Hrvatski Fokus
Kultura

Jedan dan

Biti nam je putnicima kroz vrijeme

 
 
Srećko Marijanović, Moje će uši rasti, Naklada DHK HB – Matica hrvatska (Mostar – Stolac, 2015.). Ima pjesnika s kojima ne znaš što bi, a ima i onih koje čitaš. Marijanović spada u potonje. Napisao je zbirku, mogli bismo reći, u jednom dahu, iako su tu sabrane pjesme iz različitih razdoblja i različitih tematika. Protuslovno? Pročitajmo posljednji stih u zbirci: ne djede ne ću stati (Ne ću stati) Započeo je nešto, nailazio na raznorazne poteškoće, ali on ide dalje zbog zavjeta koji je nekada dao. Očito poglavito samima sebi jer samo u tom slučaju prikupljamo dovoljno snage ići naprijed. Što se može, pomalo smo sebični, ta ljudska smo bića. No, nakon toga zavjet se prelijeva i na druge. Bića smo ipak u odnosu prema nekome.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/05/www.dhkhb_.org_images_header.jpg
Nema u ovoj zbirci ciklusa, nego samo 67 pjesama poredanih po nekom pjesnikovom ključu. Teško je pogoditi kojem, nije to uostalom toliko ni bitno, bitno je samo da pjesnikov glas uspješno premošćuje vrijeme. Pritom je uvijek blago ironičan, kao da se čudi samome sebi što će mu ove pjesme ili što ih drugi čitaju. Ta on je tek dijete koje bi se još htjelo igrati, a okolo su pucnji, blato je pod nogama, gine se (Kao da me zove mama). Predmnijevamo, zagrizao je pjesnik i ratne dane, čudio se što se to događa kad bi se moglo tako mirno živjeti.
 
Da, sliči ovo pjesnikovanje hodu kroz jedan dan. Mnogo toga nam se dogodi, a kraju bismo trebali stići zdravi i uzdignute glave. Čini mi se da sve to najbolje izražava kratka, ali antologijska, pjesma Težak koju je najbolje navesti u cijelosti: Polako stari težak/ vuče blatnjave čizme sokakom/ a jesen se vuče za njim/ kao pas/ cvili i jauče vjetar u granama/ vjetar u kosi/ dok ovo dvoje prolazi/ uskim sokakom/ kroz otvorene rane vremena/ u pamćenju blijedom i nejakom/ tek osta nejasna skica/ mokrine dana staračkog lica/ i ovaj skroman pokušaj Tu je negdje zaista naš život bez obzira što radili. Znoj kaplje s našeg lica, noge su nam umorne, ali smo zadovoljni jer smo napravili svoje. Biti nam je putnicima kroz vrijeme, ušima otvorenim za nove događaje, kako to Marijanović navješćuje, dok se na obzorju polako ukazuje jesen. Tada se, znamo, beru plodovi. Kakvi će biti naši?
 

Miljenko Stojić, http://www.hrsvijet.net/index.php/kultura/74-knjigozori/46563-knjigozori-miljenka-stojica-jedan-dan

Povezane objave

Izložba “Tijelo bez organa” Nikoline Kuzmić

hrvatski-fokus

Večer kaštelanski’ glendi i batudi – smij i suze stare Dalmacije

hrvatski-fokus

Zov kao da čujem

HF

Koliko me vodilo zvijezda

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više