Jedinica zbog jedne crtice

Nenarodna deklaracija o »zajedničkom« BSCH jeziku

Pjevaj! Pjesma je lijek, kaže mi jedan prijatelj. Dragi su mi svi naši narodni napjevi, a razumljivo je, da mi je najdraži moj zavičajni gangaški napjev, kojeg su voljeli i najbliži Tuđmanovi suradnici Bruno Bušić i Gojko Šušak. Prijateljev savjet odmah pretvorimo u stih.

Naše pjesme zapjevajmo skupa,

one liječe ko 'njekcija skupa.

Moja olovka je moje grlo, pa ću ovoga puta zapjevati i o nenarodnoj deklaraciji o zajedničkom BSCH jeziku. Moji tekstovi nemaju znanstveni karakter, ali kako sam najpoštenije položio 60-ak sveučilišnih ispita iz više znanstvenih disciplina, puno toga znam, i pozivajući se na znanstvene spoznaje, pišem istinito i odgovorno, uljuđenim i prihvatljivim riječnikom. Uz to, rođen sam i odrastao na najhrvatskijem povijesnom prostoru, tamo gdje se iznad hladne Neretve izdižu visoki kameni vrhovi Čabulje, Čvrsnice i Prenja, sa čijih vrhova, i dan danas možete baciti s civilizacije na civilizaciju, ne samo pogled, nego ako baš hoćete i kamenčić. Baš tom prostoru je suđeno da bude središte naših najtragičnijih događanja iz 40-ih i poratnih godina. I hrvatska vlast, i Nijemci, i Talijani, i četnici i partizani, i križari u poratnom vremenu…

O sofisticiranim udbo silovanjima mladog poštenog čovjeka već sam pisao, a sada ću posvjedočiti o jednom silovanju vezanom uz Deklaraciju o položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine. Mariću odi na mjesto, dobio si jedinicu. Bez ijednog postavljenog pitanja, na zaprepaštenje cijelog razreda, izgovori to profesor tadašnjeg S-H jezika Milovan Krunić. A zašto profesore? Zato što ovom crticom na svojoj teki dijeliš srpski i hrvatski jezik, a time dijeliš Srbe i Hrvate.

Tko se smio žaliti i tražiti pravdu. Poslije nekoliko tjedana sam se javio za ispravak jedinice i dobio prolaznu ocjenu. Prof. Krunić je došao na mjesto mog profesora Ivana Alilovića, osuđenog zbog hrvatskog nacionalizma na tri godine zatvora, koja presuda je maksimalno medijski eksploatirana. Kako je profesor Alilović svojim đacima često pričao i o hrvatskim piscima iz dubrovačke književnosti, i zbog Šiška Menčetića zadobio među njima nadimak Šiško, tako je i prof. Krunić među srpske pisce ubrajao i jako kvalitetnog Jovana Dučića, koji danas nije priznat iz političkih razloga. Mi danas znamo da je to bilo zbog Dučićeve četničke ideologije. U knjigama Bože Vukušića nailazim i na njegovo ime i prezime kao suradnika Službe državne bezbjednosti, koji na vezi drži određeni broj nižih suradnika. U svojoj knjizi „Dječak s kamena“ zapisao sam i to. Danas je vidljivo da je prof. Krunić dobio jedinicu, da sam ja dobio satisfakciju, a umjesto srpsko hrvatskog jezika imamo srpsko-hrvatsku granicu.

Kajkavica, ikavica, korienski, vukovski… Bilo kako bilo, imamo svoj jezik, svoju državu-domovinu, koji su i sa svojim i europskim ustavom, i jedno i drugo zakonski zaštićeni. Cijeli svijet, tako je Bog dao, sastoji se od naroda-nacija i njihovih država-domovina. Na europskim i svjetskim športskim natjecanjima nacionalnih selekcija se kroz navijanje najbolje vidi ta stvarnost prirodnog nacionalizma. Visoko na nebu iznad svih država; i Japana, i Koreje, i Kine, i Rusije, i Turske, i Izraela… na njihovim jezicima lebde sintagme ZA SVOJU DOMOVINU SPREMNI. No stvari nisu tako jednostavne. Uz stare, nove, i obnovljene imperijalizme, imamo i silu ljudi iz miješanih brakova kojima je teško, jer razumljivo imaju velikih problema sa svojim nacionalnim identitetom. A što će biti s djecom iz mješovitih brakova. Zapitao se jednom prilikom voditelj, za mnoge od nas, zloglasne TV emisije LATINICA. Neka ih, i njih je Bog dao, odgovorio sam u jednom svom tekstu. Teško im je. Ali kome nije teško. Svak je sebi najbolji doktor. Mi navijamo za njih, pomažemo koliko je moguće, ali trebaju i oni shvatiti da je puno prirodnije da se oni prilagođavaju nama nego mi  njima. Hrvatska povijest je puna, i takvih, i onih koji su iz raznoraznih povijesnih razloga došli u Hrvatsku, prihvatili je kao svoju domovinu, pjevali joj pjesme, i živote davali za nju, izražavajući pritom i zdrav kulturni odnos prema matičnim domovinama svojih djedova.

Drago Pilsel je u svojoj knjizi iznio istinu o svojoj višeetničnosti i krizi svoga nacionalnog identiteta. Dolaskom u Hrvatsku, poslije obiteljske tragedije, tako izgubljenog ga hvataju četnički simpatizeri iz Novog lista i Ferala i prodaju mu lažni jugokomunistički i velikosrpski mit o Hrvatima, koji mit on prihvaća i nanosi svojim nenarodnim djelovanjem veliku štetu RH. On i njemu slični: Boris Dežulović, Dragan Markovinja i drugi iz bivšeg jugoprostora, zloupotrebljavajući demokratske stečevine slobode govora i pisanja, svoju frustriranost liječe nekakvim deklaracijama o nečem što je otišlo nepovratno u ropotarnicu povijesti, i što je donijelo toliko zla. Oni, i oni koji financiraju lažnu istinu da iz nacija i nacionalnih identiteta izvire mržnja i zlo i da ih treba ukidati, najveći su jugo i globalonacionalisti, koji su sa svojom internacionalnom vjerom i terorizmom bili u prvim redovima za činjenje velikih zala i zločina. Kao ljudi, dužni smo osuditi svaki i svačiji; i šovinizam i rasizam, i ksenofobiju i netoleranciju… No nažalost, povijest nam je pokazala, da se i u mirnodopskom periodu vodi rat, samo drugim sredstvima.

Žarko Marić