Znanstvenost koja ne plaši

Predstavljena knjiga prof. dr. Ante Mateljana "O sakramentima"

Petoga dana devetnice sv. Dujmu u čast, zaštitniku grada Splita i Splitsko-makarske nadbiskupije u utorak, 2. svibnja u splitskoj prvostolnici sv. Dujma upriličeno je predstavljanje knjige prof. dr. don Ante Mateljana „O sakramentima“, koja je objavljena u izdanju Crkve u svijetu. Knjigu su predstavili prof. dr. don Mladen Parlov, prof. dr. don Alojzije Čondić i sam autor. Knjiga na 370 stranica donosi 20 članaka o sakramentima, koje je autor objavio u različitim časopisima i zbornicima, kroz 26 godina koliko predaje teologiju sakramenata na KBF-u.

Don Ante kao pjesnik i čovjek od pera piše tako tečno i razumljivo da se svaki članak čita kao poezija. Njegova teološka misao je pitka. Stoga ova knjiga nije pisana samo za teologe i studente teologije nego za svakoga tko želi bolje upoznati svoju vjeru i živjeti je sakramentalnim životom“, rekao je prof. dr. don Mladen Parlov. „Autor problematizira na način ne da čitatelja stavi pred zid nego da ga potakne na razmišljanje, da ne ostane na površini nego da misli o onome što čita, vjeruje i živi. On koristi Sveto pismo i na Kristovoj riječi temelji sakramente, služi se otačkom predajom i crkveni dokumentima, osobito KKC te uz tu dogmatsku (teoretsku) dimenziju sasvim zgodno i izravno ulazi u pitanje pastorala i konkretnoga života uzimajući u obzir sekularne društvene okolnosti“, rekao je prof. dr. don Alojzije Čondić.

Govoreći o knjizi autor je istaknuo da se u njoj htio osvrnuti na osnovna pitanja koja se tiču sakramenata: je li moguće da se na ljudski način dogodi susret s Bogom; koji su antropološki temelji sakramentalnih obreda; u kakvoj su vezi s Isusom Kristom i Crkvom; koja im je učinkovitost i u kakvoj su vezi s osobnom vjerom? O razlozima zašto je knjiga predstavljena u devetnici sv. Dujmu kazao je „da su sakramenti događaj našega susreta s Gospodinom i svi vode euharistiji; oni su bitni dio bogoštovlja Crkve; u presudnim situacijama našega života posreduju Božju ljubav, dobrotu i milost; neodjeljivi su od domaće Crkve – obitelji, koja odgojem i zajedništvom u vjeri pripravlja na sakramente i slavi ih; jer je godina očinstva te želi potaknuti očeve da se sjete kako su pozvani poučavati u vjeri i posvjedočiti vjeru slavljenjem svetih sakramenata jer će njihova djeca biti onako i onoliko ukorijenjena u vjerskoj praksi, koliko to vide od svojih očeva“.

Definicija kaže da su sakramenti učinkoviti simboli nevidljive Božje milosti. Na to smo potaknuti prvim dokumentom II. vatikanskog sabora, koji insistira na obnovi bogoštovne prakse Crkve i u kojemu stoji: „Sakramenti imaju svrhu posvećivati ljude, izgrađivati Tijelo Kristovo i napokon iskazivati Bogu štovanje; a kao znakovi oni ujedno i poučavaju. Vjeru ne samo da pretpostavljaju, nego je i riječima i stvarno hrane, jačaju i izražavaju; stoga se i zovu 'otajstva vjere'. Milost zaista dijele, a njihovo obredno slavlje vjernike najbolje i sprema da tu milost plodonosno prime, da Boga pravilno štuju i vrše ljubav. Stoga je od najveće koristi da vjernici razumiju sakramentalne znakove i da vrlo često primaju one sakramente koji su ustanovljeni za održavanje kršćanskog života.

Tri od njih sedam nazivamo sakramentima kršćanske inicijacije, sakramentima uvođenja u kršćansko otajstvo i život. To su krštenje, kojim se ulazi u novi odnos s Bogom (oproštenjem grijeha i preporođenjem; odnosno pritjelovljenjem Crkvi' koja je otajstveno tijelo Kristovo); potvrda, kojom se prima osobni dar Duha Svetoga za svjesno i cjelovito kršćansko življenje i svjedočenje Evanđelja (što je zapravo 'nastavak' ili 'produbljenje' krštenja) i Euharistija kao sakrament konkretnog udioništva na Kristovu spasenjskom otajstvu. Potom slijede dva sakramenta ozdravljenja, a to su pomirenje (pokora; ispovijed), kojim nam se opraštaju grijesi i pomirujemo se s Bogom i Crkvom, to jest s braćom; i bolesničko pomazanje (sveto ulje; posljednje pomazanje), kojim nas Krist okrepljuje za kršćansko podnošenje bolesti i patnje i daje nam snagu 'suobličenja njegovim patnjama', a ako je potrebno i oproštenje grijeha.

Posljednja dva sakramenta nazvani su sakramentima služenja. To su ženidba, u kojoj Krist milošću obdaruje ženidbeni vez muškarca i žene kako bi u svijetu mogli biti svjedoci njegove ljubavi, da bi se mogli u Božjem duhu međusobno ljubiti te primati i odgajati djecu. Konačno, sakrament svetog reda (svećeništva) osposobljuje za služenje braći ljudima u Crkvi, unutar hijerarhijskog zajedništva.

Osim što je broj sedam biblijski znakovit, valja primijetiti kako sakramenti Crkve zapravo 'pokrivaju' čitav ljudski život, od rođenja pa sve do smrti. Sakramenti Crkve su, osim toga, usmjereni temeljnim situacijama čovjekova života, i to baš situacijama u kojima se na najizrazitiji način javlja potreba za Božjom pomoći, ili pitanja o smislu postojanja, ili se pak određuje čovjekova budućnost.

Jesu li sakramenti isprazni obredi ili susret s Bogom? Može li Crkva opravdati svoje obrede, od blagoslova i procesija, pa sve do misnog slavlja, i što oni zapravo znače? Pitanja su što se sve češće čuju ne samo od onih koji jedva da poznaju vjeru Crkve nego i od onih koji se deklariraju katolicima, praktičnim vjernicima. Ne može se zanijekati činjenica da je među mnogim krizama koje potresaju Crkvu svakako središnja kriza vjerske prakse. Ne da ljudi baš ne vjeruju u Boga i Isusa Krista, nego tu vjeru (koja je istini za volju koji put sitna kao 'zrno gorušično') ne žive na 'način Crkve'. Je li to samo jedan detalj opće krize vjere ili se pak radi o dubokom neshvaćanju vjerske prakse Crkve, ponajprije samih sakramenata, i od onih koji se ispovijedaju vjernicima, katolicima. Vrijedi li upit, da parafraziramo starozavjetnog proroka Izaiju, koji se i danas čuje: „Što je Boga briga za naše ceremonije?”. I je li dovoljno ostati na etičkoj visini u svojem ponašanju da bi se doista bilo kršćaninom?

Nives Matijević