život – vjera u pobjedu dobra. I zbog toga hvala mojim strip junacima koji me zabavljaju, opuštaju i ne mjere mjeru moje „tolerancije“, „sekularnosti“, „etičnosti“, „demokratičnosti“ i ostalih „tekovina“ suvremenog društva. Nekad mi padne na pamet da bih se bolje snalazio u Markovoj tvrđavi Ontario, Mikijevoj tvrđavi Koluver ili Zagorovom Darkwoodu. Više nego ova ružna zbilja u kojoj se kao „djetinja duša“ jedva snalazim.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više