Hrvatske vlasti moraju odlučno poručiti ne samo Vučiću nego i njegovim saveznicima da ne dolazi u obzir nikakva Vučićoslavija
Nastavljamo s objavljivanjem serijala iz prve knjige iz trilogije prof. dr. sc. Zdravka Tomca pod naslovom HRVATSKI PATRIOTIZAM – ŠTO TO ZNAČI BITI HRVAT? u izdanju Tkanice iz Zagreba. Knjiga izlazi iz tiska uoči lokalnih izbora.
U vrijeme velikih promjena u svjetskoj politici Balkan je ponovno postao jedno od ključnih poprišta sukoba svjetskih sila u borbi za moć i širenje svoga utjecaja. Ponovno se na Balkanu ukrštaju silnice svih bitnih svjetskih politika. Fundamentalističke muslimanske države, Iran i Saudijska Arabija i druge, financijski duboko ulaze u Bosnu i Hercegovinu želeći dominirati. Erdoğanova Turska ne samo gospodarski nego i politički već u znatnoj mjeri vodi bosanskohercegovačku odnosno bošnjačku muslimansku politiku. U odnosu na Hrvatsku Turska vodi mudru politiku, najprije dolazi turski kapital a onda nakon toga Islam. Hrvatska je neoprezna i prosto je nevjerojatno da je dala turskom kapitalu marine, što znači da je dala kontrolu mora i svih bitnih strateških točaka na jadranskoj obali. Rusija, koja je duboko i na svim područjima već zagospodarila Srbijom i Republikom srpskom, stvara velike probleme u Makedoniji i Crnoj Gori. Sa Srbijom je stvorila vojni savez i nikako se ne miri s ulaskom Crne Gore u NATO.
Prodor ruskog kapitala u Hrvatsku je zabrinjavajući. U energentima, plinu, nafti i drugdje, Hrvatska u znatnoj mjeri ovisi o Rusiji. Sada je ruski kapital duboko ušao u poljoprivredu i prerađivačku industriju a preko svojih eksponenata u privatnom kapitalu ovladao je i Lukom Ploče. I ima velike ambicije i u izgradnji plinovoda do Rusije. Propast Agrokora još nam je više otvorila oči o razmjerima ovisnosti Hrvatske od ruskoga kapitala i novca.
Dok čekamo koju će politiku Amerikanci imati prema ovome dijelu Europe, Europska unija je u velikim teškoćama, posebno nakon izlaska Velike Britanije. Njemačka je postala glavni gospodar na kontinentu. Berlin promovira novu politiku prema „zapadnom Balkanu“ koja je za hrvatski narod prava katastrofa. Po prvi puta se može reći, nakon drugo vremena, da nam njemačka politika nije prijatelj nego neprijatelj, jer je Angela Merkel stala na stranu Vučićeve četničke politike, podržava velikosrpske ambicije Srbije i pokušava natjerati Hrvatsku da žrtvuje svoje nacionalne interese kako bi se zadovoljili srpski nacionalni interesi.
Angela Merkel je javno rekla Andreju Plenkoviću da Hrvatska treba podrediti svoje nacionalne interese globalnim interesima, a da je u ovom trenutku globalni interes da se zadovolje ambicije Srbije kako se ne bi odlučila da uđe u potpunosti u zagrljaj ruske politike nego da se prikloni Europskoj uniji. Merkel, s obzirom da Nijemci imaju ogromni kapital u Rusiji, pokušava preko Vučića uspostaviti mostove s Rusijom a da se direktno ne suprotstavi zajedničkoj politici Zapada o uvođenju embarga Rusiji zbog aneksije Krima i agresije na istočnu Ukrajinu. Njemačkom kapitalu, pogotovo što je Engleska djelomično otišla s Balkana kao bitni čimbenik, odgovara povezivanje zapadno-balkanskih država u svojevrsnu carinsku uniju.
Činjenica je da se Angela Merkel i Njemačka vraćaju u prošlost i ponovno oživljavaju balkanske integracije, kojima bi na čelu bila Srbija i srpski narod. Zato njemačkoj politici odgovara da se završi rasprava o prošlom ratu na miroljubiv način, da se velikosrpska politika amnestira kao isključivi krivac i da se podijeli odgovornost za zlo i zločine i da se raspodijeli krivnja odnosno da se velikosrpska agresija naknadno pretvori u građanski rat i nacionalne sukobe u kojima nema dobrih i loših.
Ustvari nikada nisu prestali pritisci na Hrvatsku da je njezina dužnost da bude u regionalnoj vezi i suradnji na „zapadnom Balkanu“. Pronalaze se nove forme a sadržaj je ostao isti. U kriznoj Europskoj uniji izmisliti su teoriju o više brzina, koja ustvari znači da će Unija biti organizirana u različite regionalne organizacije i institucije s različitim stupnjem zajedništva. Najveći stupanj zajedništva imala bi tzv. stara Europa, a najmanji stupanj zajedništva imala bi balkanska Europa, u koju spadaju Rumunjska, Bugarska, Hrvatska, vjerojatno i Slovenija i Grčka i nove članice koje tek treba primiti: Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija i Albanija.
Vrlo sustavno se pokušava stvoriti povezanost i zajednički identitet tih zapadnobalkanskih država. Najmudrije na tomu radi amarička N1 TV koja ima za Srbiju, BiH i Hrvatsku sve zajedničko, od prognoze vremena do športa i politike. To su i različite lige zapadnobalkanskih zemalja koje se financiraju: košarka, rukomet, vatrepolo, a pokušava se stvoriti i u nogometu, koji je najpopularniji. Tu su i različiti projekti, različita istraživanja. Za sve se nađe novaca ako ima regionalni karakter. Ali regionalno, balkanski, a ne srednjoeuropski.
U takvoj situaciji iskočio je iz sedla novi srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Pobijedio je uvjerljivo ali tvrde nedemokratski. To je dovelo do masovnih demonstracija protiv diktature i protiv načina na koje je Vučić dobio izbore. Međutim, on se na to ne obazire jer ima veliku podršku Rusije i Njemačke i Putina i Angele Merkel, dvoje najmoćnijih ljudi u Europi.
Ambicije Aleksandra Vučića su velike ali nisu bez pokrića. One su dio smišljene velikosrpske politike koja je još 2011. godine utvrđena u Memorandumu 2. Ciljevi su vrlo jasni. Krivotvorinama velikosrpsku agresiju i krivnju za rat pretvoriti u građanski rat i nacionalne sukobe s podijeljenom odgovornošću, a ako je moguće čak napraviti kopernikanski obrat i Hrvate i Hrvatsku od žrtve agresije proglasiti agresorom. Destabilizirati susjedne države, posebno Hrvatsku i BiH. Hrvatsku stalno optuživati da je ustaška i zločinačka država, a u Bosni i Hercegovini čak ići u savez s velikomuslimanskom, tj. velikobošnjačkom, politikom kako bi se dizanjem lažnih masovnih optužnica protiv Hrvata, zbog navodnih zločina prema Srbima, Hrvati od spasitelja BiH pretvorili u agresore i zločince.
Aleksandar Vučić, koji se izvještio sjediti na dvije stolice, podržavati Putina i rusku politiku a istovremeno i Angelu Merkel i njemačku politiku, uobrazio si je da je reinkarnacija Josipa Broza Tita. To i otvoreno govori i želi stvoriti veći projekt od Titove Jugoslavije. On želi povezati i ujediniti sve nove zapadnobalkanske države nastale raspadom SFRJ, ali toj konfederaciji želi pridružiti i Albaniju. Ustvari, on tu nije otišao dalje od Tita nakon Drugog svjetskog rata koji je stvarajući Jugoslaviju imao još širi plan, pridružiti Jugoslaviji ne samo Albaniju nego i Bugarsku. Na toj koncepciji se ozbiljno radilo ali jednostavno nije prošlo.
Krupni kapital i globalne institucije svakako podržavaju i podržat će carinsku uniju pa i konfederaciju, podržat će gospodarski sustav u kojem npr. njemački kapital pod jednakim uvjetima može ulaziti u sve države bivše Jugoslavije i Albanije. Njemačka, koja je pritisnuta i unutarnjom krizom i krizom u Uniji, ima veliki interes da zagospodari gospodarski cijelim ovim prostorom te unaprijed daje podršku Vučiću i njegovoj Vučićoslaviji. Međutim, mislim da su takve ambicije potpuno nerealne iako su rezultat vrlo smišljenog dugoročnog političkog projekta. Vojislav Šešelj, Vučićev politički otac, rekao je da je konačni cilj tog projekta ukinuće samostalne hrvatske države, jer za njega je i za sve četnike u koje spada i Vučić, svaka hrvatska država ustaška država i za Srbe neprihvatljiva.
Dr. Franjo Tuđman, pred smrt, u svojoj političkoj oporuci predviđajući moguće opasnosti za hrvatsku državu predvidio je sve ovo što se događa. Deklaracija o zajedničkom jeziku nastala upravo na 50. godišnjicu hrvatske Deklaracije nije slučajna. Ona je dio političkog projekta iza kojeg stoje mnogi, ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim balkanskim državama. Tuđman je zato ne samo zatražio nego svojom rukom upisao formulaciju u Ustav da se zabranjuju sve integracije, na području bivše Jugoslavije i Balkana, osim bilateralne suradnje. Sada se tek vidi koliko je bio vidovit i koliko je važno da hrvatski političari ne podcijene pokušaje stvaranja Vučićoslavije, jer to nije samo velikosrpski projekt nego je nažalost i projekt iza kojeg stoje dio moćne svjetske politike, nažalost, i Njemačka koja se pretvara od našeg najvažnijeg prijatelja i saveznika u mogućeg i najopasnijeg neprijatelja koji će iz egoističnih interesa zaštite tržišta za njemački kapital biti spreman ugrožavati hrvatske nacionalne interese.
Odgovor Hrvatske mora biti jedinstven, jasan i glasan. Treba Vučiću i njegovim prijateljima jasno poručiti da bilo kakva carinska unija na Balkanu ni pod koju cijenu ne dolazi u obzir. Nikakvi reciklirani titoistički projekti obnove federalno konfederalnih veza ne dolaze u obzir, o njima ne želimo ni razgovarati a dosadašnjim prijateljima poput Njemačke treba odaslati jasne poruke: »Izdali ste nas!« Bili smo vam prijatelji i teško podnosimo izdaju, jer nakon velikosrpske agresije i svega zla koji se dogodilo hrvatskom narodu teško je shvatiti da ste tako bezrezervno stali iza Vučića kao reinkarnacije Tita iz najgorih dana. Da podržavate bivšeg četnika, koji je sudjelovao u velikosrpskoj agresiji i osobno a sve pod izlikom borbe za europske integracije i ostvarivanja pravednog i humanog društva. Treba istovremeno poslati i poruku o pokušaju velikosrpskog i velikobošnjačkog saveza u BiH, koji žele podijeliti BiH na dva dijela, bez Hrvata a Hrvate pretvoriti ne samo u nacionalnu manjinu nego ih i fizički eliminirati iz Bosne i Hercegovine. Mi smo relativno malobrojan narod. Nismo ni gospodarska ni vojna sila, ali smo relativno brojan narod, pa i moćan narod ako se udružimo, Hrvati iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih zemalja u susjedstvu, i Hrvati iz dijaspore i ako napravimo kao devedesetih godina novi nacionalni program.
Pored ovih političkih problema Hrvatska se našla i na jednom velikom gospodarskom udaru gdje se kriza u Agrokoru, pa i raspad velikog sustava, pokušava zlouporabiti za slom cijele Hrvatske i hrvatske politike. I tu postoji samo jedan odgovor, udružiti sve snage, ulagati u Agrokor hrvatski novac koliko je maksimalno moguće i ne dozvoliti da bitna strateška prerađivačka industrija i poljoprivreda padne u strane ruke. Zato treba podržati sadašnju Vladu i njezina predsjednika koji su, usprkos sramotnog ponašanja oporbe, koja je pokušala blokirati da hrvatska država intervenira u spašavanju hrvatskih interesa, uspjeli stvoriti uvjete da se izađe iz krize. Nema nikakve dvojbe da se i na rješavanju problema Agrokora propituje sposobnost, ne samo Hrvatske vlade nego i hrvatskog naroda, da u kriznim situacijama pronađe optimalno rješenje. Hrvatska, nema nikakve dvojbe, mora nastaviti Tuđmanovu suverenističku politiku. Mora jasno i odlučno poručiti ne samo Vučiću nego i njegovim saveznicima da ne dolazi u obzir nikakva Vučićoslavija. Hrvatska će tražiti svoju perspektivu, prije svega u suradnji sa srednjoeuropskim i sredozemnim državama, i europskim državama u cjelini, a ni pod koju cijenu ne će pristati da nas se metne u društvo balkanskih zemalja u kojima bi se obnovili svi stari sukobi i u kojem bi umjesto napretka vodili ideološke i političke ratove i stalno se morali braniti od pokušaja velikosrpske hegemonije od koje nisu odustali. A Vučiću poručimo svi zajedno složno – VUČIĆOSLAVIJA – MALO MORGEN!
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više