Čežnja Uvijek najljepše riječi za te ću izreći… I spontane želje poželjeti učinit… Vrat tvoj, usne, redom ih cjelivati… Naposljetku, nagu ko od majke skinut. Grudi ti ko dinje. Dvije nježne ruke, koža od baršuna, tvoja njedra bijela… Očima ih jedem, nestajem s menijem. I još dugo, mila, ne ćeš ostat' cijela. Malo niže struka podići ću tabor… I rukama tražiti put do slatkog brijega. Usne ću zadužiti neka ga ovlaže… Kako strašću ne bih povrijedio njega. Kad se čežnje otmu i drhtaj osjetiš rukama se čvrsto prigrli uz mene… Stisni me bedrima, neka poludim… I zalij me lavom u nutrini žene. A kada ti bilo smanji otkucaje gledaj me u oči i reci mi sve o užicima jasno… Ja sam uživao, čarobno je bilo! I ti si, mila, uzdisala strasno. Ne žalim ni za čim, govori mi duša… Još bezbroj bih puta ponovio isto. I kad bi me pitali, rekao im ne bih kako je s tobom sve nevino, čisto… Ti si meni, dušo, i više od jela Hrana moje duše i mojega tijela Vladimir Živaljić, Vukovar