Lažna “ugroženost” Srba kao i osamdesetih

VELIKOSRPSKA STRATEGIJA RAZARANJA HRVATSKE – Sve se ponavlja

 

 

Lider SDSS-a nedavno se jasno odredio prema hrvatskoj državi: izjednačio ju je s NDH i predvidio joj istu sudbinu – dakle propast. Drugim riječima, ova će zemlja (prema njegovom javno izrečenom mišljenju) nestati u krvi, budući da Hrvati ne zaslužuju drugo. Iza takvoga njegovog stava, prije dan-dva stalo je vodstvo stranke (SDSS) koje se također jasno i nedvojbeno odredilo kako je čvrsto uz svoga predsjednika i u svemu podupire ono što je izrekao. I što se sad nakon svega ima s njima razgovarati!? Što premijeru, predsjednice, saborski zastupnici!?

Do kuda seže ta neshvatljiva benevolentnost i popustljivost prema onima koji svojim ponašanjem drsko i bezobzirno udaraju u same temelje države i Ustav? Kad je u pitanju dignitet Republike Hrvatske, nacionalni interes i dostojanstvo hrvatskoga naroda, tu nikakvog pogađanja ne može i ne smije biti. Mi ovu njihovu samovolju i bezobrazluk trpimo ne od jučer, nego već više od 20 godina. Dio jedne jedine vječito „ugrožene“ manjine (od ukupno 21 koliko ih živi u Hrvatskoj) nije zadovoljan ovom državom. E, pa lijepo – mi smo još manje zadovoljni s njima!

 

Ako se politički ciljevi bilo koje manjine (pa i srpske) svode na to da se kontinuirano i na umjetni način proizvode konflikti, da se u društvu stvara nemir i ozračje sukoba a svaki i najmanji incident (kojih ima svugdje) diže na n-tu potenciju, onda je najmanje što se može i mora učiniti, da se onima koji se tom propagandom bave rezolutno odgovori i postavi granica. U ovom slučaju odgovor može biti samo jedan: izbacivanje iz vladajuće koalicije! Ne može se sjediti u vlasti i u isto je vrijeme nazivati „ustaškom“, ne može se biti saborski zastupnik a pljuvati u lice većinskom narodu i to bez ikakvoga racionalnog razloga i povoda, ne može se biti član vladajuće koalicije a odlaziti na četničke derneke gdje se bljuje otrovna mržnja prema svemu što je hrvatsko, ne može se biti član legalne „hrvatske“ stranke a s dojučerašnjim agresorom voditi harangu i specijalni rat protiv zemlje u kojoj se živi poput bubrega u loju. To nije samo dvolično i perfidno, nego s obzirom na konzekvencije koje ima vrlo štetno, čak pogubno za svaku zemlju u kojoj se događa.

 

Što bi se, primjerice, dogodilo, kad bi bilo koji oporbeni zastupnik (a kamo li član vladajuće koalicije) nešto slično izrekao u Njemačkoj – optužujući je za „nacizam“ i proričući joj istu sudbinu kakvu je imao Hitlerov Treći Reich? Neka netko u Francuskoj proba u parlamentu zaustiti o tomu kako je Pariz dočekao Hitlera s oduševljenjem (a jest), ili u SAD-u osuditi američku imperijalnu politiku! Tko god bio, kojoj god vjeri, naciji ili rasi pripadao, završio bi u zatvoru i ne bi više progovorio kao bilo čiji predstavnik, to je sasvim sigurno. Države koje vode računa o sebi štite Ustav kao svetinju, jer on je temelj države i pravnog poretka i neke su stvari moguće samo kod nas u Hrvatskoj.

 

Koliko god se mi upinjali u osudi svakog incidenta, svakog oblika izražavanja mržnje i nasilja (pogotovu ako isti imaju elemente nacionalne ili vjerske mržnje), nije dovoljno! Policija i pravosuđe se mogu na glavu postaviti, uhititi i dovesti na sud desetke Hrvata iz Đevrske, Uzdolja, Knina, Splita ili bilo kojega drugog mjesta, nije dovoljno!  Vodeći političari se mogu do mile volje jasno odrediti prema svemu i osuditi incidente – opet nije dovoljno! Neka se javi jedan jedini Srbin koji će ustvrditi kako mu je Hrvat opsovao „srpsku majku“ (pa za takvo što i ne bilo nikakvoga dokaza osim njegove izjave), potencijalnog prekršitelja se strpa u pritvor i diže se hajka o „ugroženosti“ Srba, a od toga pravi medijski spektakl i diže buka kao da je izbio građanski rat između Srba i Hrvata! Neki od „gospode“ iz SDSS-a uspoređuju ovo stanje danas s onim s kraja 80-ih godina prošlog stoljeća. I ja isto. Samo što sasvim sigurno imamo potpuno drugačiji pogled na stvarnost i sve što se događalo u to vrijeme u Hrvatskoj. Na sreću za sve postoje materijalni dokazi, pa danas u vrijeme Interneta ne moramo previše tragati za istinom. Nije ovo više 1945., pa da se stvaraju mitovi o srpskim žrtvama tamo gdje ih nikad nije bilo, a vlastita zlodjela skrivaju.

 

Podsjećanja su neminovna – jer bolesni mozgovi izvrću istinu! Kraj 80-ih i početak 90-ih godina asocira me prije svega na otrovnu propagandu koja je stizala iz Beograda i ostatka Srbije i Vojvodine, ali i iz Knina, Obrovca, Donjeg Lapca, Vukovara, Borova Sela, uz opetovane lažne tvrdnje o „vitalnoj ugroženosti“ Srba svih i svugdje, a naročito u „ustaškoj Hrvatskoj“. Srpski intelektualci, akademici, popovi, političari – svi ili gotovo svi su u tomu sudjelovali. Sjećam se, kao da je jučer bilo i srpskih mitinga na kojima se uz pomoć četnika iz Srbije neštedimice prosipalo otrovnu mržnju, pljuvalo na sve što je hrvatsko, prijetilo i nastojalo izazvati nerede – počevši od prvog masovnog okupljanja u Kninu (28. veljače 1989.), preko onoga u Kosovu (kod Knina), na Petrovoj Gori, Karlovcu i drugim mjestima. Deseci tisuća „ugroženih“ Srba složno su izvikivali. „Ovo je Srbija!“, „Ne damo te zemljo obilića, ne damo te bez krvoprolića! Ubit ćemo Tuđmana!“, pjevalo se četničke pjesme, Vojislav Šešelj i njegovi četnici su dijelili list „Velika Srbija“ i prodavali svoje suvenire (od slika i figura Draže Mihailovića do crnih četničkih zastava, kokardi i drugih insignija), a za govornicama su se kao na traci redali uglednici „ugroženog“ naroda, četnici i komunisti rame uz rame, jedan uz drugoga, složno protiv Hrvatske a za „Veliku Srbiju“. Sjećam se zapaljivih govora Jovana Opačića, Dušana Zelenbabe, Sime Dubajića, partizanskih „prvoboraca“ generala Dušana Pekića i Milke Kufrin, Jovana Raškovića i drugih, kojima nije valjala ni komunistička vlast na čelu s Ivicom Račanom (koji im je s Ivom Latinom i Stipom Šuvarom pete lizao i omogućavao  rovarenje po Hrvatskoj do mile volje). I sva ta agresija, primitivizam, sirova mržnje, sva ta huškačka retorika, nasilje i divljanje po Hrvatskoj bili su odraz „ugroženosti“. I ubijanje naših redarstvenika, novinara, civila (s leđa i iz busija), masakri nad njima, blokada i opkoljavanje sela i presijecanje komunikacija, rušenje balvana i sve ono što se kasnije događalo je također bilo posljedica „ugroženosti“!?

 

Treba biti posve slijep i malouman pa takva podmetanja prihvaćati kao neku suvislu argumentaciju. Jedna od otrovnih laži bila je i ona po kojoj su „Srbi izbačeni iz novog hrvatskog Ustava“, iako je isti bio javno dostupan i iz njega posve vidljivo da su već u prvoj verziji (od 22. prosinca 1990.) Srbi spomenuti na prvome mjestu među osam poimence nabrojanih manjina. (https://www.usud.hr/sites/default/files/dokumenti/USTAV_REPUBLIKE_HRVATSKE_od_22._12._1990._NN_br._56_1990.pdf) Mene to vrijeme asocira, primjerice i na četnika Radoslava Tanjgu koji je nedugo nakon što je konstituiran prvi višestranački saziv Hrvatskog Sabora (30. svibnja 1990.) kao izabrani zastupnik srpske manjine pljunuo cijelome hrvatskom narodu u lice (pred TV kamerama) i sasuo bujicu uvrjeda i kleveta optužujući novu hrvatsku vlast kako „vrši tiraniju nad srpskim narodom u Hrvatskoj“ i srpsku terorističku pobunu nastojao opravdati „zaštitom života i imovine“, te najavio kako se Srbi u Hrvatskoj „nikad neće složiti sa ustašoidnim režimom u kome trenutno žive“. Tanjga je nastavio i poslije upozorenja predsjednika Sabora dr. Žarka Domljana u istom tonu, što je izazvalo glasno negodovanje u sabornici. (https://www.youtube.com/watch?v=y3jb0OauEZg)

 

Nakon svega, kod naših „krajišnika“, ljevičara i pristaša ovakve srpske politike, ostala je zabilježena samo aktovka zastupnika Ivana Bobetka koja je poletjela prema govornici – i to je bio još jedan „dokaz“ nepostojeće „srpske ugroženosti“ o kojoj je bulaznio Tanjga, koji je po zadatku došao u Sabor izvršiti planiranu diverziju i izazvati incident. Kraj 80-ih i početak 90-ih godina podsjeća me i na otrovnu propagandu koja je stizala iz Beograda, ali i iz Knina, Obrovca, donjeg Lapca, na turneje propagandista (Mile Štule, Sime Gajina, Milijane Baletić i drugih) koji su obilazili krizna područja i huškali tamošnje srpsko stanovništvo na „ustašku vlast“ i „poglavnika nove NDH Tuđmana“, izmišljali „pogrome nad Srbima“ (kad još ni jednog jedinog incidenta s hrvatske strane nije bilo), „zaskakali“ srpske starice po selima pitanjima: „Bako, a je l' i ovde bilo klanja?“, pa i na izjavu Ljubana Jednaka (navodno jedinog preživjelog iz Gline 1941. – tog mitskog mjesta „srpskog stradanja“ za koje još nije utvrđena istina niti su otkopane i identificirane kosti, pa se broj žrtava kreće od 250 do 2.500 – ista metoda kao i u slučaju Jasenovca) koji je rekao kako je „ovo danas još gore nego četrdeset prve“. Sjećam se i danonoćnih reportaža i „dokumentaraca“ o „ustaškom Jasenovcu“, pa i tvrdnji o „stotinama hiljada“, čak i „milionima pobijenih Srba“ u ovom logoru, zapjenjenih govora huškača Jovana Raškovića koji je masu potpaljivao uzvicima. „Ovo je ustanak srpskog naroda!“ i prijetnjama da će Srbi dobiti oružje od JNA i obračunati se sa ustašama (jer „Srbi nikad nisu niti mogu izgubiti rat“). Tajno je isti taj poremećeni šibenski psihijatar Rašković odlazio na sastanke s predsjednikom Tuđmanom i govorio mu „u povjerenju“ kako su Srbi „lud narod“, a javno ih huškao kao nitko do tada.

 

Bila je to kampanja koja je nadišla sve poznate gebelsovske metode i obrasce, a bolesni umovi koji su sve kreirali sjedili su među akademicima u SANU, u vrhu Srpske pravoslavne crkve i političkom i vojnom establishmentu Srbije i Crne Gore. I Miroslava Mlinara se dobro sjećam. Tog četnika i ratnog zločinca, koljača podrijetlom iz Benkovca koji je svoju karijeru započeo kao potpredsjednik Raškovićevog SDS-a. On je od svoga stranačkog šefa dobio posebnu zadaću. U svibnju 1990. godine, nakon što je u Beogradu osnovana SDS za Srbiju, Mlinar je na Drugom programu Radio Beograda oštro napao „ustašku vlast“ u Zagrebu, optužio je kako sprema „novi genocid nad Srbima“ i izgovorio bujicu drugih uvreda na njezin račun. Svi mediji u Srbiji su ciljano i naveliko prenosili njegovo huškanje. Nekoliko dana poslije, putem istih srpskih medija je na sva zvona objavljeno kako su ga „u jednoj mračnoj ulici u Benkovcu presrele ustaše i pokušale zaklati“, ali se (snalažljivi Mlinar) „ipak spasio begom, tako da krvnici nisu uspeli završiti započeto“. Za vrijeme njegovog kratkotrajnog boravka u Općoj bolnici Zadar, predstojnik ove klinike, kirurg dr. Anđelko Gregov ga je ipak uspio pregledati i zaključiti kako je riječ o lakšim tjelesnim ozljedama vrata i trbuha (potkožnim rezovima ne dubljim od 2-3 milimetra) bez ikakve povrede krvnih žila i vitalnih organa. Kako bi „prvi srpski mučenik“ u Hrvatskoj i lažna „ustaška žrtva“ ostao pošteđen daljnjih pretraga, odvjetnik ga je bez ikakvih konzultacija s osobljem klinike, iz Zadra prebacio u Knin, pa je propaganda nastavljena iz tamošnje bolnice. Zbog „klanja“ Mlinara, srpski su teroristi „suspendirali“ svoju suradnju s Hrvatskim Saborom, što je i bio cilj ove igre.

 

Nikakvih „ustaša“ niti „klanja“ naravno, nije bilo, ali akcija je uspjela i srpski mediji su mjesecima trubili o tomu. Mlinar je uskoro postao nacionalni junak prvog reda, na dar je dobio ćirilični pisaći stroj od četničkog vojvode i ratnog zločinca iz Drugoga svjetskog rata Momčila Đujića, sklonio se na neko vrijeme u inozemstvo, a potom vratio kako bi sudjelovao u agresiji. Jedan je od počinitelja zločina u Škabrnji (18. studenoga 1991.) zbog čega je u Hrvatskoj i pravomoćno osuđen (u odsutnosti) na 20 godina zatvora (2006. godine). U živom su mi sjećanju događaji u Pakracu, na Plitvicama, ubojstvo Josipa Jovića, Franka Lisice, krvavi masakr nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu, napad na policijsku postaju u Glini, dan kada je tadašnji načelnik Generalštaba Blagoje Adžić izdao naredbu borbenim zrakoplovima „JNA“ da pod prijetnjom rušenja zaustave hrvatski helikopter  s policijom koja je krenula uvesti red u Kninu (prijeteći: „Ako padne ijedna srpska glava, vojska će intervenisati“), arogantnog odbijanja svakog razgovora s hrvatskim vlastima kojima su teroristi iz Knina slali uvredljive poruke (u stilu: „Mi slušamo samo ovaj narod, a ne poglavnika Tuđmana“; „Srbi nemaju što razgovarati s ustaškom vlašću u Zagrebu“; „Srbi se umiriti neće dok ne dobiju svoju Krajinu i ne ujedine se sa Srbijom“ itd., itd.).

 

I dolazaka vodećih srpskih ekstremista i ratnih huškača iz Srbije i BiH se jako dobro sjećam. U tadašnju „Krajinu“ hodočastili su svi; počevši od patrijarha Pavla, preko četničkog vojvode Vojislava Šešelja, do njegovih suradnika Aleksandra Vučića i drugih. Dolazili su i zločinac i kriminalac Željko Ražnatović Arkan, krvnik Ratko Mladić (u vrijeme kad je već bio zapovjednik „VRS“), arhitektica genocida u BiH, Biljana Plavšić i mnogi drugi. I svi su zdušno agitirali i zaklinjali „krajišnike“ da ne prihvaćaju nikakve mirovne planove, nego svoju borbu „protiv ustaša“ nastave do kraja, sve do ostvarenja konačnog cilja: „Sjedinjenih srpskih država“. Srpski teroristi iz „Krajine“ predvođeni s „JNA“ i u savezu sa svojom subraćom iz Srbije i BiH pobili su preko 16.000 hrvatskih građana, srušili, spalili i opljačkali sve što su mogli, protjerali oko 700.000 žitelja, etnički očistili četvrtinu Hrvatske. Nema naselja ili grada u ratnoj zoni u kojemu nisu napravili zločine – od pojedinačnih masakra do masovnih smaknuća.

 

Razarali su ne samo stambene i gospodarske objekte, ceste, mostove i pruge, nego i crkve, bolnice, škole, muzeje, knjižnice, spomenike kulture, groblja, palili i odnosili matične knjige, umjetničko i sakralno blago. Razaranje, paljevina i pljačka uz torture prema stanovništvu, progon i silovanja, bili su njihovi metodi „borbe za Srpstvo i Pravoslavlje“. Zločina nisu bili pošteđeni ni žene, djeca i starci, silovanja i okrutna mučenja bili su u funkciji etničkog čišćenja. Sve su poduzeli da nas iskorijene na prostorima koje su osvajali brutalnom silom. Njihov san o „Velikoj Srbiji“ bio je pokretač nezapamćenog zla – od Iloka, Tovarnika i Vukovara, preko Vinkovaca, Osijeka, Slavonskog Broda i Karlovca, do Petrinje, Gline, Joševice, Široke Kule, Saborskog, Gospića, Škabrnje, Šibenika i Dubrovnika. Odsječene glave koje su kotrljane pred onima koji su vođeni na stratišta, kastrirani ljudi (kojima su odsijecana spolovila na živo, kamama, čak i od strane žena), razapinjanja na željezničke vagone nakon čega se žrtve ciljalo ručnim bacačima, odsijecanje ruku (onih koji su se rukovali s Tuđmanom), spaljivanje živih ljudi, sadističko iživljavanje pri devastaciji i rušenju katoličkih crkava, progon, mučenja i ubijanja katoličkih svećenika, do temelja razoreni gradovi i sela – sve to i još mnogo drugih teških zločina počinjeno je po egidom „ugroženog srpstva“ o kojemu nam i danas pričaju oni koji vode istu politiku mržnje i isključivosti prema Hrvatima kao i prije 30 i više godina.

 

I sve ovo spomenuto, samo je djelić u mozaiku krvavih zločina što su ih počinili „ugroženi“ pripadnici „nebeskog naroda“ uvjereni da za njih ne vrijede ista pravila kao za druge, jer, oni su eto, „odabrani“ i bogomdani, pa su kao takvi predodređeni po svojim mjerilima krojiti sebi granice, određivati što je pravo a što ne, što je istina a što laž.

Ta vrsta ekskluzivizma može se roditi jedino u bolesnim glavama, a ljudi zdrave pameti jedva da su u stanju to shvatiti – sve dok ih ne stigne zlo koje dolazi s te strane.

 

Izvrtanje istine kao strategija

 

Pred očima stotina tisuća živih svjedoka i žrtava tih zlodjela, pred onima koji su izgubili svoje najmilije (ili još uvijek tragaju za njima), pred žrtvama koje su ostali trajni invalidi i prošli mučenja u srpskim logorima (od Knina, Bučja, Negoslavaca, Okučana,  do Morinja, Niša, Sremske Mitrovice, Begejaca, Stajićeva, Aleksinca i brojnih drugih), pored svih materijalnih dokaza i preko 150 masovnih grobnica u kojima se nalaze kosti žrtava, pored svih autentičnih snimki, dokumenata, sudskih presuda, pred očima roditelja i rodbine 402 ubijena djeteta, pred očima cijelog svijeta koji zna istinu, DANAS SE KRIVOTVORI POVIJEST.

 

Fama o „ugroženosti“ srpstva ponovno se širi Hrvatskom kao i tada, politički prvaci srpske manjine ponašaju se slično, ali pri tomu zaboravljaju jednu bitnu stvar: nisu Hrvati tako kratke pameti da bi ponovno dopustili isto, niti tako zaboravni i naivni da bi im netko „krojio“ istinu prema svojim aršinima. Onima koji vode harangu protiv ovoga naroda i države nije mjesto ni u Saboru, kamo li u vlasti. Njih treba na sud zbog grubog kršenja Ustava ove zemlje i svako popuštanje toj destrukciji nepopravljiva je šteta za Republiku Hrvatsku i sve njezine građane koji žele živjeti u miru i graditi budućnost za sebe u svoju djecu u zemlji koju osjećaju svojom domovinom. Iskreno, najiskrenije i bez ikakvih aluzija na bilo koga: nikad neću moći shvatiti što u Hrvatskoj traže i zašto u njoj žive oni koji je patološki mrze i ne žele joj dobro.

 

Zlatko Pinter