Tomislav Žigmanov radi što god mu je volja
Otvoreno pismo Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatskoj matici iseljenika, HNV-u, DSHV-u, RTV Novi Sad (Redakcija Informativnog programa na hrvatskom jeziku), hrvatskim udrugama u Srijemu, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, „Hrvatskoj riječi“, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i dr., a povodom članka „Tragom neistinitih tvrdnja o kriterijima za nagradu „Emerik Pavić“ za najbolju knjigu godine“, objavljenom na portalu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata 11. travnja 2017. godine.
Molim Vas, da po Zakonu o javnom informiranju i medijima Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, na svom portalu objavi ovo moje otvoreno pismo kao odgovor na članak „Tragom neistinitih tvrdnja o kriterijima za nagradu „Emerik Pavić“ za najbolju knjigu godine“.
Treću godinu u svojim otvorenim pismima govorim i pišem da je koncentracija moći, novca i infrastrukture vezane za hrvatski nacion u Republici Srbiji u rukama jednog čovjeka pogubna za nas Hrvate ovdje. Jedan od izrazitih primjera za to je rad i djelovanje Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH) iz Subotice, kojeg slobodno možemo izjednačiti s imenom Tomislava Žigmanova. To se ogleda u svakom segmentu rada te „institucije“, a jedan je i književno izdavaštvo Hrvata s ovog područja, gdje Tomislav Žigmanov radi što god mu je volja, posebno što je on u isto vrijeme i predsjednik „jedine relevantne političke stranke Hrvata u republici Srbiji“, zastupnik Hrvata u Skupštini Republike Srbije, savjetnik Vlade Republike Hrvatske za pitanja Hrvata u Republici Srbiji, ima svoj časopis za kulturu i književnost „Nova riječ“, a drži u svojim rukama i „Hrvatsku riječ“, Dnevnik na hrvatskom jeziku RTV2“ i još štošta toga, te tako ima potpunu moć u vezi svakog odlučivanja u svim segmentima vezanim za hrvatski nacion ovdje, pa tako i za književno izdavaštvo. Tu moć Tomislav Žigmanov isključivo ekploatira u svoju korist, a ponaša se bahato i ignorantski prema cijelom hrvatskom puku u Republici Srbiji od kojeg je potpuno otuđen i Hrvati ovdje od njegovog djelovanja nemaju ama baš ništa, naprotiv ono razara našu zajednicu ovdje.
Ovo se odnosi na sve što radi Tomislav Žigmanov, no sada je riječ o književnom izdavaštvu Hrvata sa ovih prostora u kojem je stanje, najblaže rečeno, haotično. Tako je za najbolju knjigu Hrvata na ovim prostorima Tomislav Žigmanov jedne godine proglasio svoju knjigu „Križni put bunjevačkih Hrvvta“, a inače finansira izdavaštvo samo onih pjesnika i pisaca koji su mu odani i bliski. Tako se, primjerice, favorizirala zbirka plagijata „pjesnikinje“ Mile Markov Španović „Nosim sebe sa sobom u sebi“ (NIU „Hrvatska riječ“, 2014.), a ova plagijatorica je i sada, zahvaljujući samo Tomislavu Žigmanovu, kanditatkinja za nagradu „A. G. Matoš“ za period 2014. – 2016.!!! Zašto Tomislav Žigmanov na portalu ZKVH jednom ne kaže cijelu istinu o zbirci plagijata „Nosim sebe sa sobom u sebi“, a koju su on osobno u svom časopisu „Nova riječ“, kao i njegovi poltroni, uzdizali u nebesa?!? Plagiranje je krivično dijelo koje ne zastarjeva, a učesnici u njegovoj afirmaciji snose moralnu odgovornost, posebno onaj na rukovodećem mjestu insistucije kulture jednog cijelog naroda.
O svemu tome sam u svojim otvorenim pismima više puta vrlo kritički pisao i zanimljivo je da ni u čemu nisam demantiran sve do ove prilike oko namjernog izostavljanja mojih knjiga sa spiska za nagradu „Emerik Pavić“, što je marginalna stvar u odnosu na sve ono drugo o čemu sam pisao. Ali drago mi je da sam konačno izazvao u pisanoj formi reakciju nedodirljivog, nemuštog, bahatog, i nekulturnog Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata (čitaj Tomislava Žigmanova).
Naime, i u članku „Tragom neistinitih tvrdnja o kriterijima za nagradu „Emerik Pavić“ za najbolju knjigu godine“ jasno je da je Žigmanov naknadno izmislio „propust“, a to je „izostanak * (zvijezdice) kojom su trebali biti označeni naslovi knjiga na srpskom jeziku“! Zašto ZKHV (čitaj Tomislav Žigmanov) ovaj „propust“, nije odmah ispravio i pored niza mojih otvorenih pisama o ovoj problematici?!?Tako se jedne godine za nagradu „Emerik Pavić“ uvršćuju knjige vojvođanskih Hrvata pisane na srpskom jeziku, druge godine se one namjerno izostavljaju, jer ih je odjednom previše od nepodobnog autora, ali se ipak uvršćuju na njegovu drugu intervenciju (i opet nema famoznih zvjezdica), treće godine se neke knjige ne navode bez ikakvog obrazloženja, a tek četvrte reagira ovim člankom, uz „obrazloženje“ da se knjige na srpskom sada samo „bibliografski bilježe“ i ne konkurišu za nagradu „Emerik Pavić“! Zbog čega se uopće bilježe ?!?
Dakle, Zavod i u ovom članku praktično potvrđuje da je svake godine važio drugi kriterij za formiranje spiska knjiga za nagradu „Emerik Pavić“, pri čemu su jednom moje knjige i na hrvatskom i na srpskom jeziku bile na spisku, drugi put tek poslje druge intervencije, a treći put su izostavljene. Sve bez ikakvog obrazloženja, sve do ovog sada, poslije tri godine, o „propustu Zavoda s zvezdicama“!!!
Ako Tomislav Žigmanov u svom časopisu za književnost i umjetnost „Nova riječ“ piše da moje knjige treba spaliti, onda je svaki komentar izlišan.
I po ovom članku, koji inače nije potpisan, pa kao iza njega stoji Zavod (!?), i po onom što u njemu piše, prepoznatljiva je igra Tomislava Žigmanova, a koja se na vašarima zove šibicarenje – sad ga vidiš, sad ne vidiš. Žigmanov je u tome prevazišao vašarske varalice i obmanjivače naroda, pa bi se njegova igra začinjena izmišljenim smicalicama mogla nazvati „žigicarenje“ (na hrvatskom se za šibice inače kaže žigice).
Na kraju članka stoji i sa nedokučive visine izrečena visokoumno filosovsko-politička potpuno suvislo upozorenje nepodobnom autoru (meni): Ukoliko je netko pomislio da je Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata prihvatio načela Deklaracije o zajedničkom jeziku, što bi omogućilo da sve knjige Hrvata u Vojvodini na svim jezicima budu kandidirane za nagradu „Emerik Pavić“, stubokom se prevario! Ja za takvu Deklaraciju prvi put čujem, ali i takve „pretnje i zastrašivanja“ spadaju u žigicarenje.
O kaosu oko književnog izdavaštva Hrvata ovdje pisao sam dosta i u vezi drugih stvari, posebno o plagijatima (ništa nije demantirano), i pisat ću i dalje sve dok na sva pitanja ne dobijemo sve odgovore. Ovaj narod ovdje se namjerno drži u neznanju, plasiraju mu se poluistine ili laži, nameću lažne vrijednosti, demagogija i plagijati, samo da bi mala grupa subotičkih profesionalnih Hrvata (za novac) ostala u svojim foteljama i nemilice trošila novac namjenjen svim Hrvatima u Republici Srbiji.
Branimir Miroslav Cakić, autor zbirke pjesama Salauka
Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA stajališta su autora i ne moraju biti u skladu sa stavovima Uredništva
