Strasbourg protiv hrvatskih štediša

Miro Cerar ne priznaje postojeći dug Slovenije Hrvatskoj za dio stare devizne štednje u Ljubljanskoj banci

Povrat duga „teškog“ najmanje 300 milijuna eura predratnim štedišama Ljubljanske banke iz Hrvatske i BiH odvija se već gotovo dvije godine i dosada je, prema podacima Ministarstva financija Slovenije, sa 165 milijuna eura namireno 15.800 štediša, od toga najvećim dijelom s prebivalištem u Hrvatskoj. No, dio štediša pokušao je na Europskom sudu za ljudska prava poboljšati uvjete pod kojima Slovenija vraća dug i nedavno su na tom sudu izgubili spor. Podsjetimo, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je krajem 2014. povijesnu presudu u sporu „Ališić i ostali“ da je Slovenija odgovorna za nestanak štednih uloga hrvatskih i građana BiH u zagrebačkoj i sarajevskoj podružnici Ljubljanske banke i da im je dužna tu štednju isplatiti. Potom je Slovenija pripremila i usvojila zakon o provedbi odluke iz Strasbourga, koji se provodi od srpnja 2015. godine.

Za dio štediša kojima Slovenija vraća dug Ljubljanske banke, međutim, sporne su kamate zaračunate na štedne uloge, pa su pred Sudom u Strasbourgu pokušali dokazati da su stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na štediše u Sloveniji, kojima je devedesetih godina prošlog stoljeća uredno isplaćivana predratna štednja ili pretvarana u novu štednju. Sud je, međutim, nedavno zauzeo stajalište da je Slovenija imala pravo utvrditi uvjete povrata štednje sukladno mogućnostima svojih javnih financija.

Taj neuspio pokušaj dijela štediša Ljubljanske banke da, zapravo, obore slovenski zakon o povratu štednje predratnim klijentima zagrebačke i sarajevske filijale Ljubljanske banke, zacijelo je u pozadini najnovije nepopustljivosti slovenske vlade da vrati jedan drugi dug Ljubljanske banke. Riječ je o dugu koji je nastao 1992., kad je hrvatska Vlada prenijela oko 630 milijuna tadašnjih njemačkih maraka duga zagrebačke podružnice Ljubljanske banke štedišama na sebe. Preciznije, stara devizna štednja dijela hrvatskih građana u Ljubljanskoj banci prenesena je u Privrednu i Zagrebačku banku, koje su tada bile u državnom vlasništvu i koje su štedišama praktički vraćale tuđi dug.

Učinjeno je to tada kao znak dobre volje hrvatske Vlade da se riješi problem zagrebačke filijale Ljubljanske banke, ali taj dug Slovenije nikada „nije posušen“. Obje banke u koje je prenesen dug Ljubljanske banke pokušavaju na sudovima u Hrvatskoj naplatiti ono što su isplatile prevarenim štedišama Ljubljanske banke. Uglavnom, kada je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu 2014. donio presudu u predmetu „Ališić i ostali“, Hrvatska je pojačala svoje zahtjeve prema Sloveniji da se namiri i taj dio „nestale“ štednje u zagrebačkoj podružnici Ljubljanske banke. Trenutni stav slovenske vlade po pitanju nadoknade onih 630 milijuna negdašnjih DEM formiran je kao da presuda „Ališić i ostali“ nikada nije ni donesena. Očito se radi o daljnjem nastavku kupovanja vremena kako bi se odgodilo neizbježno.

– Iščitali smo te poruke koje su stigle sa slovenske strane i, naravno, uvijek činimo sve da branimo i štitimo naše interese, i sigurno ćemo na tom tragu i ostati – poručio je jučer ministar financija Zdravko Marić, upitan za izjave slovenskog premijera Mire Cerara kako ne postoji dug Slovenije Hrvatskoj za dio stare devizne štednje u Ljubljanskoj banci. Sve se ovo događa dok slovenska vlada pokušava prodati Novu Ljubljansku banku, koja je sredinom devedesetih preuzela profitabilni dio Ljubljanske banke, dok su dugovi ostali „staroj“ banci. Taj ustavni i pravni manevar Ljubljane oko Ljubljanske banke srušio je Strasbourg u presudi „Ališić i ostali“, ali Ljubljana se očito uzda da posljednja presuda istog suda ostavlja prostor za daljnje odugovlačenje zatvaranja duga prema Hrvatskoj i štedišama u našoj zemlji koji su prije rata uložili svoj novac u Ljubljansku banku.

Vedran Marjanović, Slobodna Dalmacija