Rušenjem Agrokomerca izvršena je priprema za rušenje BiH, rušenjem Agrokora izvršena je priprema za…
Za ovo virtualno stoljeće već predugo se vrti afera Agrokor. Toliko da se već trebala davno ugasiti. Razmišljao sam; da „uletim“, pa bi', pa ne bi', i eto nisam. Vjerojatno ni ne bih, prevelika je gužva „znalaca“ ekonomskih vračeva i vračara i znalaca, nadrli, njuše krv poput SD Partije 29. ožujka 2017., koja sa sjednice svoga Predsjedništva nije po Pavlovljevu refleksu reagirala na podražaj iz Moskve. Nije Kominterna, nije Politbiro KPSS-a, nije ni „car“ Putin (ništa ružno, pače, kompliment) podražio našu Partiju – već jedna obična banka iz Moskve, doduše malo poveća, kreditorica ovdašnjeg Agrokora. Poslije se ispostavilo, dvije banke. Već je iz uvoda očito kako će me prvenstveno zanimati (geo)političke značajke ove afere.
Kad je IvicaTodorić svečano dizao kredit u Moskvi, u travnju 2014. 600 milijuna eura, valjda prvih, SD partija je bila na vlasti, ušli smo već, i ona, u Euniju. Rusi su baš priključili Krim – oni kažu vratili, kao što računaju – ne pravimo se blesavi – da će „vratiti“ i Ukrajinu, pa su krenule i amersko-eunijske sankcije. Uskoro je, valjda, bilo Rusima zabranjeno prodati i pile, ali mogla se graditi druga cijev ispod baltičkog naftovoda Sjeverni tok, od Rusije do Njemačke. Direktor tog toka je „stari kancelar“, kako Nijemci zovu bivše, Gerhard Schröder. (Neki dan stari socijaldemokrat podržao staroga četnika Aleksandra Vučića, „čedo“ Vojislava Šešelja na predizbornom skupu u Beogradu.) Rusi su baš tada, državna banka u Todorićevo gnijezdo položili šesto milijuna eurskih „jaja“. Kasnije još, pa još, pa još jedna banka. Partija koja je već bila u Euniji nije pomogla kako bi se ovdje kamate smanjile blizu razine onih kakve su imali (imaju) kauflanci razni, pa su, vjerujem Rusi uskočili s malo nižim. Ne puno, nego s malo nižim, pretpostavljam.
Hrpa love velika, kamate malo manje, pa se nabere. Gdje li je tada bila „mutti“ Angela, da nam ih snizi pa da se zahvalimo i njoj. Nije ona kriva, imam krivo, njemačke banke nekako ne vole Hrvatsku, pa se tako i jedina njemačka, Volksbank, prodala Rusima, ter je ovdašnja, „hrvatska“; Volksbanka d.d. postala ruska – Sberbank još 2013. godine. Vidi vraga, transakcija teče dok je ovdje lijeva Kukurika pjevala na vlasti, kao što je i Ina otpjevala svoje u kombinaciji SDP-HNS, a je li štogod kasnije za šešir zadjenuo i Sanader, ako i jest, čisti „sitniš“.
Zašto to ne vidjeti i ovako: na Sjeveru rusko-njemački „Sjeverni tok“, a na Jugu te 2013. „otvoren“ južni ruski financijski tok. Sberbank (Croatia?) je eunijska banka. Čitam kako sada SOA „prati aferu Agorkor“. Uzalud vam trud „soaši“, jer Agrokor je, najzadnje, dakako i ranije, trebalo pratiti te 2013.-2014., kao uostalom i te razne banke, primjerice onu jednu „nilsko konjsku“ iz bivše Austro-Ugarske kojoj se i ime u međuvremenu „zatrlo“, kako bi se zametnuli tragovi. Ali ostalo je ono najvažnije – vlasništvo, tko zna sve čega i tko zna čije iza „hipoteke“ takve sada nepostojeće banke. Banka je u međuvremenu, stvarno tamo i nacionalizirana. Nego možda je sada jasnije zašto je svojedobno Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila „izgubila povjerenje“ u tadašnjeg šefa SOA-a Lozančića, ako ništa.
Dvije tisućite stižu „mega lanci“
Ah Eunija, tamo za istu hrpu posuđene love, ta članica smo ravnopravna ( ha, ha!), hrpa kamata je hrpica, ili ništa – ovdje hrpetina. Brdo kamata. Ma sjajno. Ne da smo, kad smo ušli u Euniju dospjeli za stol, već smo završili i – pod stolom. Kad je Partija ovdje došla na vlast dvije tisućite donirala je s nekoliko milijuna marka, mislim pet, jedan globalni trgovački lanac pa su desetci tisuća malih trgovaca hitro počeli ostajati bez posla. Taj je u Hrvatsku odmah donio i praksu plaćanja zakupa, svojevrsne placovine za police u svojim velikim „dućanima“. Ubrzo je neradna nedjelja otišla u materinu – i tako je sve – u „velikoj“ trgovini – počelo. Počeli su stizati iz Eunije među ovdašnju tranzicijsku sirotinju moćni trgovci opremljeni s dugim, od jakih karika pletenih, „lancima“. S njima se u utrku s kupljenim, privatiziranim, socijalističkim „lancem“ Konzumom upustio Ivica Todorić. Osim na trgovinu Todorić se bacio na poljoprivredu i prehrambenu industriju – Jamnicu, Ledo, Zvijezdu, Belje, Vupik, PIK Vrbovec, PIK Vinkovci, maslinovo ulje i vino u Istri, te „tvornicu kešovine“ Tisak, i tko zna što sve još… Dukat, mljekarsku industriju, uz malu pomoć Škegrinu (onaj majstor ministar), ispred nosa (?) fraknuli su mu Francuzi, osječku mljekaru uzeli Nijemci, i od tada, zašto bismo se lagali, „krepava“ i govedarstvo u Hrvatskoj.
Pogled iz zraka
Laički gledano, ono pogled „iz aviona“, nekoliko je karakteristika Todorićeva širenja. Prvo, radi se o poljoprivredi i prehrambenoj industriji gdje se u situaciji otvorenog tržišta, konkurencije, koja je ustvari svakodnevni rat, ne vrti veliki profit. Mogu ga donijeti tek neke „super marke“ (danas se kaže „brand“) i iscijediti monopoli, uz pomoć otvorene ili prikrivene državne potpore moćnih država. Takvih „marki“ Agrokor ima u Hrvatskoj jednu, do dvije (Jamnica, Ledo) Drugo, značajan dio poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda koncerna gurao je kroz Konzum. Treće, najveći dio poljoprivredne proizvodnje (Vupik, PIK Vinkovci, Belje) nalazi se u ratom poharanoj Slavoniji. Kako je do toga došao, danas više nije najvažnije.
Četvrto, među važnim „prijetvorbenjacima“, barem se tako činilo, imao je donekle najblaži odnos prema radnicima – ma kakav on, ta blagost, doista bila, jer „tranzicija“ doista nije vrijeme radnika, a posttranzicija još manje. Uostalom jedino je zapravo u Konzumu opstao sindikat, novi, zapadni lanci su jednostavno zabranjivali i samo sindikalno organiziranje. Peto, Konzum je postao važan kanal i za (pre)ostalu hrvatsku prehrambenu industriju. Šesto, u situaciji kad je postsocijalistički, pa još ratno i postratno, pa još katastrofalnim poljoprivrednim politikama svih dosadašnjih hrvatskih vlada, selo i seljaštvo bačeno na koljena, neokapitalistička, „tranzicijska“ izmišljotina za njegov spas tzv. „opegei“ često su u Agrokoru vidjeli slamku spasa. Prije nego i zadnji njegovi vlasnici ostave plug na njivi, a kuću i svinjce predaju Mrak Taritaš da ih „legalizira, te se zapute u Irsku.
Koliko je ono nagrada ovdašnja udruga poslodavaca – genijalca dodijelila Agrokorovim menadžerima i menadžericama? Koja je vlada uputila kritiku prema Ivici Todoriću? Je li Maras, znate Marasa(!), za četiri godine ministriranja kritizirao Todorića?
Širenje u „regionu“
A njegovo širenje po „regionu“ posebna je priča. Nisam si, primjerice, nikako mogao objasniti kako je tako i toliko dobrodošao u Srbiju. Todorić, pa gazda u Srbiji? Širio se tamo, primjerice, i na račun svojih radnika u Hrvatskoj, potkupljujući srpske. Pomislio sam da ne rogobore protiv njega jerbo oni sigurno „Todoriće“ računaju kao Srbe. Zatim su tu ženidbeno udadbene veze, Ante I. oženio jednu lijepu, k'o princezu Srpkinju… Nu sve je to naravno više za šalu iako u širenju dobro dođe. Zatim je tu BiH, pa Slovenija, Mercator išao 'vamo, tamo, Crna Gora i ne znam gdje sve ne. Bilo je i više nego očito kako za to ima i neku širu, moćnu podršku – bit će njihov „regionski“ igrač. Ako pak kao buldožer prokrči tu tržišnu „balkansku prašumu“, usput se umori, negdje „zglajza“, ponestane mu goriva, s kojim ga je uostalom netko stalno opskrbljivao – eto klopke. Ta tko bi i raskrčio tu „prašumu“ bolje od nekoga „odavde“.
Budimo iskreni, realni, ono što je Agrokor napravio u Hrvatskoj i uokolo nije nikakva magla – od trgovačkih centara do proizvodnje, od Zrenjanina, preko BiH i Slovenije, Belja i Jamničke kiselice… E baš me zanima hoće li ga na koncu nabiti na kolac ili možda „spaliti“ u dvorcu, ili će Božo Petrov po svojoj sramotnoj tužbi dočekati njegov transfer u Remetinec, kamo će ga transferirati Vlaho O'repić…, a na kraju konca Miro Bulj nabiti na alkarsko momačko koplje. Pa će onda aktualna Partija slaviti kraj neokapitalizma i dolazak ruskoga novog kapitalizma na Jadran. Čemu se svojedobno suprotstavljao i Ante Todorić Prvi, kao član CK SKH. Zamršeno do zla Boga.
Poslije Agrokomerca – Agrokor
Inače jednostavno ništa novoga u „regionu“, volite li više „na Balkanu“ („Danke Deutshland“ na toj odrednici, em se mi razmemo), a ni na Zapadu ništa novoga, pa je i slučaj Agrokor tek reinkarnacija slučaja Agrokomerc. Nekim slučajem sam u nekoliko nastavaka na ovim stranicama pratio, a još nisam završio, životnu – manje gospodarsku i političku sudbinu – više Fikreta Abdića Babe pa mi je to bjelodano. K'o jaje jajetu. Sad, ima tu nekih razlika. Babo je Agrokomerc izgradio u bosanskoj zabiti – na jajetu i dotjerao ga do zavidne tada širom jugoslavenske tvrtke sa svim kapitalističkim osobinama, od tehnologije, pa nadalje i naviše doduše u socijalizmu. Uz nešto pomoći bosanske, socijalističke politike jugoslavenskog značaja – oličene tada u liku Hamdije Pozderca, donekle i brata mu Hakije. Bijaše taj Hamdija politički jak, pa i BiH s njim republička država. Kako ju srušiti, do li ekonomski, a najjača karika bješe taj Agrokomerc. Ujedno i i najslabija, nađeš li tamo nešto, ode Hamdija, a tko šiša Agrokomerc, desetke tisuća radnika, kooperanata. Ništa, jer cilj opravdava sva sredstva. I „otkrili“ aferu Agrokomerc u „nedalekom“, ako se ne varam, Kruševcu, u Srbiji, kojoj je i najviše bilo stalo do rušenja Agrokomerca.
Što je bio glavni Babin krimen? „Mjenice bez pokrića“. Taman posla, za sve izdane mjenice, a trebale su Agrokomercu za nabavu „friškog“ novca, bile su u imovini firme pokrivene i preko „nekoliko puta“. Ništa od toga, stvorena je takva panika, a bankama zapravo zapriječeno daljnje kreditiranje, da je sve stalo i krepalo. Babo završio u zatvoru i tako redom.
Agrokor eto i po imenu nalik Agrokomercu, malo je „sistem“ različit, Babo je krenuo od jajeta, a Todorići od cvjetaka. I onda se i Todorića pri nekom vrhuncu ruši isto – čisto politički. A i ova afera kreće izdaleka, iz Moskve. Potpomognuta je doduše i iz još dalje Amerike, tamo naime u jednom gradu, New Yorku, kažu i u istom sokaku djeluju tri opake „rejtingaške“ agencije koje, arbitrarno, odlučuju o životu i smrti poduzeća, država, naroda…
Politički aferu je jako zakotrljao ruski veleposlanik Anvar Azimov. Obukao se u neku vojničku uniformu sav okitio ordenjem i zaprijetio Agrokoru. Izgledao je kao netko tko samo što nije izdao naredbu za juriš. Takav „diplomatski“ napad nekoga veleposlanika bilo gdje i bilo kada vjerojatno još nije zabilježen, pa ni u kakvoj „banana republici“. Osim političke dimenzije još zanimljivija je ona gospodarska. Ako je ruska banka Sberbank najveći ili među najvećim kreditorima Agrokora ovakav istup veleposlanika Azimova Agrokoru ruši cijenu i brzo i bitno, pa ispada da ga (Ruse) baš briga za novac već im je nešto drugo na pameti. Možda baš ono – što gore u Agrokoru tim bolje. Tek mjesec i pol dana kasnije reagira direktor Sberbanke, German Gref i žestoko kritizira svoga veleposlanika. Nastala šteta do tada sigurno je već nemjerljiva, pa kasna reakcija Sberbanke sugerira to isto – ni njoj baš nije do novca.
Dana 29. ožujka 2017. stiže još jedan gadan otrovni u “ujed“ iz Moskve. Jurij Solovjev, potpredsjednik druge ruske, VTB banke, optužuje Agrokor za lažiranje financijskih izvješća. Tko zna koliko je nakon ovoga već do sutra pala vrijednost Agrokora, kad se ista banka oglasila kako se ustvari „šalila“ – nisu naime izvješća lažirana već se radi o manjim nepravilnostima. Nisam nikakav bankarski stručnjak, ali toliko ipak znam: banke probleme s vjerovnicima nastoje riješiti u tišini. Čemu onda tolika vrlo neposlovna, u bitnome politička buka? Krajnji joj je cilj „raskupusati“ Agrokor, pri čemu to nije samo ruski interes. A ima li ih još? Ima, ima, jedan je, vjerojatno i glavni, uzdrmati Hrvatsku sada kad joj je malo krenulo. uostalom i uokolo po jugoistoku Europe se trese. Naravno, cilj je i Andrej Plenković, ali to za drugu priliku. Sjeća li se još itko što je bilo nakon uništenja Agrokomerca? Babo završio u zatvoru, Todorić bi mogao istim putem – a onda došao rat.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više