Narodni neprijatelji razaraju Hrvatsku

Država, u kojoj je demografija zadnja, a pederske dugine boje prve, ni nema budućnosti

 

 

Ovdašnji mediji, dakle „narodni neprijatelji“ (Donald Trump), kako odavno tvrdim, proteklih dana su na tri primjera – slučaja, od kojih su barem dva njihov originalni proizvod i čista namještaljka, pokušali pokazati kakvi su „Hrvati“. Oni su šovinisti – mrze Srbe, pa time i „ustaše“, rasisti, mrze crnce, te homofobi – mrze homoseksualce/ke. pedere i pederuše. Dakle sve što je različito „perjaju“. Ma da naraste malo veća travka ti bi je Hrvati – ošišali. Štoviše, na nju bi udarili totalnim herbicidom: Šifra policiji tajnovita poljudska „ljepotica“, „svastičica“.

Od tri nova medijska proizvoda dva su „slučaja“ nastala u birtiji, a treći na ulici. Od tri dva s potpuno beznačajna, dok treći ima određeni širi značaj. U dva od tri slučaja „žrtve“ su medijski eksponirani pojedinci: jedan uokolo Balkana, drugi čak planetarno poznat, a u trećem opet planetarno popularni – homoseksualci.  

 

Sinopsis za slučaj – šovinisti, dubinski „ustaše“

 

Što je mediji iz Hrvatske za pokazati nacionalizam, pa šovinizam, pa ustaštvo potrebno? Jedan Srbin. Imaju ga. Ne samo Srbin, mora biti poznati Srbin. Imaju i njega, jer ne će odjeknuti ako u Zagrebu „napadnu“ nekoga čiču ispod „Ovčara i Kablara“, a teško ga je ovdje i naći. Srbijanske „čiče“ koje su dolazile do Zagreba za socijalizma bile su vrijedne„čiče“ većinom povrtlari iz okolice Šapca – njihove presadnice, recimo rajčice, nikada nisu „omanule“. Taj i takav čiča danas ne ide ni do Beograda, možda tek, ionako zadnjim snagama se dovuče do Guče, na svadbarski kupus (kuhao ga po srbijanskom receptu – nije loš, dobar kao svaki složenac) rakiju i toplo pivo. Poznati Srbin po scenariju ne samo da mora biti poznat, već i multikulti Srbin. Dakle, Srbin koji to manje-više, više-manje ni nije – al' eto ipak još malo mu neizbježnoga srpstva ostalo; skoro u tragovima. Malo na kaputu srpske prašine, otresa se al' ne da se svaka čestica. A trag je Vrag; čovjek htio ne htio, Srbin, ima auto, a auto –srpske registracijske pločice. Prokleti auto. Eto Vraga, eto traga.

 

Mlogo puta je bio Zagrebu Dušan Kovačević, direktor festivala Exit u Novom Sadu, Petrovaradinu – pa ništa. „Omanule“ ustaše. Sad pak navalili „pijani ustaše“, pa vikali i prijetili, k'o pravi pijanci – kako sam razumio – na srpske registracijske tablice. Direktor festivala Exit na kojemu se prije svega i pije i puši i da ne pišem dalje što se troši i kako se sudionici troše, na kojemu je bilo i mrtvih – nevažno je l' iz „mržnje“ ili zato što je smrt možda bit takvih festivala, ma gdje bili. Poslužio je medijima iz Hrvatske i poslužio se s tim istim medijima u širenju laži. Ili što je još gore u preuveličavanju istine. Svjedoka nije bilo – samo Kovačević i pijanci. Nije zvao policiju, „jurilo mu se u Istru“, a onda se sabrao i istupio u medijima.

 

Završna scena, kako je govorio jedan pametni četnik iz vica: Stiže vlak na zagrebački kolodvor. „Ja ustah, svi ustaše“. Auto je eto i bolji. Mali je problem tek u detalju, uvijek u detalju. Četnici su u Srbiji legalizirani, pa ne znam kako se Srbijanci uopće mogu i smiju uvrijediti ako ih se nazove „četnicima“ – ako se uvrijede logičnije da se njih „procesuira“ u Srbiji nego nekoga, još i pijanoga koji im ovdje tako „tepa“. Ustaše, doduše zamišljene, u Hrvatskoj su još uvijek zvijeri čiji je odstrijel dopušten. Nema lovostaja. Medijski pače i poželjan. Odavno smo i dokazali i pokazali kako tih nema, al' ako ih nema medija ih sprema. Ona bi nas najradije pobila sve, a kako stvari stoje – i pobit će nas sve. Pomoći će i Dušan Kovačević, direktor festivala Exit u Petrovaradinu, na kojemu već ima mrtvih. Mrtvi su mrtvi, pa bili prije toga i multikulti, maxi su jednako ohlađeni.

 

Sinopsis za slučaj „Hrvati rasisti“

 

'Ej, a kako prokazati „Hrvate“, te još koji uopće žive „ovdje“, a kako stvari stoje ne će majci još dugo, kao „rasiste“. Nikako drugačije nego da mrze crnce. To je, medijski gledano, a i na svaki način malo komplicirano. Nije problem s „Hrvatima“, on i su već prokazani  mrziteljski gadovi, ali ipak – gdje je objekt. Pa opet u birtiji. Sjedi, jede, pije, mislim da ne puši i pravi je Crnac, crn „k'o črna mati zemlja“, štoviše  poznat da ne može biti poznatiji. Američki Afroamerikaac. Nosi na nejakim „črnim“ plećima (treći Afroamerikanac) Oscara, a ti nositelji su ma koliko „crni“ još više posvećeni. I „Hrvati“ udarili na njega – u birtiji. Nasrnuli na bidnoga  „crnca“, iako su, pijani, vjerojatno nasrnuli na sve. Uključivo tamošnje stolove i stolice, pa možda i zidove. Ne budi lijen glumac i oskarovac je to slikao, ta nije on po svemu sudeći u birtiji i skupoj i, siguran sam, jeftinoj, po prvi puta, pa je slikao dva pijanca, malo jača, scenu kao u svom kvartu, čemu se narugao u startu.

 

Sutra je opet, vjerojatno kao i doma, došao u isti restoran, bit će mu se svidjela klopa, ne znam možda i vino, a još je jednom pohvalio Dubrovnik. Osjećao se tamo otkvačeno, da ne napišem slobodno. Kako i ne bi kad je ta naša država-grad prva u Europi osim ostaloga, ukinula i ropstvo. Ne znam ništa o njegovu Oscaru, osim da je glumio legendu Ray Charlesa, ali vidim kako je taj čovjek – Ljudina, još s izraženim smislom za humor. Ma da ga se dovede na neki kirbaj u Slavoniji, ako ih još uopće ima, bio bi glavni „baja“ među tamošnjim domorodcima. Žao mi je, holivudsku industriju odavno uopće ne doživljavam kao umjetnost, pa to ni ne gledam, kao što ni ne zalazim u onaj industrijski lanac pljeskavica, ali filmove ovog frajera ću ubuduće pogledati. Nije strašljivac, ne boji se pijanaca ni bijelih ni crnih, a ima duha, pa bi mogli biti dobri.

 

Sinopsis treći – homofobi

 

Prethodne dvije „mržnje“ su stare, skoro pretpovijesne. Kaže saga; mrzili su se stanovnici dvije obližnje spilje, nazovimo ih „neandrtalcima“ i „sapiensima“. Ne znam koliko su tada domorodački „Hrvati“ u tome sudjelovali i na kojoj strani, bit će na obje, ako bi se pitalo ovdašnju mediju. Ako Hrvati nisu, Srbi svakako jesu, jer ako neki nisu čuli, Europa je ustvari nastala raspadom Velike Srbije, još tamo pradavno. Ta se pak protezala od Grenlanda do Urala i na jug tko zna dokle. Nisu ovo tvrdnje jednoga Vojislava Šešelja – on je minimalist, kao i onaj neki „ministar“ u „Vladi SAO Krajine“ u izbjeglištvu koji tvrdi kako se Velika Srbija proteže od „Grčke do Učke“, već ozbiljnih srpskih znanstvenika, kao što je Veselin Đuretić, ali o tome drugom zgodom. Kako bilo zbog total(itar)ne uvjerljivosti treba nešto modernije, mržnja prema nekom suvremenom političkom pokretu, „orijentaciji“.

 

Od homoseksualno orijentiranih nema, kao skupine, bolje mete. A gdje ih naći okupljene ako opet ne u birtiji, doduše malo povećoj. Birtija, ustvari klub zove se „Super, super“, radi,  u njoj se pije i ne znam, iako za to nema uvjete niti dozvolu. Organizira događaje tamo i „partija“ i bratija, „partije“ – ovaj se zvao odjevno – „trenirka“. Onda netko (sluđenik ili plaćenik) usred zabave baci suzavac pa se neki u gužvi, ponajprije zbog neodgovarjućeg prostora, izlaza itd. u panici i (lakše, kažu kasnija izvješća) ozlijede. Glavni krivac: Zagreb grad koji je dopustio masovno, masovnije, okupljanje mladih i radi napijanja, zabave, i čega li u neadekvatnom prostoru. Ali nije tako, ni slučajno. Mrzitelji, hereditarni, najvjerojatnije „Hrvati“ domorodci , ha, bit će heteroseksualci, pa fašisti, pa ustaše… bacili suzavac na seksualnu skupinu znanu pod šifrom „LGBT“. Neznan netko bacio suzavac na šifriranu homoseksualnu skupinu. Lako ju se dešifrira kao suvremenu, postmodernu političku internacionalu, kominternu, postmoderni nadirući totalitarizam.

 

Ne idući daleko u prošlost, prvo je bio klasni totalitarizam, pedere tolerirao, u vrhu vertikale da se sve „prašilo“. Zatim bi rasni totalitarizam, kojemu su pederi pomogli u usponu na vrh moći. Poslije ih, u akciji samo pročišćenja, poklali. Najprije je čistio „svoj“ narod od hendikepiranih (eugenika, eutanazija), ne i homoseksualaca – bili još zdravi – a zatim se okrenuo rasnom čišćenju uokolo. Sad je na djelu nešto još fundamentalnije – seks. Bit bitka svakog čovjeka i čovječanstva je seks, podrazumijevajući pritom hetero seks. Bez toga ništa, nema čak ni pedera. A što bi homoseksualna ideologija? Ona bi se „jeb…“ s državom. Ne bi se uvjetno rečeno „sekularizirala“, pa tko u mraku koga voli nategnuti, nek izvoli. Ne, seks bi (je) pretvorila u politiku, preciznije u vlast. I to je ta priča.

 

Vraćamo se u klub „Super, super“ gdje je netko navodno bacio suzavac. Netko je odmah, poslije se ispostavilo, neka peerica (PR) SD Partije, javila kako je netko napao LGBT šifru. Javio se i ranom zorom Bojan Glavašević, baštinik Siniše, inače bi bio, ha: nitko i ništa. Prema čemu i putuje. Uzmimo kao su se u tom klubu doista našli ne ljubitelji trenirki, već homoseksualci. Zašto onda netko/neka ne bi bacio suzavac zbog ljubavi, ljubomore, ako je ljubav, ma kakva bila, tamo tekla. Ali ovdašnja medija je sve znala i unaprijed, pa i pokazala kakva su to „braća“ Hrvati heteroseksualci frknuli suzavac iz mržnje.

 

Gadovi, rasisti, ustaše, homofobi (kaj pa to je) i slično. Iako ni do danas nismo od policije čuli, tko je to doista učinio. Makar bi se i ustanovilo kako je to neki munjeni i heteroseksualac fundamentalist, homoseksualna medijska haranga je već prevršila svaku mjeru. I tu mi živimo i u takvim uvjetima, pa pitam, a koliko takve harange istjeruju  Hrvate iz Hrvatske. Snažno, izuzetno snažno. Uostalom zemlja u kojoj je demografija zadnja, a pederske dugine boje, umjesto crvene prve, ni nema budućnosti. Tako je od Račana, Sanadera, Josipovića, pa do danas. Ali, kako nidar ni bilo da nekak ni bilo, tako ni ne bu da nekak ne bu.

 

Post scriptum – Dvije tri riječi o tom malom plakatu o „drvu“ u Vukovaru.  To je čista namještaljka, mladiću su podmjestili priču. Naime parola o drvu i Srbima nema a ma baš nikakve veze s Hrvatima. Ona je čisti slovenski doprinos slovensko-srpskom bratstvu i jedinstvu. Rekao bih kako se netko pritom zajeb'o, pokušavajući i nju prikvačiti Hrvatima. Hrvati naime od tankih vrbovih šiba pletu košare.

 

Mato Dretvić Filakov