Izvanredno stanje u Europi

Mogu li socijalisti biti domoljubi?

Postoje snage koje žele Euraziju kao jednu ekonomsku zonu i otočne države koje bi time izgubile prevlast u svijetu, pogotovo Engleska. Države koje mogu surađivati sa centripetalnim silama su uvijek nepredvidiva Turska, Indija, te Japan; zone nestabilnosti koje odražavaju etničku, vjersku (a ponegdje i rasnu) napetost su Balkan, Bliski istok, Kašmir, Tibet, Xinjiang, Korejski poluotok, veliki europski gradovi itd. U tom smislu treba gledati francuske predsjedničke izbore za koje je Zoran Meter odlično ustvrdio da bitnije od konačnog pobjednika jest sagledati procese u društvu i njihovu tendenciju.

VEZA ROTHSCHILD – Jacques Attali i Emmanuel Macron

Dolazi do pada popularnosti "starih" stranaka, raste lijevi i desni ekstremizam, a socijalisti se prevaraju u liberale koji su marioneta elite (jako loš rezultat socijalista Beonoîta Hamona) Doseljenici se ne asimiliraju, srednja klasa nestaje, a mladi koji studiraju "lijeve" fakultete imaju poteškoća s odrastanjem i uključivanjem u svijet rada. Za Marine Le Pen glasovali su provincijalci (sve izvan Pariza je provincija, ha, ha), seljaci, dio radnika, populacija u srednjim godinama.

Macronu bi se moglo dogoditi neugodno iznenađenje, naime osim 5 posto glasača socijalista Hamona ne očekujem da će više od 20 posto glasača koliko-toliko konzervativnog Françoisa Fillona glasati za činovnika elite (bankara Rotschilda),a najmanje to očekujem od poklonika iskrenog ljevičara Jean-Luca Mélenchona (još zanimljiviji od Barniea Sandersa). Kao i u srazu Clinton – Trump izbore će odlučiti oni koji na njih ne izađu! Zgodno je usporediti visoku razinu kulture i pismenosti jednog humanista Charlesa ee Gaullea, pa i Winstona Churchilla s nekim današnjim tugaljivim liderima. I moral se izmijenio, Charles Stewart Parnell je zbog ljubavnice politički uništen (unatoč svemu što je učinio za Irce), dočim je kandidat tradicionalista žena koja se dvaput rastavila i sad živi u nevjenčanoj vezi, a monsieur Emmanuel Macron zaglavio sa svojom profesoricom u koju se zaljubio kad je njoj bilo 40, a njemu 15 ljeta! To je doduše privatna stvar (naravski da ne postoji privatni život onih koji žele Vlast), ali ne moraliziram,samo konstatiram!

Važnija stvar od francuskih izbora je tragičan slijed događaja u Makedoniji gdje je vodeća desna stranka unatoč opstrukciji Zapada i iznošenju korupcijskih afera osvojila relativnu većinu. Predsjednik je odbio dati mandat oporbenim socijalistima koji su uz pomoć Tirane dogovorili Vladu sa strankama makedonskih Albanaca, i tu je bio u pravu. Ali upad rulje u Sabor (makedonski Sobranje) i teško ranjavanje albanskoga zastupnika dovode Makedoniju na rub građanskoga rata. Što sad učiniti nakon što se dogodilo zadnje što odgovara patriotskim snagama? Po meni uvođenje izvanrednog stanja, javna isprika i drakonsko kažnjavanje kako počinitelja tako i onih koji su odgovorni za sigurnosne prijestupe (njih posebno), te uvođenje Vlade nacionalnoga jedinstva s albanskim predstavnicima i raspisivanje novih izbora su jedino što ostaje.

A kako dalje s anacionalnim socijalistima i otvorenom platformom Velike Albanije Edija Rame? I tu postoje rješenja, nijedno dobro – sjećamo se događaja u BiH, raspada Jugoslavije, sukoba Indije i Pakistana, itd. Poznanik koji živi u Kataloniji (Hrvat, inteligentan ali jednostavan čovjek) mi kaže općepoznatu stvar, Katalonci bi na referendumu (kada bi španjolski Ustav to dopuštao) glasovali za samostalnost. Što se brojne arapskomaurske zajednice tiče ona je tijelo za sebe, sa svojim običajima i kulturom, apsolutno neintegrirana. Slično je i u Belgiji, a Nijemci su se "iznenadili" (ne i uvrijedili) da je 70 posto njihovih državljana turskog podrijetla podržalo sultanske ovlasti predsjednika Reçepa Tayyipa Erdoğana. U Njemačkoj glasuju za socijaliste, liberale i ekozelene a ovamo podržavaju unitarizam.

Slično je to sljepilu kada obitelj Izetbegović i dio Bošnjaka iskazujući simpatije prema Erdoğanu ne shvaćaju da je taj u nekim elementima sličan gospodinu S. Miloševiću. A naši ofrljići, jovančići, pušići, šafranovići… nikako da prihvate postojanje hrvatske države i da ozbiljno porazmisle o svjetskoj povijesti koja im pred očima ruši premnoge iluzije liberalizma, anacionalizma, socijalizma. Ili oni nisu nikad iluzije ni imali, nego lijepo bili što na državnoj što na nevladinoj i neprofitnoj sisi. Njemačka pak ide iz krajnosti u krajnost, od führera koji je bio kombinacija Džngis kana, Petra Pana i njemačkog terijera do ovih danas koji i na hladno pušu, neslani i bezlični. Ali njemački socijalisti su za razliku od mnogih svjetskih socijalista pošteni Nijemci.

Teo Trostmann