Nužno žurno održavanje plenuma DHK

Treba primjereno odgovoriti na parapolitičku srbohrvatsku anti-DEKLARACIJU

 

 

Odgovorimo na srbohrvatsku anti-deklaraciju o „zajedničkom jeziku“

ČLANICAMA I ČLANOVIMA DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
UPRAVNOMU ODBORU DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

– Prijedlog za žurno održavanje plenuma Društva hrvatskih književnika o hrvatskome jeziku danas i sutra u Republici Hrvatskoj i izvan Republike Hrvatske, u svjetlu obilježavanja 50. obljetnice DEKLARACIJE O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOGA KNJIŽEVNOGA JEZIKA i moralne obveze i deržanstva hrvatskih književnika da primjereno odgovore na parapolitičku srbohrvatsku anti-DEKLARACIJU, rođenu iz zloduha "istrage" i knjige popovićevskoga "Durieuxa" Jezik i nacionalizam;

– Prijedlog za podizanje spomen-ploče u DHK o pedesetoj obljetnici povijestnoga glasa DHK za Deklaraciju.

Poštovane kolegice, poštovani kolege članovi Društva hrvatskih književnika, cijenjena Upravo DHK, prije pola stoljeća hrvatski su književnici, okupljeni u svojoj povijestnoj strukovnoj udruzi Društvu hrvatskih književnika (u tome času, genitivnom, Društvu književnika Hrvatske!), glasovali u Zagrebu za Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, koja je suverenitetno i presudno uspravila slobodarski hrvatski narod i hrvatske državljane kojima je Hrvatska domovinom u civilizacijskoj obrani jedine na svijetu kuće hrvatskoga bitka i slobode – hrvatskoga jezika.

Nepune četiri godine poslije zagrebačke, a u nastavku iste hrvatskoproljećarske književne intelektualne borbe za slobodu i višeglasje, odnosno za nacionalnu i kulturnu suverenost hrvatskoga naroda i njegovu ustavnu i stvarnu jednakopravnost s druga dva naroda u Bosni i Hercegovini – Srbima i Muslimanima / Bošnjacima – nastala je druga povijestna deklaracija o hrvatskome jeziku, sestrinska svojoj slavnoj zagrebačkoj predhodnici, SARAJEVSKA DEKLARACIJA O HRVATSKOM JEZIKU od 28.I.1971., koju sustvorismo i objavismo sedmorica nas hrvatskih književnika: Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Stanko Bašić, Vladimir Pavlović.
 

Nakon suverena tridesetosvibanjskoga izlazka hrvatskoga naroda godine 1990.  na povijestnu pozornicu svijeta,, zagrebačka je Deklaracija dobila pravo građanstva, doživjevši puno priznanje kao slobodarski simbol odpora drevnoga naroda "knjižtva i mača".onima koji neobarbarski nalegoše na jezik hrvatski zatirući mu ime i sime, egzistenciju i esenciju. Sarajevska Deklaracija o hrvatskome jeziku još nije, za razliku od zagrebačke,  dobila pravo građanstva u domicilnoj državi Bosni i Hercegovini i o njoj se u medijima i dalje šuti.

 

U blijedome svjetlu obilježavanja pedesetogodišnjice epohalne Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika i pod dojmom tame i progona nad Sarajevskom deklaracijom o hrvatskom jeziku od 28. siječnja 1971. i nad hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini, zabrinjava činjenica da u nas nije prepoznata parapolitička ozbiljnost i memorandumska sveobuhvatnost  p r o j u g o s l a v e n s k e  srbohrvatske DEKLARACIJE O ZAJEDNIČKOM s-h-b-c JEZIKU., zapravo anti-DEKLARACIJE naime drzovito objelodanjene uz 50. obljetnicu znamenite zagrebačke DEKLARACIJE O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOGA KNJIŽEVNOGA JEZIKA. A sami čin "usvojanja" neke deklaracije o "zajedničkom jeziku" u Sarajevu, u kojemu se javno i masmedijskopolitički udarno progoni hrvatska riječ kao "proustaški jezik" (kako je to "izbrušeno šovinistički"izrazio sarajevski književnik i akademik ANUBiH Abdulah Sidran, u svome antihrvatskome medijskopolitičkome etiketiranju i nacificiranju dviju osamljenih častnih govornica hrvatskoga jezika na javnoj televiziji Federacije Bosne i Hercegovine) i onemogućuje suverenomu i konstitutivnomu hrvatskomu narodu uspostaviti vlastiti hrvatskojezični radiotelevizijski "kanal" na državnoj razini BiH, najviše govori o cinizmu i kusturicizmu zakulisnih režisera jedne političke predstave koji bi da vrate kotač povijesti natrag u takozvanu "Serbobalkaniju" i zlodoba "ubijanja", u ime njihova "zajedničkoga jezika" koji ne priznaje tisućljetni jezik hrvatski, književnika i pjesnika Kamenoga spavača  Maka Dizdara i tolikih drugih.

 

Sa željom da se spomenuto ignoriranje i prešućivanje nadiđe pokretanjem dialoga i doista otvorena razgovora zasnovana na samopotvrđivanju hrvatskoga nacionalno-civilizacijskoga identiteta i tisućljetne samosvojnosti hrvatskoga knjižtva i kulture stvarački inkorporiranih u duhovni svijet Zapada,  uvjeren da se samo tako učinkovito i trajno mogu zaustaviti i izkorijeniti jugototalitaristička nagnuća i protuustavna navijanja, koja idu za uzdrmavanjem doma i domovine hrvatskoga čovjeka i naroda – hrvatskoga jezika kao hrvatskoga i demokratske države Republike Hrvatske, predlažem članicama i članovima DHK i našemu Upravnomu odboru Društva hrvatskih književnika da se ovdje i sad, hic et nunc,  sazove p l e n u m Društva hrvatskih književnika posvećen hrvatskomu jeziku danas i sutra u Republici Hrvatskoj i izvan Republike Hrvatske i 50. obljetnici povijestne Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, kao i ovoj najnovijoj anti-Deklaraciji, svojevrstnomu (ovoga puta "zajedničkomu" a ne kao nekoć samo srbijanskomu), "PREDLOGU ZA RAZMIŠLJANJE", podpisnici kojega kao da drže  da Hrvati i nisu narod, da Republika Hrvatska nije suverena i samostalna država.

 

Ohrabrujuće bi bilo ako bi se naše Društvo (s Upravnim odborom na čelu), budući legitimnim baštinikom ne samo krležijanske Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika nego i BAŠČANSKE PLOČE "Z v o n i m i r a  k r a l j a  h r v a t s k o g", oglasilo priopćenjem ustavobraniteljskim i europejskim, poglavito glede činjenice da  su neki od supodpisnika srbohrvatske anti-DEKLARACIJE, inače rođene iz zloduha "istrage" i popovićevske knjige Jezik i nacionalizam (Zagreb, 2010.), sadanjim ili bvšim članovima našega Društva.

 

Također predlažem da se u današnjim, povijestnim, prostorijama DHK postavi odgovarajuća spomen-ploča sjećanja na hrvatskoproljećarski slobodarski glas  Društva hrvatskih književnika ZA Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. Godine 1936. u Zagrebu je bilo objavljeno čak četvrto izdanje knjige profesora F. Poljanca Istorija srpskohrvatskoslovenačkoga jezika. Bijaše to pod velikosrbskom monarhofašističkom diktaturom. Ako se prešuti i "omalovaži" anti-DEKLARACIJU i zanemari jezik hrvatski (s kojim i u kojemu jesmo to što jesmo, svoji na svome i živi nacionalno-civilizacijski i državni organizam), nemojte da nas sve sutra salete knjižurinom "Istorija srbskohrvatskobosanskocrnogorskoga jezika"! Uostalom, znano jest kakove je teške političke osude u ožujku 1967.izrekao u Saboru SR Hrvatske Stjepan Mesić (potonji predsjednik Republike Hrvatske) na štetu podpisnika Deklaracije kao "antidržavnih elemenata", a u prilog "zajedničkomu jeziku" i kakove je "ZAJEDNIČKE srbsko-hrvatske udžbenike povijesti" najavljivao srbijanski predsjednik Tadić, u suglasju sa svojim osobnim prijateljem, predsjednikom Republike Hrvatske, Ivom Josipovićem. Na tome istome tragu brisanja povijestnoga pamćenja imao nam se dogoditi (zasad odgođeni!) tzv. KURIKULUM, i to, nimalo slučajno,  bez otca hrvatske književnosti Marka Marulića i marulićevske duhovno-narodnosne i književne okomice. Zajednička povijest, zajednički jezik, bezcarinska unija = Nova Beogradska Balkanija!

 

Nažalost ignorirana, velikosrbska državnopiratska otimačina hrvatskoga književnoga blaga, hrvatske književnosti Dubrovnika, Držića i Gundulića, koje je Matica srpska uvrstila, bez ikakova primjerena državnoga od-govora s hrvatske strane, u "Deset stoljeća srbske književnosti", sastavnim je dijelom istoga karadžićevskoga i "zajedničkoga" načertanija, nastavkom (izgubljenoga) rata, ali drugim sredstvima.

Srdačno pozdravljam vas, dragi mi hrvatski književnici, i sve ine hranitelje, branitelje, uživatelje i promicatelje drevnoga i lijepoga jezika Hrvata ma gdje oni bili.
 

Mile Pešorda, hrvatski književnik                                   Ponedjeljak, 3. travnja 2017.

 

Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku, 28. I. 1971.

 

Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku je bila "sestrinska" deklaracija o hrvatskom jeziku Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika objavljenoj 4 godine ranije, 1967. godine.

Objavljena je u Sarajevu 28. siječnja 1971.

Inicirao ju je Mile Pešorda, a potpisala su ju sedmorica hrvatskih književnika iz BiH (Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Vladimir Pavlović, Stanko Bašić, zalažući se za hrvatsku nacionalnu i kulturnu suverenost i jednakopravnost s drugim narodima u BiH.

Njene potpisnike su jugoslavenske vlasti progonile, kao i potpisnike zagrebačke Deklaracije, no za razliku od zagrebačke, o sarajevskoj se u medijima i danas šuti.

Javna izjava hrvatskih književnika dana u Sarajevu 27. siječnja 1971., objavljena u novinama dan poslije. Javnu izjavu su dali u povodu političkoga napada na "grupu hrvatskih književnika" na plenumu

       

Udruženja književnika BiH koji se održao nedavno. U izjavi se ukazalo na stanovite pojave i probleme u odnosima koji vladaju u kulturnoj klimi Sarajeva, posebno među književnim stvarateljima, njihovom položaju, odnosima i sl .

"Deklaracijom smo sedmorica nas branili pravo na neometan život i ime, u državi Jugoslaviji sustavno diskriminiranoga i zatiranoga, hrvatskoga jezika kao takvog, zauzeli se za demokratske standarde i stvarnu ravnopravnost hrvatskoga naroda i kulture s drugim narodima i nacionalnim kulturama u Bosni i Hercegovini. Deklaracijom smo izrijekom zagovarali nacionalnu i kulturnu suverenost te uzeli u obranu, netom rođenu, i kao 'klerofašističku' odmah difamiranu, književno-kulturnu manifestaciju Šimićevi susreti" (Mile Pešorda, OSVIT br. 1-2, Mostar, 2010., Hrvatski list, 14. 2. 2011.).

 

Sadržaj ove izjave treba shvatiti kao sažet odgovor na pitanje koje je na nedavnom plenumu Udruženja književnika BiH postavio Lazar Amidžić, funkcioner Republičke konferencije SSRN BiH. Pitanje, samo po sebi, možda ne bi trebalo uzeti kao provokaciju, jer je upućeno s govornice jednog eminentnog kulturnog skupa, da ono nije bilo izneseno na erupciji optužbi za "laži" i najnižu vrstu političkog i kulturnog doušništva protiv "grupe hrvatskih pisaca" iz ove republike koji, po mišljenju Lazara Amidžića, snose odgovornost za nepovoljnu deskripciju ovdašnjih kulturnih prilika u članku Grge Gamulina objavljenom u dvanaestom broju "Kritike"…

Čak da je ovakvo pitanje imalo čist upitni oblik, inspiriran intelektualnom radoznalošću i dobrom voljom da se istini pogleda u oči, odgovor na njega zahtijevao bi određene pretpostavke…

Nema nikakve sumnje da treba odgovoriti na sva pitanja zainteresiranih promatrača sa strane, ali prije svega na ona otvorena i alarmantna što ih postavlja naša zbilja. Stoga ćemo mi s punom sviješću intelektualne književničke i ideološke obaveze odgovoriti Grgi Gamulinu tek:

kada se između kulture i politike ne bude stvarala barijera koja onemogućuje otvorenu, iskrenu i argumentiranu razmjenu mišljenja sa jasno deklariranih pozicija legalne nacionalno-kulturne pripadnosti;

kada neki predstavnici hrvatskog dijela kulture u političkim tijelima ne budu statisti po "nacionalnom ključu", nego javni povjerenici iza čije uloge stoji određeni kulturni program;

kada se kadrovska struktura u kulturnim institucijama, izdavačkim kućama i glasilima javne komunikacije uskladi prema izbalansiranim nacionalnim interesima;

kada se takve pozicije ne budu koristile za naivno motivirane oblike kulturne diskriminacije (kao što je pokazala publikacija "Književni razgovori" u redakciji Izeta Sarajlića i s pogovorom Ivana Fogla);

kada se u jezičnoj praksi osjeti prisutnost zaključaka simpozija o jezičkoj toleranciji, a lektori prestanu vršiti masakr nad zapadnom varijantom hrvatskosrpskog jezika i konačno započne razgovor o našem jezičnom standardu;

kada u otkrivanju kulturnog nasljeđa Bosne i Hercegovine prevlada sistematski, progrmski i eruditivan stil rada, otvoren čitavoj kulturnoj javnosti, i kada se energije i novčana sredstva tog poduhvata ne budu trošili na djela lišena programskog opravdanja te ugledne fundacije, ili stručno promašena, umjesto da se angažiraju stručnjaci za još neistražena područja svih kultura naroda ove republike na ravnopravnoj osnovi;

 

kada Ivan Fogl, koji po nacionalnom paritetu predsjedava zajedno s vama skupovima u Republičkoj konferenciji Socijalističkog saveza, gdje se rješavaju sudbinska pitanja kulture, bude barem po profesionalnoj političkoj obavezi, ako ne po savjesti, odgovorio mladom hercegovačkom pjesniku Mili Pešordi zašto u materijalima za jedan službeni skup, izrađenim u vašoj instituciji, nisu, pored ostalih sličnih manifestacija, ni spomenuti Šimićevi susreti (znači li to da su oni diskvalificirani?);

kada ovoj kulturnoj javnosti prestanu dijeliti lekcije savjesti u kojima unitaristička psihologija poprima oblik agonije, koje se već na više skupova pojavljuju nepozvane i "kao gosti" zloupotrebljavaju gostoprimstvo, da bi ovo područje, otvoreno za demokratski slobodan razgovor o vlastitim problemima, pretvorile u poligon obračuna protiv jedne nacionalne i kulturne suverenosti s pozicija druge, u ulozi njenog eksponenta;

kada vi i vaši istomišljenici ustanete protiv nepravdi što su činjene istoj onoj kulturi, i istim tim ljudima koje ste optužili kao huškače i doušnike Grge Gamulina;

kada se u kulturi prestane nastupati u stilu arogantnog policijskog dušobrižništva, kako ste vi uinili u nekoliko navrata, sistematski, uporno mjereći dubinu javnog strpljenja;

kada bude sasvim jasno u čije ime vi govorite, jer se ova sredina ionako uz velike napore odupire pokušajima kulturne kolonizacije sa raznih strana, pa mora vjerovati u vlastite snage za izlaz iz vlastite krize. Nije potrebno da vas uvjeravamo da ona ima dovoljno intelektualnih i moralnih kapaciteta i da bi sasvim mogla bez usluga kakve su joj ponudili vaši istupi:

kada se desi (što bi možda bilo daleko bolje) da se pored Hasana Grapčanovića, javi neki političar koji bi vam u ime napadnotog dijela hrvatske kulture odgovorio za javnom tribinom. Nama bi, u tom slučaju bilo daleko jednostavnije, jer bi to ostao dijalog političara koji izrazito, i valjda legalno, predstavljaju interese triju legalnih nacionalnih kultura. Na žalost, ta treća reakcija nije uslijedila, i mi se prihvaćamo političkog rizika da popunimo jedno beznadežno prazno mjesto u javnom predstavljanju vlastitih kulturnih interesa, ako je već neko drugi, a ne mi sami, morao da nas, razumije se u svrhe optužbe, podvede pod taj tako usputno određujući naziv "grupe hrvatskih pisaca";

kada bi ovakvi istupi bili barem javni i samo veerbalni, jer ako oni dolaze od čovjeka političkog zvanja i utjecaja, bojimo se da je to mnogo opasnije zato što je on još uvijek u stanju da uradi više o gore od onoga što je rekao. U tom slučaju i Grgi Gamulinu, i samoj javnosti mnoge stvari bile bi jasnije. Kada ove pretpostavke budu ispunjene, onda ćemo mi s osjećajem zadovoljene pravde i dobrom osnovom za međusobno povjerenje raditi na vlastitim kulturama i onom što nas u njima povezuje kao ljude koji su svojim bićem i svojom poviješću duboko ukorijenjeni u ovo tlo. I tek tada ćemo moći da odgovorimo Grgi Gamulinu – ako on dotle bude živ.

Mile Pešorda