Tomislav je zapravo pomogao Partiji da potpuno ne zaglibi u blato na mostu
Zvijezda glasovanja o povjerenju ministru Zdravku Mariću bio je Tomislav Saucha. Glasao je protiv njegova opoziva pa je u dijelu politike (SDP i kompanija), te među mostašima i još ponekima izazvao šok. Naročito je ogorčio smrdljive medije – smrde iako su virtualija – i sličnu novinarsku bratiju. Index mu je, izokola, poručio da se ubije jer je izdao Partiju. Ta lažljiva medija (množina) inače nije uzela u obzir činjenicu kako njegov glas nije bio presudan. Mogao je ne doći na sjednicu, kao što je izgleda, zbog zdravstvenog stanja i želio – sve bi bilo isto, ne bi imali 76 glasova za opoziv, ali ga je dugačka ruka Partije i bolesnoga natjerala na dolazak. Partijska kobna grješka „desnog skretanja“, skretanja na truli most.
Tomislav Saucha
U javnosti u Hrvatskom saboru, čovjek je mogao izraziti svoje stajalište. Partija s tim nije računala. Poslije toga i „likvidacija“ će nešto teže ići. Sauchino obrazloženje glasovanja „protiv“ savršeno je politički profesionalno. Tvrdi naime kako su izbori trenutačno nepotrebni, štetni i preskupi, osobito stoga što bi njihovi rezultati bili slični sadašnjem stanju u međustranačkim odnosima.
Protiv „skupine beskrupuloznih karijerista i blefera“
Glede Sauchine „izdaje“ prije će biti kako su njega izdali njegovi „drugovi“ čim se našao u problemu. „U trenutku kad“, što 'no rek'o Božo Petrov, tad mu se vjerojatno smračilo pred očima. Jedini koji mu je ostao odan i vjeran i šefovski i drugarski i prijateljski bio je Zoran Milanović. Dio partijaša koji nije volio Zoku, kao što ni Zoka nije volio njih, naročito kad su zasjeli u partijske fotelje – lakonski i partijski drakonski su otpisali i njegova pouzdanika Sauchu. Rijetko sam se slago s Milanovićem, ali on je neki dan mostaše ocijenio kao „skupinu beskrupuloznih karijerista i blefera“. Tu sam još malo žešći, a s tom „Čaruginom“ družinom Bernardić je krenuo tikve saditi. Time je prošao više od tri četvrtine puta da Partiju pretvori u istu takvu skupinu.
Bernardić i kompanija nisu razumjeli ni poruku Milanke Opačić zašto nije htjela doći na glasovanje, pa su ju natjerali „štapom“ u sabornicu. Potpuno krivo, jer Milankina politička inteligencija je veća od sedam desetina trenutačnih esdepejskih „liderčića“, dvije desetine se pravi mrtvima, pa ne znaš kakva im je pamet, a samo jedna desetina, dva tri partijaša, ravni su joj po političkoj inteligenciji. Kako Milanku, kao „milanovićevku“ ne slušaju, možda im je onda Tomislav Saucha poručio – ne približavajte se mostu, miniran je. Mislim kako je Partiju ustvari spasio da se „ubije“ na mostu, jer s kim ili čim bi trenutačno na izbore?
Sa čim i s kim bi SDP na izbore
Ako u Partiji postoji još i zrnce političke pameti, shvatit će Sauchin glas „protiv“ i kao poruku Zorana Milanovića: „ne srljajte k'o guske u magli“, još sam živ, a i s čim i s kim biste na izbore. U koaliciji s tim ispodmostašima, tim suvremenim političkim „čarugama“. Lijepa bi to koalicija bila – soroševaca i sektaša mostaša. Sam ne može ni u Zagrebu, Bernardić se nije usudio ni kandidirati, skriva se u mraku iza leđa bivše Bandićeve pročelnice Anke Mrak Taritaš, a kamo li bi mogao „špilati“ premijerskog kandidata na brzim izborima. Uostalom već mu drugovi iza leđa traže zamjenu. Nije to više Milanovićevo doba pa da se partnerima dijeli mandate i „šapkom“ i kapom. HNS-u deset, auto obijačkom „asu“ pet, lažnom umirovljeniku Hrelji dva tri… Sadašnjem SDP-u ostalo bi tada najviše desetak. HNS bi inače sam osvojio najviše dva, tvrdi i Ratko Čačić, HSS bi bio „zaoran“ na nuli, Hrelja bi konačno postao penzić, nažalost saborski. Ostao bi još samo IDS, regionalna klijentela koja najviše „vuče“ na mafiju.
SDP bi Sauchi trebao biti zahvalan i iskoristiti iduće dvije godine za pročišćavanje i preživljavanje, a ne u razbojničkim medijima naručivati njegovu političku, virtualnu i tko zna kakvu likvidaciju. Riješiti se usput „lidera“ poput Bernardića – upozoravali smo kako je za čelno mjesto potkapacitiran, Glavaševića, doktora Miranda i Jovanovića, Matića, kojekakvih Marasa… te se odlučiti je li to Partija bijednih soroševskih petokolonaša i peticionaša ili je ipak nekakva – naša, pa malo i radnička. Jer prijeti joj ono čime su njezini ideološki preci državi kao takvoj stalno prijetili (doduše samo verbalno inače su ju jačali), naime – odumiranje.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više