Sveučilište u Rijeci pretvara u akademsku SAO Krajinu
„Vukove volimo kao Božja stvorenja,
no svejedno nikada ih ne bi trebalo
pustili među ovce.
Čak ni ako se presvuku u ovčje odijelo.“
U Hrvatskoj je, ima neko vrijeme, nekakvo zatišje. Nema Plenuma, nema BaBa, nema antifa ni antifati drugova i drugarica, nema ni tzv. kulturnjaka. Sve se, baš sve nekako utišalo. Nisam, baš, sigurna je li to pred nekakvu novu buru ili je to samo moj osobni dojam, ali mi je , ova tišina, ovo zatišje, baš ugodno i uhu i duhu. Jer, hvala dragom Bogu, sve se riješilo… Na sreću i blagostanje našeg hrvatskog puka. Imamo već i preko sto dana novog Predsjednika hrvatske Vlade. A imamo i novu Vladu.
”Program Vlade je doista sveobuhvatan u tematskim aspektima i aspektima ciljeva. Ja ću u tom smislu izdvojiti neke dijelove i govoriti samo o njima. Prije bih htio istaknuti nekoliko stvari koje mi se čine važne za smisao politike nove vlade. Prva stvar je da se prestane proizvoditi negativna energija i da se društvom iscprljuje na stvarima od kojih ima samo štetu.
…Htio bih kazati da s perspektive temeljnih vrijednosti ustava i nacionalnih manjina, da su manjine ne samo bogatstvo društva nego su aktivan dio društva, politike…”, govorio je Pupovac.
I BI OPET PUPOVAC…
I tada je i sada jest, sve po guštu našega manjinskog bogatstva. Ali, ne i većinskog, hrvatskog puka. Jer, kao što je to radio uvijek dosad, Milorad Pupovac prihvatio je i prihvaća svako preslagivanje hrvatske Vlade, i lijeve i desne, ako je to u njegovom interesu.
‒Nešto mi tu , stvarno, nije jasno! Plenković je znao s kim ima posla, a Pupovca je opet doveo u Vladu. Zašto? Imao je, više nego dovoljno, ruka u Saboru. Pa, zašto, onda!? Nije, valjda, i on dobio naputak iz EU? Ili su tu neki drugi konti.
‒ Zar misliš da je Plenković baš toliko naivan? Znaš li ti, draga moja, da je neprijatelja uvijek bolje držati blizu sebe. Lakše ga je kontrolirati.
‒E, moja Monika, o kakvoj to ti jadnoj kontroli govoriš? Pa zar ti ništa ne čitaš niti pratiš zbivanja u Lijepoj Našoj? Pupi nam se ojunačio. Osokolio. Nikoga ne šljivi. Pa nas slobodno i bez ikakva straha, olajava po cijelom svijetu. I sve što je prije radio tajno, sada radi javno.
Čak je i svoga sineka obezbedio i uvalio, dva mjeseca prije objave natječaja, na Filozofski fakultet u Rijeci. I što si rekao keks, otvorio se nekakav „Institut za dijasporu“. Naravno SRPSKU. I, naravno, glavnokomandujući će biti, glavom i bradom, sinek Ozren. Zato i kruže glasine da se Sveučilište u Rijeci pretvara u akademsku SAO Krajinu.
A u nekim verzijama Memoranduma SANU II., baš je Rijeka i izdvojena kao grad na koji se treba koncentrirati. Jer je procijenjeno, da su u Rijeci, najpovoljniji uvjeti za ostvarivanje prikrivene etničke dominacije. Zato se, ubrzano ali ispotiha, i zaposjedaju ključne pozicije. Posebice u obrazovanju, znanosti i kulturi.
‒Meni tu, stvarno, ništa nije jasno! I sve mi je mutno. Kakva ih je sad spopala dijaspora? Kakav institut? Kakvo je to sada laprdanje?
O čemu se, ustvari, tu radi, reci ti meni!?
‒Ma, kako ti nije jasno? Draga moja pametnice, Ozrena su i školovali za to radno mjesto. Jer, oni planiraju i stotinu godina unaprijed. A sada je na redu, nakon sineka, i Pupijeva kćer. Jer, Pupi i kćer Tihanu lagano priprema za buduća velika djela. Možda čak i da preuzme vođenje Filozofskog. Ne bi me ni to začudilo! Doduše, nije to od jučer. U Zagrebu je, u početku, ona držala nekakve panele-forume-plenume… Pa cvrkutala, onako „pupijevski“, ali stidljivo. Bez velikih glumatanja i bez mnoštva dugih pauza. Pauza je doduše bilo, ali ne zbog glume. Razlozi su malo dublji i malo složeniji. A, ne bih sada o tome.
Zato, mi se sve nešto čini, kako se i njoj priprema nekakva katedra. I na tome se ubrzano dela. Da sve bude na vrijeme i bez problema. Jer bi se, uskoro, i Vlasi mogli dosjetiti jadu.
‒Ali, po onome što smo vidjeli i čuli, Tihana je, stvarno tiha. I nije na svoga tateka. Nije, jadnica jadna, napamet dobro naučila, pupijevskim rukopisom, unaprijed napisani tekst, pa je jedva zamuckujući, ponešto i promucala. Baš mi ju je bilo žao.
‒ Meni baš i nije! Meni je žao kunica koje su s neba, tj. iz državnog proračuna, umjesto našim braniteljima , udovicama i njihovoj djeci, pale u njen antifati drugarski džep.
‒A za stotinu godina ne ćeš pogoditi koja joj je bila tema? E, draga moja, tema joj je bila, ne ćeš vjerovati, porušeni partizanski spomenici tijekom Domovinskog rata.
Pa, dok se u drugim, post- komunističkim država, takvi spomenici miču s javnih površina i iz javnih ustanova, ona bi ih kod nas i obnavljala.
Svašta na ovome svijetu!!!
Ali, draga moja,ona ti i sada nešto sprema! Nekakav seminar. Zamisli, molim te, ni manje ni više, nego u nekakvom manastiru na Fruškoj Gori.
Tako se to radi. Za svaki slučaj. Malo tamo, malo ovamo.
Malo ateizam. Malo pravoslavlje.
Malo antifašizam. Malo Svetosavlje.
A naš je Pupi, bravurozno odigrao, i još jedanput, uspješno odradio svoj dio zadatka. Svaka čast. Bravo, bravo družePupi!
A što radimo, mi Hrvati!??? Ništa. Kao i svi naši političari, ostali smo nijemi? Dok se mreža polako steže i SANU nastavlja utabanim stazama. Do realizacije…
E, jadna nam, jadna naša majka!!!
I eto, tako, dok se Pupi pobrinuo za svoga sineka, pa nošen uspjehom i svojom pobjedom, počeo delati i na svijetloj budućnosti svoje Tihane, dotle se Stanimirović pobrinuo za obrazovanje onih drugih, tj. mlade generacije i budućih nasljednika, sada već starijih članova našega kulturnoga i svekolikoga bogatstva.
Jer, mladi su oduvijek bili, a i sada su, ma gdje živjeli, željni priča, bajki i mitova. Iz prošlosti i sadašnjosti.
E, tu su vam naši dragi susjedi, bili oduvijek, pravi majstori. A djeca su oduvijek bila lakmus papir za nešto takvo. Nestvarno i izmišljeno.
Zato, neka propadne selo, ali ne i običaji!
Zbog toga se i Vojislav Stanimirović, prihvatio posla. Te počeo raditi što želi i izjavljivati što hoće.
„Naša deca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i izučavamo noviju povest na naš način, drugačije nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje Domovinskog rata, jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat“, rekao je za beogradske Večernje novosti Stanimirović 2013. godine.
„IZOSTAVILI SMO POGLAVLJE DOMOVINSKOG RATA, JER I DALJE SMATRAMO DA JE TO BIO GRAĐANSKI RAT“.
Još kaže kako imaju i svoje udžbenike…
„SVOJE UDŽBENIKE“, veli Stanimirović.
‒Jel' da, Lucija, taj čovjek ne laže?
‒To ti je, sigurna sam, živa istina!!! Jer, Srbi su poznati kao istinoljubiv narod.
‒I tko bi normalan, moja Lucija, i mogao posumnjati u riječi jednog ovakvog čovjeka?
Samo ga pogledaj! Toliko topline, toliko ljudske dobrote, toliko ljepote koja izbija iz dna njegove duše, čovjek još nije vidio. A tek kada se pročita njegov životni put. U dobroti mu nije ravan ni veliki mirotvorac, Mahatma Gandi.
‒ E, moja Monika, moja Monika! Svatko normalan. Jer su Srbi poznati kao narod kojemu je istina u laži i mitovima. Oni ti, draga moja, uče sve po onom njihovom Načertaniju.
Te Srbija je od Zemuna pa sve do Virovitice, od Karlovca pa do Karlobaga…Te rat nije izgubljen. Te će vratiti, milom ili silom, Republiku Srpsku Krajinu. I Vukovar, i Dubrovnik, i Zadar, Karlovac, Knin, Petrinju. Sve do… srpske Banije, srpske Like, srpskog Korduna i srpskog Vukovara… glavnog grada srpske Banije i Srijema. A na jugu do vekovnog srpskog Dubrovnika. I pola Hrvatske.
„Sve je to naše. Srpsko. Gde je i jedan Srbin, tu je Srbija“, viču i arlauču.
I sve je naše… I Gundulić, i Držić, i Vojnović, i Preradović, i Bošković, i Tesla i… Istina je to cela. I već zapisana.”
‒A odakle sad to? Zar oni nisu, dok smo mi imali i Gundulića, i Držića, Vojnovića, Preradovića, Teslu i…, zar oni nisu imali za kneza, kako su ga neki zvali, trgovca „svinjara“. I prazne stranice povijesti koju su kasnije popunjavali krađama od svih drugih, a najviše od Hrvata.
"Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji preci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prepreci došli preko Novog Vinodola. Preci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (Turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak", piše Nikola Tesla.
Eto, toliko o njihovoj kulturi i njihovoj vjerodostojnosti!!!
‒ Ali, što to uče, po Stanimiroviću, djeca u Srbiji i srpska djeca u Hrvatskoj? Iz čijih udžbenika i po čijem programu?
„Lani je na šalter Vlade Srbije s popustom od 50 odsto istovario 8.400 bukvara, čitanki i gramatika srpskog jezika za srpsku dijasporu, koji će se deliti u privatnim školama i crkveno-školskim opštinama“. (Tamara Kaliterna)
A tekst, dolje priložen u originalu (radi vjerodostojnosti), objavljen je u istoimenoj knjizi novinarke, stalne suradnice portala “Autonomija”, Tamare Kaliterne, preminule u Beogradu prije, nešto više, od tri godine.
Tamara Kaliterna piše:
„Masovni ubica Anders Bering Brejvik (Behring Breivik) opravdava motive pokolja u Norveškoj: „Evropski i američki marksisti-multikulturalisti su preko NATO-a 1999. godine objavili rat hrišćanima Srbima i oduzeli im pravo da zaustave islam na svojoj zemlji. Pogrešno su napadana naša srpska braća”, piše neljudsko biće koje je ubilo 76 ljudi.
Post festum je dijagnosticirano da je skrenuo umom.
• Roman „Hajduk Stanko” Janka Veselinovića iz 1896. obvezna je lektira 14-godišnjaka u osnovnim školama Srbije 2011. One koji svakog jutra pred ogledalom zazivaju malje na bradi Veselinović podučava kako je svaki Bošnjak balija koji „proti Smiljaniću ne može ništa”. Veselinovićev pop veli: „On je Turčin, a ja sam Srbin i mi ne možemo jedan drugom dobra misliti! Gde je njegov život tu je moja smrt; gde je meni dobro, tu je njemu nesreća… Zvao se on Mujo ili Meho, Asan ili Alija, meni je dušmanin jer je Turčin! Hoćemo li i njega vešati? – upita Zavrzan. Njega nećemo. Njega ćemo klati. I priđe, zavali mu glavu pa poteže jatagan. I zadenu jatagan u grlo. Mlaz krvi šiknu. Nož se zari još dublje. I onda oturi glavu Turčinovu. Nož obrisa o njegovo ruvo. Pa diže glavu i skide kapu: Gospode! Hvala ti na ovom lepom daru! Ali gospode daj mi da dokusurim moju osvetu! Ovo je samo početak”.
Pri kraju romana završni je udar, coup de grâce: „Baš je gadno kad se čovek bije na vrućini – veli Zavrzan, kome se opet vratila ona veselost. Posečeš Turčina, šikne mlaz krvi iz onog bičjeg vrata i poprska te, pa posle smrdiš vazdan na Muhameda!”
Posle 99 godina ono što radi hajduk i Veselinovićev junak Zavrzan rimuje se sa Nož – žica – Srebrenica bivših pubertetlija po mitinzima i stadionima Srbije. Kad se napiše malim slovom, „zavrzan” znači „perverznjak”.
• Otac Gavrilo, starešina manastira Privina glava kod Šida jedan je od sveštenika koji su blagosiljali ubice i osveštavali njihova oruđa. Snimljeno je Gavrilovo blagosiljanje paravojnika iz jedinice Škorpioni uoči ratovanja u Bosni i Hercegovini. Kasnije je snimljeno kako ubijaju šestoricu Srebreničana, od kojih su trojica maloletnici. Ubili su Azimira, Safeta, Sidika, Smaila, Jusu i Dina. Između rafala razabire se poniznost: „Verne sluge Tvoje, srpski vojnici koji se u Tebe uzdaju”. U srebreničkom mezarju sahranjene su desetine popinih Muja, Meha, Asana i Alija.
Sudski je dokazano da su blagoslovljeni škorpioni ubijali po istočnoj Slavoniji, kosovskom Podujevu i evropskoj Srebrenici. Gavrilo je blagosiljao „da se zna da je pravoslavlje hristoljublje, pravdoljublje i smirenoumlje”.
• Za 12-godišnjake u nikad užoj Srbiji obavezne su pesme o Nemanjićima i Mrnjavčevićima, dinastijama srednjevekovne „velike Srbije” i ciklus o ličnostima i događajima za koje istorija ne zna. Za buduće je roditelje pesma nad pesmama „Bog nikom dužan ne ostaje”, u kojoj se gusla: „Te ukrade nože zaovine/ Njima zakla čedo u kolevci… Noži u krvi ogrezli… Po jezeru vranac konjic pliva/ A za njime zlaćena kolevka/ Na kolevci soko tica siva/ U kolevci ono muško čedo/ Pod grlom mu ruka materina/A u ruci tetkini noževi…”.
• Sledi pouka bezimenog autora o viteštvu koja se prenosi s kolena na koleno: „Ako li mi ne vjeruješ kletvi/ Izvedi me u polje široko/Pa me sveži konj’ma za repove/ Rastrgni me na četiri strane”. Tako i bi.
To je lepa književnost u srpskom, dečjem izdanju.
•Za antologiju narodnih pesama o ličnostima i događajima pre, za vreme Kosovskog boja i „tragediji koja je usledila” izabran je u lektiri naslov pesme Svi ostaše, gospo u Kosovu. Kao prekor đacima čiji su roditelji izbegli sa najsvetije srpske teritorije. Deo obavezne lektire su i Seobe Miloša Crnjanskog ali sa drugim, mučeničkim predznakom „o stradanju Srba u Vojvodini i njihovom teškom životu u Habzburškoj monarhiji”.
• Da bi se dobilo svedočanstvo male mature obavezna je knjiga „Venac slave Svetog Save”, koja obiluje tipicima (zbornik o protokolu crkvenih službi) i psaltirima (zbirka starozavetnih himni). Tamo 14-godišnjaci sriču Uputstvo svetitelja, koji je prema Teodosiju bogumile darivao ako pređu u pravoslavlje, a ko se „ne povinujući se, utvrđivaše u bogomrskim jeresima, ovoga proklevši a velikim beščašćem iz cele svoje zemlje izgonjahu”.
• U uputstvu nečitkom za učenike svetovnih škola pominju se „bogonosni”, „svetila”, „zemaljski anđeli”, „nebeski ljudi koji inočastvuju”, „neveštastvenoga zlata krila misaona”, „bogoparni orli”, „podvizavanje”, „Trisveto s poklonima”, „metimon, — „Nepostidna”, „Kanon svetoj Bogorodici poj napred, zatim ‘Gospode pomiluj’ 40 puta, ako li je post 50 puta…”.
• U završnom razredu osnovne škole u ponudi su pesme o „oslobođenju Srbije i Crne Gore”, iako je dvoglava zajednica prošlo svršeno vreme, a pod naslovom Usta raja ko iz zemlje trava.
U književnosti koja i kletve ubraja u umotvorine, za osnovce je pitalica: „Ko ti iskopa oko?” Ispravan odgovor glasi: „Brat! Zato je tako duboko”.
Sve ovo objavljuje državni Zavod za udžbenike i nastavna sredstva čiji je direktor i glavni urednik Miloljub Albijanić nedavno doktorirao na privatnom univerzitetu. Doktorske studije na tom univerzitetu obuhvataju Finansije i bankarstvo, Menadžment u turizmu, Napredne sisteme zaštite, te Inženjerske sisteme u menadžmentu. Albijanić, čije se ime nije pominjalo u aferama doktorirao je vanserijskom temom „Kvantifikacija uticaja intelektualnog kapitala na konkurentnost”.
(Tekst “Ponavljači lažne istorije” prvobitno je štampan u podgoričkom “Monitoru”, avgusta 2011. godine. Po njemu je knjiga izabranih novinskih tekstova Tamare Kaliterne dobila ime.)
A gdje smo tu mi? Uče li ovo i srpska djeca u Hrvatskoj?
Što radi Ministarstvo prosvjete? Što radi prosvjetna inspekcija? Vode li, uopće računa o tome što se radi, govori i predaje u manjinskim školama? Kontroliraju li???
SUMNJAM!!!
Pa, što se, onda čudimo raznoraznim provokacijama?
Paljenju hrvatskog barjaka…
Bujanju četništva…
Pjevanju četničkih pjesama…
A što je sa ćirilicom? Zar je ćirilici, zar je bilo i zar će joj ikada biti, mjesto u Vukovaru i u Hrvatskoj?
Jer, po hrvatskom Ustavu službeni jezik je HRVATSKI, a službeno pismo je LATINICA.
A za manjine, kao i svugdje u bijelom svijetu… dopunske škole.
I ništa manje i ništa više.
Ali, „naša deca uče prema hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo svoje udžbenike i izučavamo noviju povest na naš način, drugačije nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje Domovinskog rata, jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat“.
I eto, tako kažu oni koji sustavno siju mržnju i prave duboke podjele – među većinskim narodom i među manjinama.
Ali, i među novim naraštajima. Getoizacijom srpske nacionalne manjine.
Koriste se i djeca. I nitko o tome ne progovora.
A svemu tome, obol daju i njihovi „sveštenici“, „pronositelji i prenositelji Božje riječi, Božjeg milosrđa, ljubavi, dobrote“.
TREBALI BI TO BITI…Ali, na žalost, oni to nisu.
Jer, na svakoj priredbi za djecu i za njihove roditelje, oni su ti koji sastavljaju program i daju ritam svemu. I svakoj izgovorenoj riječi i svakoj ispjevanoj pjesmi. Čak i rukama i nogama.
„Ceo dan se šetaju po selu,
četnici u novome odelu.
Dugačke im i kose i brade,
na kapama svetle im kokarde.
Predvodi ih Kalabić Nikola,
njega vode kralja Petra kola.“
Pjeva trio šestogodišnjaka.
A svemu ovome, obol daju njihovi „sveštenici“. Oni sastavljaju program i daju ritam svemu.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više