Dječak s kamena

Zavituj da ćeš otići na PERIN GREB

VRDI. Selo grabovine i tilovine, pastira i težaka, posta i molitve, gange i Gospina plača, selo ratne siročadi sa pedesetak žrtava Bleiburga, Križnih puteva i Domovinskog rata, selo babe Marte i njezinih 70-ero praunučadi, i konačno, selo na koje je, moguće i zato što je Bogu za leđima, prema pisanju lista NAROD, 1. 4. 1996., računala Gospa i u posljednji trenutak se odlučila na, po mnogo čemu slično Međugorje…

Zemljoradnja, na škrtoj i posnoj zemlji, od kamena otetoj, a stočarstvo na osušenoj i pricvrljenoj travi sa presušenim čatrnjama. Upravo je ta potreba i potraga za svježim pašnjacima, uvjetovala i cjelokupni život čovjeka moga kraja. U ljetnim mjesecima, skoro čitavo selo bi se preselilo na, da tako kažem, veću nadmorsku visinu u podnožju Čabulje. Bila su to popularna prtljanja na svoja privatna imanja i formiranje čitavih malih naselja: Vratinci, Nugli, Vlaka, Povača, Sridnja gora, Željetuš… Prtljanja u planinu su svedena na minimum. Kolibe su srušene. Mirisno smilje i svjetlucavo kovilje ogoljele Čabulje više nitko ne bere. Bijela stada, bijele čobanske kobane i pjesme su prošlost. Opustio je i Krivi dolac, a od kolibe babe Jurke, topline ognjišta, komaštara, sača, škipova punih varenike i poredanih mijova sira, ostale su samo zidine…

U ušima odjekuju zvuci GANGE. Otkuda ganga kada se u tišini napuštenog kamenjara nigdje ne vide, niti žeteoci, niti misari, niti sildžije, niti duvandžije. Ništa čudno jer ona je tu, ispod svakog kamena. Stoljećima prosipana po ovom prostoru, akumulirala se ispod zemlje, i kada bi se malo zakopalo moglo bi se naići na čitave njene majdane. A onome tko je voli i poželi, ona kao pošteno čeljade, dolazi na krilima bure i pada u zagrljaj.

Bijela kuga kuca i na naša vrata. U posljednje vrijema natalitet je opao čak i u Hercegovini, za koju je oduvijek vrijedila izreka „cijeli svijet naseli, a sebe ne raseli“.VRDI, RAŠKA GORA I GORANCI, sela sjeverozapadno od Mostara, u kojima je nekada hajdukovao i Mijat Tomić, su dugo vremena bila pravi lokalitet za hrvatski natalitet…

Danas kada više nego ikada govorimo i pišemo o natalitetu, duhovnoj i moralnoj obnovi naroda, ne možemo a da se ne prisjetimo svih naših iskrenih populista i moralista…a jedan od njih je i pok. don Srećko Bošnjak, popularni don Srećko. Koristio je metode koje bi mogle biti poučne i današnjim svećenicima. Mlade žene, ako zato ne postoje objektivni razlozi, bolest i sl. vraćao bi s ispovjedi dok ne ostanu u blagoslovljenom stanju. Mogao bi to netko okvalificirati kao zloupotrebu vjere u neke druge svrhe, međutim mnoge tadašnje mame, danas bake, s osmjehom na licu, okružene djecom i unučadi, zadovoljne i sretne, prisjećaju se njegovih preporuka. Priepričavaju se i zgode iz toga vremena.“Hoću velečasni ako ćeš mu ti kupovati bate (gumena obuća), rodit ću još jedno“ . Ili razgovor s ocem dvoje djece.“ Bolan, što čekaš? Brat ti ima šestero djece, partijaš je, ali je bolji čovjek od tebe.“ Više puta u šaljivim razgovorima omaknu se i izjave kako im je ovo zadnje najdraže dijete don Srećkovo i da ih takvih u selu ima dvadesetero. Da, upravo tako. Sva ta djeca, danas su obiteljski ljudi, branitelji, stvaratelji, i plod su don Srećkove kampanje za jedno dijete više.

Zavituj da ćeš otići na PERIN GREB. Znala je i bila i uvjerena da je spomenuto mjesto lječilište za sve vrste duhovnih i tjelesnih tegoba. Znao sam to i ja. Ta često sam susretao žene, čak i u grupama, naročito u nedjeljnjim poslijepodnevima koje idu ili se vraćaju s Perinog greba koji je bio Bogom dano mjesto za, u takvim seoskim uvjetima, zadovoljavanje, ne samo primarnih zdravstvenih potreba već usput i vjerskih i kulturnih i sportskih jer se do obližnjeg brda trebalo pješačiti i punih sat vremena. Jedan krak crnog asfaltnog užeta, prostrtog po cijeloj Hercegovini, pružio se danas i do same blizine mjesta gdje je, prema legendi, u gustom šumom obraslom brdu zvanom RUPE, visoko iznad sela, u podnožju ogoljele planine Čabulje, s djetetom u ruci i simptomima teške i uznapredovale bolesti KUGE, bježeći pred smrti u nepoznato, ne mogavši dalje, preostalom snagom ručnih mišića, u mekanom humusu, prstima sama sebi iskopala groba. Tužna priča majke s djetetom ostala je do današnjeg dana u povijesnom sjećanju, pa joj zato mnogi uz molitvu hodočaste, a ona im uzvraća i pomaže svojom čudotvornom moći…

Žarko Marić