Dužnost je HAZU-a da pozove Mesića i Pusićku pa neka objasne hrvatsku agresiju i podjelu BiH
I ja sam za javni prosvjed upozorenja vlasti i oporbi. Osim fizičkog, usuđujem se ponuditi i programski udjel tom javnom prosvjedu. Osim stvari koje stalno ponavljam, iznijet ću nešto novo što bi moglo biti relevantno i usporedivo. Naime, mislim na suđenje hrvatskoj „šestorki“ (Praljak, Prlić, Petković, Stojić, Čorić, Pušić). Ja bih sa tog prosvjednog skupa pozvao HAZU da brani hrvatsku „šestorku“ time i Hrvatsku. Što bi trebala biti dužnost i obveza HAZU-a.
U današnje vrijeme, vojna agresija jedne države na drugu je nešto znanstveno egzaktno. To ne može biti samo mišljenje jedne osobe. Tu je važno ono nulto – početno stanje. A koje? Od čega početi? Možda od nemira na Kosovu, preko Kongresa KPJ, sjednica u Beogradskoj skupštini, Šolevićevih mitinga; „događanja naroda“… Gazimestana, velikosrpskih skupovaa na ušću Save u Dunav, na Petrovoj Gori, Kninu, granatiranje Zadra, pa i Mađarska 1956. i Čehoslovačka 1968. Zar i to? Kako ne. U obrani Hrvatske na međunarodnom sudu u Den Haagu to bi moglo biti vrlo važno. Obrana Hrvatske bi lako mogla dokazati kako u to vrijeme, s hrvatske strane nije moglo biti nikakve podjele niti agresije.
U vrijeme navodne agresije (podjele) na BiH, Jugoslavija je funkcionirala kao SSSR '68. Jedan narod dominira u višenacionalnoj zajednici. U jednom slučaju Rusi izvode vojnu operaciju radi političkog poretka, u drugom Srbi radi osvajanja novih prostora i radi genocida nad nesrbima. U to vrijeme, navodni agresor je u ilegali i goloruk. U drvenoj baraci i u podrumu Ine osniva vlast. A hrvatski piloti (Borovac, Perešin) s vojnim zrakoplovima bježe iz JNA. U toj navodnoj podjeli BiH, jedna glupost prolazi kao realnost. I nakon podjele BiH, ostaje „Krajina“ u Tuđmanovoj polovici. Stoga bi HAZU „svjedoke podjele – agresije“ (Stjepan Mesić, Vesna Pusić) morao pozvati u Akademiju da oni to znanstveno objasne.
Nadalje, iako je to razdvojeno, UZP je trilogija iz tri čina… “Ahmići“, trojka: Gotovina, Markač, Čermak i „šestorka“: Praljak, Prlić, Petković, Stojić, Čorić, Pušić. Stranka u postupku može tražiti neki detalj iz nekog drugog postupka. Da bi se Hrvatska obranila od tih svih insinuacija, netko bi morao povući pitanje rušenja sub-poene za Oluju. To rušenje sub-poene za Oluju bilježi skandal: zabrana istrage i skrivanje.
Kako je bilo moguće zabranjivati istragu onoga koji se krije? To bi trebali objasniti Ivan Zvonimir Čičak, Ranko Ostojić, Šime Lučin, pa i Petar Stipetić. Onaj koji je otpratio Antu Gotovinu na put u egzil, otvara ured za lociranje Ante Gotovine. To sve Čičak piše u njegovim kolumnama u Jutarnjem 18. 2. 2005. i 4. 3. 2005. Čičak kaže da je Ivica Račan lagao kada je govorio da oni u Vladi nisu znali gdje je Ante Gotovina, kada je za njega bila stigla haaška optužnica. Jer se on (Čičak) u to vrijeme s Gotovinom družio i pričao o njegovu odlasku u Haag.
Tko je haaške istražitelje doveo do Petra Stipetića i tko su oni? To bi Petar Stipetić trebao reći. Dok se o Anti Gotovini snima igrani film, Tomislavu Merčepu sedam godina! To nam dade ona „na sudu su bili nevini, država (Hrvatska) je kriva“. I nešto za filmaše. Iako nisam revizor, ja znam što je to mokrenje po mrtvacu u igranom filmu. Čini mi se da u Brešanovim „Svjedocima“, hrvatski vojnik mokri po mrtvom vojniku druge vojske. Pa to je kroatofobno. Tek Kino Lika? Vi koji se pozivate na međunarodne standarde filmske umjetnosti, imate li takvo nešto izvan HAVC-a?
Jure Vukić, Tribanj