Biskupi Žanić i Perić imali su razloga da se još žarče zauzmu za protjerivanje "franjevačke Gospe"
Za sam početak: divne su to riječi, stav i svjedočanstvo jednog zamjenika apostola. On, gotovo, hvalospjevno prilazi Djevici Mariji koracima slično onim Petrovim koracima kad je hodao po vodi prema svom Učitelju-Isusu. Ali ubrzo svjedoči posrnulog čovjeka (propadanje u vodu) pri uznositom, osobnom, mišljenju koje nadilazi i posve mudro i oprezno mišljenje odnosno Izjavu sa konferencije u Zadru u rečenici: “Biskupski ordinarijat u više je navrata upozoravao da se ne može ni tvrditi niti javno u crkvama govoriti o iznadnaravnim ukazanjima upravo zato jer je nemoguće ustvrditi da se Gospa ukazuje“. Konstrukcija, ili bolje rečeno smisao – poruka, prvog dijela rečenice sve do riječi „upravo“ stoji u vezi Izjave i brani je, kako i treba, ali od riječi u navodnicima upravo pa dalje biskup Ratko Perić (ordinarijat) se odvaja svojom konstrukcijom pa tvrdi: “upravo zato jer je nemoguće ustvrditi da se Gospa ukazuje.
Biskup Ratko Perić
Eto, za trenutak je napravio salto u glavi čitatelja da ovaj jednako pomisli da se radi o istome, no ipak nije. Biskupi u Izjavi navode kako na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi… nego dodaju da će preko svojih Komisija i dalje pratiti i istraživati…, iz čega ne proizlazi kako je nemoguće ustvrditi da se Gospa ukazuje. Upravo i hoće pratititi i istraživati jer nisu iscrpljene sve mogućnosti izjašnjavanja (zauzimanja stava) glede fenomena Međugorje.
I dalje, ono što je posrnuo naspram Izjave ondašnjih biskupa, još izrazitije je pokazano ispred tajnika Kongregacije za nauk vjere, koji piše u vidu odgovora na postavljena pitanja,a prikazano u samom Predgovoru riječima: “moje je uvjerenje (riječi iz tajnikova pisma – odgovor) i stajalište ne samo Non constat de supernaturalitate, nego i ono: Constat de non supernaturalitate međugorskih ukazanja i objava“. I naravno, tajnik je odgovorio kako je prikazano.
No, svejedno, meni se osobno dopada biskupova bezpoštedna borba, koja zna i onu “udarati ispod pojasa“, što se događalo i sv. Petru dok ih je Učitelj tri godine pripremao za apostolat; naprimjer (a ima ih više) gdje Isus proriče svoju muku, a Petar ga stade odvraćati od toga, a Isus ga ukori rekavši: “Idi od mene, sotono! Ti ne držiš s Bogom, nego s ljudima“. (Marko, 8.32-34) Ili kad je odsjekao uho jednome u vrtu Getsemani, pokazao je tko je Petar, dok iste večeri u Pilatovu dvorištu zataji Isusa pred običnom sluškinjom, ili pak na Posljednoj večeri odbio je iz prve da mu Isusus ne će oprati noge riječima: “Nikad mi ti ne ćeš oprati nogu“. I brže bolje, iza Isusovih riječi da ne će imati udjela s Njim (Isusom) ako ih ne opere, doda… “ne samo moje noge, nego i ruke i glavu“ (Ivan, 13,8-10) Tako će biskup Perić uOgledalu Pravde „zaletiti“ se izreći, misleći da brani dostojanstvo Blažene Djevice Marije. No, uza sve to on ostaje biti veliki zamjenik apostola i mislim ništa manje Bogu i Djevici drag od bilo kojeg biskupa koji je navraćao u Međugorje i imao suprotna stajališta ili viđenja, i ništa manje razlogom da ga fratri u Hercegovini jurisdikcijski slušaju u njegovoj Dijecezi, kako se ono kaže, bez ostatka.
Istom bi se malo analitički osvrnuo na viđenje nekog čuda i njegova (ne)priznanja, a naravno u paraleli ili primjerom sv. Pisma. Kod čuda uskrsnuća Lazara u Betaniji mnogi Židovi povjerovaše u Isusa, a neki otiđoše farizejima i kazaše im što učini Isus. Na osnovi toga svećenički glavari sazvaše visoko vijeće i rekoše: “Što da činimo, jer ovaj čovjek čini mnoga čudesa“. Ako ga ostavimo tako svi će vjerovati u njega, i doći će Rimljani i uzet će nam zemlju i narod. I tada nastupa Kaifa i reče: “Vi ne znate ništa, i ne mislite, da je bolje za vas, da jedan čovjek umre za narod, negoli da sav narod propadne“. (Ivan, 11,45-51).
Iz ovoga se vidi, kako se čudo nije zanijekalo na visokom vijeću, ali nisu priznali Isusa, tj. nisu mu povjerovali. Znači: postojanje čuda ne proizvodi automatski i priznavanje istog. Tako i mnogi smisao riječi koje je Isus izgovarao, apostoli nisu odmah razumjeli, dapače sasvim suprotno, npr. oni su mislili da će on osnovati Kraljevstvo Božje na zemlji i da će oni tu zauzeti visoke položaje (ministarstva u današnjem smislu) ili kad je izgonio ljude i stoku iz Hrama bičem upitali su ga neki od očevidaca: “Kojim nam čudesnim znakom dokazuješ, da to smiješ raditi?“ Isus im odvrati: “Razvalite ovaj hram, i za tri ću ga dana opet sagraditi.“ A on je mislio na hram svoga tijela. (Ivan, 2,18-20) odnosno Uskrsnuće treći dan iz groba. I da ne spominjemo ono kod blagovanja Tijela i Krvi Kristove (pričest).
Zašto ne bismo mogli razumjeti, vjerovati (prihvatiti) da se Gospa BDM u ovo vrijeme jako zauzima za čovječanstvo koje je Sin Oca Nebeskoga i njezin Sin žrtvom na križu otkupio ali jako se udaljilo od Njega, tj. Kraljevstva nebeskog odnosno od Njegovog Mira, kojeg je u obilju darovao po svom Uskrsnuću, onog kraljevstva kojeg je sv. Ivan Krstitelj propovjedao u pustinji: “Obratitite se, jer je blizu Kraljevstvo Nebesko.“ (Matej, 3,1-3)? Tko može našoj Gospi stati na put da preko Međugorja šalje poruke slično Ivanu, a sažeto u jedno: “Obratite se, odveć ste se udaljili od kraljevstva nebeskog!“A pogotovo mi Hrvati smo se udaljili, što ću pokušati u drugom dijelu ove knjige iznijeti, a na što nas je snažno i svjedočki upozoravao četrdesetih godina prošlog stoljeća ondašnji nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac, sada naš blaženik, slično trenutku proroka Jone, o kojem prilažem cijeli biblijski tekst da bi si malo prizvali u pamet ili misao, kako bi prošao jedan čovjek (prorok) poput Jone početkom osamdesetih ili uoči devedesetih godina prošlog stoljeća, recimo da je prolazio Zagrebom ili Dubrovnikom, Vukovarom 1990., a i u drugom dijelu knjige pozvat ću se na tekst ovog proroka.
Nije li Gospa preuzela „rizik“ na sebe i došla tamo u Međugorje da gazi zmiji glavu (oholoj zmiji) i uspostavi Kraljevstvo Mira? Još i danas pojedini franjevci (fratri) u Hercegovini su udaljeniji od Fenomena Međugorje od pokojnog biskupa Žanića i sada hrabrog biskupa Perića svojim ponašanjem glede događaja u Čapljini, tj. zazidavanjem župske crkve i dodjelom lažne krizme tolikim “krizmanicima“. Naime, tek nakon godinu dana franjevačka provincija se ograđuje od udruge „Mir i dobro“, tj. zagrađivanja crkve. Što je gore: kad jedan biskup ne će priznati Gospina ukazanja u Međugorju ili kad vodstvo provincije na čelu s ondašnjim fra Tomislavom Pervanom niti u razdoblju od godinu dana ne daju važnosti da je pod franjevačkim natpisom Krist (živ) zazidan u crkvu sv. Franje u Čapljini?
Kakva je razlika zločina ili narodne sramote (mislim na onaj narod koji je to dopustio na svoje oči Krista živoga razapeti na križ ili Istoga živoga (živa u svetoj Hostiji) zazidati (skoro pa zakopati) u njegov, hram-crkvu? A da zabune ne bi bilo tko su nositelji ili autori te akcije napisali su iznad glavnog portala crkve; i to petanest godina nakon još uvijek aktualnih takozvanih ukazivanja Gospe. I Nebo samo što ne plače! I zato mi pada napamet zašto onaj kip Krista (djelo nekog, kažu Slovenca) koji je napustio križ, tj. križ je ostao ležati na zemlji, neprestano suzi odnosno ispusta kapljice tekućine (vode – čega li), kip koji je na platou jugozapadno od međugorske crkve, ili možda krvave suze kipića Gospe u vrtu jedne obitelji u gradu Civitavechia?
Zazidati crkvu (Krista) to može biti samo iz korijena pomahnitale neposlušnosti ili superbije – đavolske oholosti koja je demonstrirala silu u žarištu navodnih Gospinih ukazanja. Samo je čudo Gospino moglo spasiti od biskupova nogiranja franjevačku provinciju za sva vremena. Možda nismo dobro ni upoznali jarost biskupa, i Žanića i Perića, a obojica su imala razloga da se još žarče zauzmu za protjerivanje one „franjevačke Gospe“. I nikakvo čudo ako su pravili i fatalne grješke. Zašto “franjevačke Gospe“? To je ona „njihova“ koja ih uči ne slušati “Romanis Pontifici-bus“ glede predaje župa na raspolaganje biskupu, kao što imaju i svog zazidanog boga u Čapljini.
Nije mi poznato da se isti provincijalat zauzeo ispraviti pogrješku lažne krizme, tj. pozvati lažno krizmane da im njihov mjesni biskup dodijeli krizmu. O ovome, pak, može se ispisati posebna knjiga, a bolje je franjevcima da tako što ne očekuju nego da se upokore apsolutno biskupu prema datom redovničkom zavjetu poslušnosti i da konačno time bude osiguran put Miru s njihove strane. A biskup ne će imati već razloga na „divlju jarost“ svoju, a jednako mu ostaje biti poslušan autoritetu BKJ, tj. pridržavati se Izjave iz Zadra, a ne vršiti proizvoljnu rekonstrukciju iste i time remetiti biskupsko jedinstvo. Dakle, obje strane moraju biti poslušne da ne uzrokuju veće raskole od onoga u Čapljini i rastaču biće (supstanciju) hrvatskog naroda kao i sami katolicizam.
Nikola Bašić, Vis (iz knjige Međugorje i veliki Znak spremne za tisak)
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više