Središnja kontradikcija Pariškog sporazuma je to da on obećava spas Zemlje, a ne ispunjava vlastite uvjete. To je obećanje lažnog napretka. Pariški sporazum nema mehanizama koji bi spriječili varanje. A razvijene države – još 2000. godine odgovorne za 55 posto svjetskih emisija CO2 – davale su nerealistična obećanja za koja su i same znale da ih ne mogu ostvariti. Sklona centralnom planiranju, kakva je Obamina administracija bila, ta administracija nikada nije utvrdila program poreza i propisa koji bi bio blizu ispunjenju vlastitih obećanja da će se emisije do 2025. smanjiti za 26 do 28 posto s razina iz 2005. godine.
Pariški sporazum je dakle vježba moralnog i socijalnog signaliziranja koja će vjerojatno malo ili nikako utjecati na CO2 u atmosferi, a još manje na globalne temperature. Pariški cilj bio je do 2100. ograničiti rast površinske temperature na „dosta ispod“ dva Celzijeva stupnja s predindustrijske razine. Istraživači u MIT-ovom Zajedničkom programu zaključuju da bi temperature, čak i u slučaju da se INDC ispuni do zadnjeg slova, do 2050. narasle od 1,9 do 2,6 stupnjeva, a do 2100. 3,1 do 5,2 stupnja. Takve su prognoze vrlo nesigurne, što je prirodno kada znanstvenici pokušavaju predvidjeti buduće ponašanje sustava tako složenog kao što je globalna klima. Najbolji način osiguranja protiv promjene klime jest veliko gospodarstvo koje raste tako da se budući naraštaji mogu prilagoditi svakom vremenu s kojim se suoče.
Bogatije društvo za sto ili više godina važniji je cilj nego od svijeta tražiti da prihvati niži životni standard u zamjenu za simbolične dobrobiti. Siromašnije države u svijetu u kojemu 1,35 milijarde ljudi živi bez struje u svakom slučaju nikada ne će prihvatiti takvu trgovinu, i Trump je u pravu kada odbija prihvatiti da Amerika obeća nešto što će američku industriju učiniti manje konkurentnom.
Najsigurniji način „odbijanja budućnosti“ jest danas natovariti gospodarstvu nove političke kontrole, jer gospodarski rast jamči tehnološki napredak i ljudsku ingenioznost. To su glavni pokretači tranzicije energije koji omogućuju ljudima da stvore više bogatstva s manje resursa. Energetski intenzitet – količina energije potrebna da se stvori dolar BDP-a – pao je u SAD-u 58 posto od 1990. po podatcima američke Uprave za energetske informacije.
U istome razdoblju intenzitet je u europskim zemljama OECD-a pao samo 37 posto, u Japanu 20, u Meksiku 22, a u Koreji 7 posto. Kina je pala za 133 posto, ali s daleko rasipnije početne baze. Visoka učinkovitost objašnjava zašto su emisije ugljičnog dioksida u SAD-u pale za 145 milijuna tona 2016. u usporedbi s 2015., više nego u bilo kojoj drugoj zemlji. Druga je bila Rusija s 64 milijuna tona manje. U proteklih pet godina američke emisije pale su za 270 milijuna tona, dok je Kina – prva po emisijama CO2 – dodala 1,1 milijardu tona. Zbog svega toga tvrdnje da SAD odustaje od globalnog vodstva nategnute su. Vodstvo se ne definira time što će SAD odobriti sve što su drugi vođe već odlučili učiniti, a SAD u svakom slučaju nudi bolji model. Privatna gospodarstva koja mogu biti inovativna i mogu dati jeftinije energetske alternative uvijek će potući beznačajne međunarodne sporazume. Ironija je da će Pariški sporazum svijet učiniti onoliko manjem spremnim za klimatske promjene koliko štete nanese gospodarskom rastu.
Sastanci u Berlinu između kineskih i njemačkih čelnika – nadovezani na samit G-7 – sada zapravo djeluju kao da su isplanirani kako bi se obrukalo SAD i njegova predsjednika Donalda Trumpa. U Berlinu rukovali su se kineski premijer Li Kequiang i kancelarka Angela Merkel (CDU), dok se s druge strane napadalo Trumpa. Da bi zatim bilo potpisano desetak njemačko-kineskih sporazuma.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više