Misa na greblju

Panoramski pogled na zaustavljenu, nekada hučnu, brzu, vijugavu i hladnu Neretvu

Teški kameni blokovi-stećci ispred kapelice u našem greblju, svjedoče da se u našem selu od davnina živjelo i umiralo. Današnji moderni mramorni i granitni spomenici su zamijenili kamene križeve po kojima su, sve do prije nekoliko desetljeća, naša greblja bila prepoznatljiva.

Smješteno na kraju sela, na samom rubu veličanstvene, nadaleko čuvene Neretvine klisure, napravljene od okomitih i oštrih, sivih kamenih grebena Čvrsnice, Čabulje i njihovog brata Prenja. Na mjestu sa koga puca panoramski pogled na zaustavljenu, nekada hučnu, brzu, vijugavu i hladnu Neretvu, na prometne cestovne i željezničke žile kucavice , na usjeke, tunele i mostove, na ušće tople pritoke Drežanjke, na prelijepu dolinu, čija slika uslikana baš sa našega greblja, zauzima značajno mjesto među prirodnim ljepotama u velikoj fotomonografiji Hercegovine. Sve do nedavno ukrašavali su ga stari i visoki 'rasti, po kojima je i bilo prepoznatljivo. " Dico moja ja ću vam brzo u 'raste ", znali bi reći baka ili djed svojoj unučadi. Za vrijeme mise, uz svećeničko misno odijelo, i treperenje 'rastovog lišća na vječitom povjetarcu, je u dječjim očima, ukazivalo na Božju prisutnost. Dakle, misa na greblju se, od davnina, baš kao i danas, održavala početkom petoga mjeseca pod nazivom Blagoslov polja.

Zbog dugačkih i hladnih zima ponekada bi proljeće zakasnilo pa bi baš toga dana sa greblja posmatrali njegovo dolaženje iz omadije. Šuma u Ričini, današnjem Zaružju pa sve do pola strane, do Bećina struga, bi bila obučena u novu zelenu haljinu. No, najčešće bi misa bila u pravom proljetnom ambijentu, kada se naše selo kupa na toplom majskom suncu, u žutom moru, pčelama nakićenog mirisnog tilovog cvata. Do misnih doba je tribalo puno toga uraditi. I pomusti, i podojiti i napasti, i napojiti, i ručak napraviti, i sebe i dicu spremiti. Za dicu je to dan za pamćenje. Iščekivanje, umivanje, peglanje, oblačenje, miris novih tena, nailazak prvih misara, ružalji, brculeti, bile košulje, košuljci i bililom obiljeni opanci, klanci, plotovi, susreti sa drugim misarima, nebrojeno puta Faljen Isus, mekane ledine sa izraslom zelenom travom punom šarenih cvjetova, bijeli i šareni leptiri, rascvjetale bijele krošnje rašeljka i sliva, zujanje 'čela, kameni i drveni križevi, poljskim cvićem i tilovim cvatom okićena kamena kapelica i oltar. Istim cvićem zakićeni su i grebovi.

"U svom polju daj mu groba, svojim cvijećem grob mu kiti" rekao bi pjesnik. Prolazak svećenika kroz selo, bilo na konju ili pješice bio bi popraćen klečanjem sa strane puta i po cijenu nažuljanih koljena. Ispovid prija mise bi bila reducirana na nekolicinu grišni' baba, jer su velike uskrsne ispovidi nedavno obavljene. Na svećenikove litanije „Od neprijatelja naših, od kuge glada i rata, od munje groma i zla svakoga“, zajednički se otpjevavalo „O-slo-bo-di nas Go-spo-di-ne“! Vjernici nisu sveci nego samo živi ljudi, pa se tako zaletilo i Mari, da svojoj rodici Stani u uši otpjeva E-to ti ška-ka-vca-aa, upozoravajući ju na takav način da joj se odnekuda na bijeli košuljak spustio škakavac. Na kraju mise, pitanja, susreti, odlazak na ručak, popularnu čorbu i na kraju dernek. Ugažena trava u greblju ostaje svjedočiti o velikom druženju sa Bogom i ljudima, ali i sa našim umrlima, koji su sa nama i koji su nerazdvojni dio nas. Svi smo mi kao naša rijeka Neretva. Oni su tekli jučer, a mi tečemo danas.

Žarko Marić, travanj 2011.