Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Tri Titine ploče Mile Bandića

Bernardić je zadnji koji nešto može prigovoriti Vrdoljaku

 
 
Pitam se hoće li duže Mile Bandić vladati Zagrebom, Jelena Lovrić duže biti viđena komentatorica njegovih, izim svega pobjeda na nešto nižoj intelektualnoj razini, ili će ih duže, na nešto višoj, recimo, filozofsko-politološkoj pro-mišljati javno, uglavnom usmeno, šetajući od radija do televizije i natrag, prof. u miru Žarko Puhovski? Ne znam, kao što ne znam hoće li ovu trojbu riješiti priroda ili društvo.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/06/www.alo_.rs_resources_images_0000_044_922_22_1000x0.jpg
Glede bivanja u javnosti Žarko i Jelena su u debeloj prednosti spram Mile, slavni i slavniji nego danas bili su puno prije njega. Dok je on bio tek pešćenički partijski „pik zibner“, ove je slava obasjavala. Nu, pred njim se još cakli „svijetla budućnost“ – tek je startao u bitku – rat za sedmi mandat, a oni će za tim morati kaskati, tek komentirati i o njoj „filozofirati“. Mile je tute u pravu. On je doista zaslužio, kako si ju je i sam dodijelio, titulu profesora „operativne politike“ ne na politologiji odavde, već na – Sorboni. Mile, „skromni“ ovdašnji Napoleon, sam si je podao krunu zagrebačkoga cara. I tako, vrijeme kao da je stalo, „zauvijek zaspalo na tornju“, kako je pjevao onaj pjesnik „lijeve“ i one drugačije seksualne orijentacije (navodno) F. G. Lorca.
 
Krokodilske suze 
 
Kakvo vrijeme bilo da bilo u njemu su se prošle nedjelje dogodili i ti izbori. Uh koliko i kakvih sve krokodilskih suza nema zbog sasvim očekivanog i, reklo bi se, uobičajenog poraza Anke Mrak Taritaš protiv Milana Bandića; preciznije šeste, tradicionalne njegove pobjede. Zapisali smo ovdje kako Mile može izgubiti izbore samo ako ga, prije predaje kandidature, metnu u Remetinec. Kako nisu, sve te silne postizborne analize su promašene i bespotrebne. Tko su mu bili protukandidati – dvije gospođe iz njegova ureda, Sandra Švaljek i Anka Mrak Taritaš, s njim ne samo da su „koalirale“, već su za njega i radile, te Drago Prgomet (HDZ) i Bruna Esih. Prgometa se odmah moglo ne računati, kako su birači i učinili, a Bruna Esih mu je, što se gradskih problema tiče, konkurirala tek oko jedne ploče, ili više njih s različitih uglova Trga maršala Tite.
 
Sad kad je njezina lista ušla u Gradsku skupštinu za pretpostaviti je kako će joj (im) Mile pokloniti – za doma – tri takve ploče. Jednu Bruni Esih, drugu Zlatku Hasanbegoviću i treću generalu Željku Glasnoviću. Zatim će se tamo početi godišnje okupljati ljubitelji Titine ploče, a kako je Bandić najavio i utrku za sedmi mandat, pred naredne izbore on će im obećati, ili povratak ploče, ili referendum o njoj. Bi li rezultati bili bolji da je HDZ-ovu listu nosila Bruna Esih? Bili bi što se tiče Gradske skupštine, HDZ bi vjerojatno bio relativno pobjednička lista, ali gradonačelnik bi bio isti, a kako se to nije dogodilo, ne treba trošiti riječi.
 
„Moralna pobjednica“ u – mraku
 
Jedna od općih krokodilskih suza glasi kako je Mrak Taritaš „ostvarila moralnu pobjedu“ (Jelena Lovrić u JL-u, ali i drugi slično zbore). To je, dakako, obična žalobna glupost, jer na izborima je ukupni pobjednik, pa i „moralni“, onaj koji osvoji više glasova, ako su izbori imalo pošteni, a ovdje se nitko nije žalio na „muljaže“ u izbornom postupku. Zašto Bandić stalno i uporno pobjeđuje? Prvi je razlog njegova „operativna politika“ lova „širokopojasnom“ i mrežom s malim „okcima“, gustom poput gaze. Drugo, u Zagrebu godinama HDZ zapravo ne djeluje, o čemu smo pisali, pa se ne ću ponavljati. Treće, u Zagrebu, od kad su Bandića izbacili, potjerali, pa proveli najmasovniju partijsku čistku u povijesti Partije, nema niti jakoga, organiziranoga SDP-a, a o socijaldemokraciji da i ne govorimo. Nema niti takvih „lijevih“ intelektualaca koji bi promišljali suvremenu socijaldemokraciju, već onih koji prodaju „bolju prošlost“ i rone jugonostalgičarske, pa i komunističko nostalgičarske suze. (Bandiera rossa, koja mnoge podsjeća najviše na „crvenu banderu“, blago rečeno. „Komunizam i sloboda“, ma dajte, to je samo pjesma koju bi se mirne duše moglo zabraniti.)
 
Tu su još ideolozi sorošizma (neototalitarizma) koji izokola navijaju i rade za Partiju, nu Bandić zna s „civilnjacima“, ima i on svoje. Već godinama on izborno mlati svoje bivše partijske drugove, sve do ovih kad Partija nije uspjela dati ni svojega kandidata već njegovu bivšu službenicu, ustvari nestranačku, koja se tek nedavno, interesno pridružila klijentelističkom HNS-u. Toga mi odavno nazivano; nit' hrvatska, nit' narodna, već samo „stranka“, ah ima još i ono LD (liberalni demokrati) koje joj je „donirao“ ministar Jozo. HNS je pak u Zagrebu „preferencijalno“ među biračima oko nule. Odavno. Važan je bio dok ga nisu izbacili na sjeverozapadu oko Čačića, gdje bi ga on opet mogao preuzeti. Licemjerno je stoga od Bernardića, koji je došao iz zagrebačke partijske organizacije, optuživati Osječanina Ivana Vrdoljaka kako je baš on nekakvim noćnim internetskim doskočicama (internet bećarac) kriv za loš rezultat, ustvari poraz Mrak Taritaš. Ako je itko kriv, od stranačkih čelnika, onda je to upravo Bernardić – trebao je kao pravi „mačak“ zasukati brke i izaći Bandiću na dvoboj. Izgubio bi, pa što onda, barem bi pokazao malo hrabrosti.
 
I peto, koje li već, Zagreb je Bandićev jer je on nastavio ono što je prof. Josip Županov nazivao „korumpiranjem radničke klase“, sad njenih ostarijelih ostataka, njenih nasljednika, nu ovu tvrdnju trebalo bi potvrditi i neko ozbiljnije sociološko istraživanje.
 
I sad još zericu o HNS-u. Kad se osnivao činilo se kako bi to mogla biti neka ovdašnja inačica tamošnje „demokratske stranke“. HDZ će biti „republikanci“, HNS „demokrati“, a kako je ovo Europa, tu će još biti „komunisti“ (Partija) i nekakvi „liberali“ (HSLS) – „seljaci“ su iz svega, sociološki bili isključeni kao izumirući, a nesuvremene inačice HSP-a, na stotine njih, također. Savka i Tripalo to nisu razumjeli, pa je ubrzo HNS postao, pojednostavljeno – trgovačka stranka. Koja je trgovala isključivo s SDP-om. Na HNS je dakle SDP imao trgovački monopol. Ovo je zadnja prigoda HNS-a da se pokuša pozicionirati em kao hrvatska em kao narodna i demokratski slobodarska stranka. Andrej Plenković, čiji ja nisam „fan“, nudi im zadnju priliku oporovak. I za opstanak.
 

Mato Dretvić Filakov

Povezani članci

Svjedok protiv Perkovića ponovno na udaru bivših udbaša

HF

Petokolonaš filo-četničke provenijencije

HF

Postajemo li nemoćni zarobljenici rastuće političke patologije?

HF

Ispod Mosta presušila rijeka

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...