Propast “trećega puta”

Ono što po njima nije smio Karamarko, Petrov smije

„Vrč ide na vodu dok se ne razbije.“

Nije prošlo puno vremena, da bi na temelju svakodnevnog rada, djelovanja, ponašanja i “vladanja”, bilo mnogima od nas jasno što je Most, tko su i što su njegovi glavni ljudi, posebice tko je njihov najprije samozvani, a prije par dana i odabrani lider. Sve ono što je taj gospodin psihijatar “propovijedao” palo je u vodu, njegovim radom. Nastojanje da se nametne kao korektiv svemu postojećem, kao jedina prava, istinska vertikala poštenja, pravednosti i pravde, je u najmanju ruku smiješno, zapravo je jako  jadno i žalosno. Svaki pojedini dan ga u tome demantira, otkriva i razotkriva neki njegov postupak od  samog početka bavljenja politikom, od Metkovića do Zagreba, pa uzduž i poprijeko po cijeloj Hrvatskoj.

NIJE KUM GUŽVA – Pero Jerković, kum Bože Petrova

U vrijeme opće depresije i svih mogućih kriza, u sukobljavljanju svih sa svima, u razotkrivanju manjih i većih lopova, u borbi za vlast, u pomanjkanju interesa i motivacije  nekih drugih, novih, nepotrošenih pojedinaca i interesnih skupina, pojavio se gospodin Petrov i na platformi nezavisnih lista, gradio image, nove drugačije političke snage, koja se bori za pojedinca i društvo, koja nastupa otvoreno, koja prokazuje sve loše, krivo, kriminalno, neprimjereno, nepoželjno… sve što nas vuče unazad i upropaštava kao pojedince i društvo. Upravo je građanstvu to trebalo, je im je bilo dosta lijevih i desnih,  napose ultraša s obje strane i praktički “praznog” centra. Od dva “zla” što su poznavali, mnogi glasači su na izborima odabrali nešto novo, što obećava. Kaznili su one s kojima nisu bili zadovoljni, a odabrali su “mačka u vreći”. Prav im budi!

Velik broj osvojenih mandata  jako je iznenadio same aktere “trećeg puta”. Zaprepaštenje se vidjelo na njihovim licima, u izbornoj noći. No, što je tu je. Moralo se upustiti u nepoznatu  avanturu i početi glumatati, jer nisu znali, niti umijeli sa  političkim “asovima” ući u komunikaciju i dijalog, pa su  zaigrali na otvorenoj i zatvorenoj sceni, improvizirane predstave, čiji se scenarij pisao u hodu. Mene je ono hodanje od jednog do drugog stožera podsjećalo na neke kadrove iz “Smogovaca”. Rašireni cijelom ulicom svi zajedno, osmjehujući se,puni elana, entuzijazma I dobre volje,  odvažno su koračali  k “velikima”, postavljali uvjete, izmišljali procedure, odugovlačili sa svime, kupovali vrijeme… To je bilo nužno potrebno da se najprije međusobno upoznaju, da pronađu neke  čvrste točke okupljanja, da se ufuraju u  dosad neviđeni klišej, da “naplate” svojih 19 mandata da se narodu prikažu kao spasitelji i branitelji istine, poštenja, pravde i pravednosti, naglašavajući kako  oni nemaju nikakve ideologije, nego im je najveća briga i zadaća osloboditi pojedinca i društvo od laži, prevara, obmana, krađa,nezakonitih radnji, neprimjerenih postupaka, prokazivanje lopova i lopovštine, pravna jednakost, poštenje, poštenje i samo poštenje, što tobože dokazuju svojim dotadašnjim  radom i životom… istina, vjera, dostojanstvo i bezuvjetna ljubav i odanost prema svima.

Kako je ta predstava završila dobro znamo. Početak kraja je bilo bezglavo istrčavanje iz ureda predsjednice, dovođenje uvoznog premijera, koji nije znao govoriti hrvatskim jezikom, nije razumio što mu se govori, a još manje je shvaćao  što se događa i u što je upao. No, čovjek je pametan i sposoban, pa ih je prokužio i u toj opereti, unatoč svemu, ispao najpozitivniji lik. Sve moguće i nemoguće su radili da padne ta tvorevina nazvana Hrvatskom vladom. To nije bilo dovoljno. Igrajući perfidne igrice, na temelju samo njihove istine, poštenja i metkovske  pravde, pala su oba čelnika najjačih političkih stranaka.

Isprovocirali su izvanredne izbore. S nešto manje novih mandata, opet je sve započelo, na gotovo jednak način, kao i prvi puta, samo brže, jer je s druge strane bio novi, sasvim drugačiji lider, kompletan, samouvjeren čovjek koji je obećavao, nešto novo, drugačije i bolje. U novoj konstelaciji snaga, vješto su pregovarali ucjenjivali, trgovali i dobili više nego što im pripada. U samom početku su se novog lidera, starijeg partnera, pribojavali, javno zazirali od ikakve destrukcije i pokušaja početka rušenja lidera i razmontiravanja stranke, koja je dosta tvrdi orah, unatoč raznim unutarnjim trvenjima i prepucavanjima. Taj period tobožnjeg mira je vrlo kratko trajao. Nezajažljivi u svojim potrebama, postali su oporba u porbi, stalno ometaju u normalni rad vlade i sabora. Kako oporbu, osim gospodina Pernara, iako je i to vrlo upitno, zapravo nemaju, započelo je nametanje isključivo svojeg mišljenja, difamiranje starijeg partnera, tiho izluđivanje premijera, podmetanje svega i svačega, vožnja po njihovu dnevnom redu, obmanjivanje, stvaranje nereda, …a sve tobože za dobrobit pojedinca, društva i države. To im uspijeva, unatoč vidljivom neznanju, nesposobnostima, amaterizmu, nepotizmu, klijentelizmu, rodijaštvu, kumstvu, prevrtljivosti, igranju igara po  danim ulogama, isturivanju “čistih” i ne baš svjesnih kako su iskorištavani, za tuđe interese… Da ne duljim cilj je jasan: Zavladati Hrvatskom. Kako, s kim i s čim?

Upravo onako čemu su su prigovarali, što su htjeli suzbiti, maknuti i poslati u povijest. Sad vrijedi pravilo i filozofija: Ja njega poznajem. Ja znam da on to može. Potrebna nam je kontrola u tom resoru. To nije naš resor. To nije naš ministar. Ono što po njima nije smio Karamarko Petrov smije. Ono što nije smio Milanović Petrov smije. Njima se ulazilo u svaki detalj, naročito u troškove. Tko je ikad napravio toliko troškova, naročito stalnim putovanjem, pratnjom, doduše, sve po zakonu, kao godpodin Petrov. Od čega ga tjelohranitelji čuvaju u Metkoviću. Od gospodina Jamba. Sigurno ne, jer on zna kako je najbolje osvetu servirati: Pustiti amatera, da radi profesionalni posao.

Za sve druge je bitno i na tome se inzistira, što su govorili i kako su se ponašali prije, samo za aktualnog predsjednika sabora to nije bitno. Sjetimo se samo lustracije. Manipulira se sa svime što bi eventualno moglo donijeti pozitivne bodove i primat na idućim izborima. E pa, jedno je zamisliti i osmisliti, a drugo je ostvariti. Nismo baš svi glupi, bedasti, povodljivi i neuračunjivi. Još uvijek Neretva nije izmjestila Savu, niti cijeli Metković došao u Zagreb, koji se sustavno iseljava. Treba li pitati zašto? Filozofija i djelovanje: “Quid licet iovi, non licet bovi!”  je trenutačna, bez nekog većeg učinka, zapravo je štetna jer  razotkriva pravo lice onoga tko se njome koristi.

Ankica Benček