Tri nejednaka normativna rješenja u školskim priručnicima
U članku “Mali školski pravopis kao pomoć pri učenju hrvatskoga jezika u nižim razredima osnovne škole” uz ostalo piše: ”Jedno od naših načela bilo je da se u Malome školskom pravopisu donose samo preporučena rješenja iz Hrvatskoga pravopisa”, a u podrubku (bilješci) kao objasnidba sljedeće: ”U Hrvatskome pravopisu razlikuju se preporučena i dopuštena rješenja. Dopuštena se rješenja pojavljuju u samo nekoliko slučajeva, tj. u samo se nekoliko slučajeva uz temeljno, preporučeno rješenje, koje se nalazi u glavnome dijelu teksta, u rubrici Objašnjenja donosi i napomena da je moguće primijeniti i drugo, dopušteno rješenje. S obzirom na to da su dopuštena rješenja u Hrvatski pravopis uvedena u prvome redu zbog toga da se ne krše pravopisne navike obrazovnih korisnika koji su u pisanju prihvatili pravopisnu praksu koju mi ne preporučujemo, ali koja se upotrebljavala u praktičnome pisanju i poučavala u školama te da dopuštena rješenja nisu ni u Hrvatskome pravopisu zamišljena kao rješenja koja će se poučavati u školi, njih nismo navodili u Malome školskom pravopisu” (Rasprave, br. 1., Zagreb, 2016., str. 216.).
Ponajprije valja reći da je Institutov projekt Maloga školskoga priručnika pretvoren u tiskano izdanje udžbenika za niže razrede osnovne škole koje nosi naziv Prvi školski pravopis hrvatskoga jezika (IHJJ, Zagreb, 2016.). Ne ću se u ovom tekstu osvrtati na to da je opet sastavljen u pojedinim objasnidbama metodom jezičnih savjeta što je “dobro”, a što je “loše” (npr., “aerodrom Bolje je reći zračna luka” ili “avion Bolje je reći zrakoplov”, str. 220.), premda je tu riječ o pokušaju utjecanja na učenički razgovorni jezik uz pomoć primjera iz pisanoga jezika. To nije isto i ne tiče se izravno pravopisa, nego kulture govorenja.
Školskim su udžbenicima potrebni pravila, ne savjeti. Slično je i u primjerima Tako se kaže u razgovoru: ”crtić Tako se kaže u razgovoru. Bolje je reći crtani film, crtić o Mickeyju Mouseu, crtić o Tomu i Jerryju” (str. 221.). Skrenut ću pozornost u ovom osvrtu na nedosljednost porabe uvođenja pojedinih norma tzv. prijepornih pitanja u školske priručnike. Nije ponajprije sasvim jasno iz navedenoga ulomka zašto autori daju prednost tzv. prepručenoj normi, jer prema prosudbi samih autora članka dopuštena norma postoji u jezičnoj praksi i nju ne samo da rabe “obrazovani korisnici”, nego se još i poučava u školama. Zašto treba dodatno zamrsivati normativna rješenja i rušiti ono što je prije usvojio dio jezične zajednice i rabi se i danas? Osim toga, znači li, prema navedenomu ulomku, da drugi rabe preporučene inačice, a “obrazovani” porabnici dopuštene inačice?
Vjerojatno je ta rečenica nije sasvim promišljena jer navedeni razlog porabe dopuštenih normativnih inačica ne pripada jezikoslovnomu obrazloženju, a osim toga ne postoji ili ne mora postojati u jezikoslovnoj struci pojam “obrazovanih” ili “neobrazovanih” porabnika bilo kojih pravopisa. Natuknica neobrazovan, prema Školskomu rječniku hrvatskoga jezika IHJJ-a iz 2012.god., znači onoga “koji nije polazio školu, koji nije stekao kakva znanja” (str. 376.), a njegov antonim obrazovan, nažalost, odsutan je u navedenom rječniku (nema ni drugih natuknica tipa izobražen, školovan) i valjda u tom kontekstu mora značiti onoga “koji je polazio školu, koji je stekao kakva znanja”. Jednom riječju, navedeni razlog ne pripada kroatistici kao znanosti o hrvatskom jeziku i kulturi.
Trojna pravopisna rješenja
U Hrvatskom pravopisu IHJJ-a imamo i preporučenu i dopuštenu normu, u Prvom školskom pravopisu hrvatskoga jezika IHJJ-a predlaže se samo jednu, preporučenu, a u Školskom se rječniku IHJJ-a. norma u usporedbi s navedenim priručnicima djelomice podudara, a djelomice ne podudara. Osnovnoškolce nižih razreda poučava se porabi jedne, preporučene inačice (npr., neću, podatci, pogreška), a u Hrvatskom pravopisu, koji je namijenjen za školu, učenik susreće dopuštenu normu (npr., ne ću, podaci, pogrješka), a ako rabi i Školski rječnik, tada nailazi na porabu s jedne strane dopuštene normativne inačice (ne ću, pogrješka), a s druge strane preporučene (podatci).
Sada u školskim priručnicima IHJJ-a postoje trojna pravopisna rješenja: jedno rješenje prema Babić-Finka-Moguševu pravopisu (Školski rječnik IHJJ-a), drugo prema Institutovu pravopisu (Hrvatski pravopis IHJJ-a) i treće prema novomu pravopisnomu udžbeniku (Prvi školski pravopis IHJJ-a). Tri su školska priručnika i tri djelomice nejednaka rješenja prema istim istovrijednim inačicama u različitim školskim priručnicima.
Sve to izaziva rasklimavanje jezične norme, stvara jezičnu eroziju, dovodi do određene nestabilnosti u književnom (standardnom) jeziku. I daljnja nedosljednost i neujednačenost oko pojedinih pravopisnih rješenja utjecala je i utječe ne samo na školski obrazovni sustav nego i na podjelu jezične zajednice na različite “naše” i “vaše” skupine.
Problemi
Kada u jeziku postoje normativne dvostrukosti ili dvojakosti u pravopisanju, tada sami odabiremo jednu od mogućnosti pravopisne porabe tih inačica. Osim toga, “dopuštene” inačice pripadaju normi književnoga (standardnoga) hrvatskoga jezika i odgovaraju načelima njegove sustavnosti, ovjerenosti i potvrđenosti u porabi. Dva-tri jezikoslovna stručnjaka ne rješavaju umjesto porabnika koju normu porabnik mora rabiti u svojem pravopisanju. Isto se tiče i učitelja, koji priprema učenika za zbiljni jezični život određene zajednice. Ako to pak činimo bez valjanih razloga, tada prema nestrukovnim kriterijima i mi kršimo ustaljene pravopisne navike dijela jezične zajednice, a učitelja i učenike prisiljavamo da rade prema našim pravilima mimo jezične stvarnosti u kojoj žive.
Norma je doista pokretna i mijenja se, ali to se ne zbiva preko noći. Put od odabira norme do njene kodifikacije predug je i često težak i osniva se ili mora se osnivati na jezikoslovnim ili jezičnim čimbenicima njegova funkcioniranja u jezičnoj praksi i životu zajednice. Kriteriji “obrazovanosti” i “neobrazovanosti”, “kršenja navika” ili “nekršenja navika” pripadaju izvanjezičnim čimbenicima i nikako ne mogu služiti rješenju u odabiru jezične norme u normativistici. Subjektivizam u umjetnom ubrzavanju procesa kodifikacije pojedinih norma obično ne daje očekivani ishod i loše se u cjelini odražava na jezičnu situaciju.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više