Na udaru fundamentalista (4)

Godinama poslije optužen i za državni udar

Nastavljamo pratiti knjigu Fikreta Abdića „Od idola do ratnog zločinca i natrag“ (Naklada Kvarner, Rijeka, prosinac 2016.). Koliko je učlanjenje Fikreta Abdića u SDA pridonijelo stranci i njenom uspjehu na izborima, a koliko Babi da bude relativni i to moćni pobjednik među muslimanskim kandidatima za predsjedništvo BiH ostat će bez odgovora. Iole boljim poznavateljima tadašnje situacije u BiH i popularnosti pojedinih ličnosti među Muslimanima, potpuno je jasno kako Alijine tvrdnje i njegovih kasnijih hagiografa da je stranka SDA najzaslužnija za Babin rezultat nemaju nikakvog utemeljenja, dok je njegov doprinos rezultatu  stranke zapravo bio ogroman. Muslimani u BiH, kao svojevrsnom „bastionu jugoslavenstva“, tepali joj „Jugoslavija u malom“, gdje se „bratstvo jedinstvo“ još držalo, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća  još nisu bili nacionalno radikalizirani, a kamo li vjerski na način da bi vjera i politika bili čvrsto vezani.

Recimo u smislu Homeinijeve izreke: „Ako islam nije politika, onda je ništa“. Pitam se što bi bilo da se Fikret Abdić umjesto u SDA učlanio u jugoslavenske reformiste Ante Markovića (osvojili 12 mandata u Vijeću građana BiH parlamenta)? Njemu, kao kandidatu za Predsjedništvo BiH ne bi puno odmoglo, ali SDA-u bi sigurno oduzelo određeni broj mandata. Nu ostavimo se „gatanja“ prošlosti i vratimo onome što se događalo.

Odgovarajući na pitanje zašto on, kao relativni pobjednik, nije bio ni zainteresiran biti prvi predsjednik Predsjedništva BiH, Babo bi se uvijek „pokrio“ Agrokomercom – tamo je bio neophodan. U prošlom nastavku pisali smo o tome kako se Alija Izetbegović nekih poznatih Muslimana riješio i prije izbora, a Abdića je svim sredstvima nastojao potjerati od vlasti poslije. Je li u takvoj situaciji Babo s mjesta predsjednika Predsjedništva BiH mogao i za Agrokomerc učiniti više?  Vjerojatno nije jer je u Stranci demokratske akcije zapravo bio usamljen, bez ikakve političke infrastrukture, čak nije izabran ni u vodstvo SDA u Velikoj Kladuši. Njegova velika potpora i popularnost u Cazinskoj krajini prvenstveno je bila ekonomsko-socijalno uvjetovana. Što se tiče Agrokomerca Alija i njegovi lukavci, poslije i Muhamed Filipović Tunjo primjerice, kao dali su Babi „otvorene  ruke“, ali mu pritom nisu željeli pomoći, tolike probleme nije mogao riješiti bez pomoći države ma koliko ona već bila slaba. Ustvari ne da ih nije bilo briga za Agrokomerc, već su se „brinuli“ kako da što prije nestane, čime bi nestao i izvor Babine moći.  

„Nije ga šteta“ 

Poslije referenduma o nezavisnosti BiH, održanog 29. veljače 1992.  događaji u BiH su se naglo ubrzali. Još 9. siječnja 1992. Srbi su donijeli neku deklaraciju o samostalnosti „srpske republike u BiH“. Nedavno su provodili  referendum o tome treba li to slaviti kao „dan republike“, iako se tako i obilježava, a „štos“ je bio u tome da se govorilo zapravo samo o „referendumu“, zna se već kojem i kakvom. Dana 7. travnja 1992. proglasili su nezavisnost, dan nakon međunarodnog priznanja BiH, a 12. kolovoza iste godine izbacili su „BiH“ iz naziva i uporabe, a i rat je već debelo trajao.

Tijekom 1992., naročito u prvoj polovici, Babo je putovao po kriznim žarištima u BiH pokušavajući smiriti napetosti, spriječiti rat, dva najpoznatija pokušaja takvih intervencija su one u Bosanskom Brodu i u Bijeljini, tamo u dva navrata u dva dana. Ostali članovi Predsjedništva nisu se izlagali pregovorima, kamoli Alija, a njega,  piše, „nije bilo šteta“. Te intervencije Alijini su mu fundamentalisti zamjerili i optuživali ga za šurovanje sa Srbima i JNA, i tada i kasnije. Posebno je zanimljivo ovo „kasnije“ kad Babo dobiva i optužnicu za državni udar 2. svibnja 1992. čija se neuspjela godišnjica čak i obilježava. „Posljednjih desetak godina svakog 2. maja državna televizija i svi mediji pod kontrolom vlasti u BiH obilježavaju godišnjicu neuspjelog državnog udara kojega sam ja, navodno, pokušao izvesti 2. maja 1992.“,  piše Babo (str. 135.). Zanimljiva naknadna interpretacija poznatog događaja kad je JNA neko vrijeme zadržala Aliju Izetbegovića u sarajevskoj zračnoj luci, ali mu omogućila i komuniciranje s članovima predsjedništva Ejupom Ganićem i Stjepanom Kljujićem – uvijek se u blizini nađe i neki Alijin „Hrvat“- telefonski i medijski.

Alija je čak bio , iako „zarobljen“, lažno kidnapiran, što li, u mogućnosti pregovaranja s JNA (general JNA Milutin Kukanjac) o izvlačenju njenih postrojbi iz Sarajeva, što je na koncu i dogovoreno. Fikret Abdić je toga dana bio u Sarajevu, tek stigao, bio čak i u televizijskim studiju, ali nije se pojavljivao. U to vrijeme jedina snaga koja bi mogla izvesti „državni udar“ bila je možda JNA. Uostalom  „državni udar“ u državi koja je već poprilično bila „raskupusana“ i nefunkcionalna  zapravo je besmislen. Moglo bi se govoriti samo o „sarajevskom udaru“, ali u Sarajevu Babo nije bio „doma“, nije uostalom raspolagao s nikakvim oružanim postrojbama. Ostat će ova priča stoga kao bizarni primjer naknadnog prekrajanja (bošnjačke sada) povijesti u cilju posmrtnog jačanja Alijine uloge, te još jedan eksponat u njegovu muzeju.

(Nastavak slijedi)

Mato Dretvić Filakov