Srpska vruća jesen

Priznanjem Kosova sve više će se Srbi baviti "olujnim mitom"

Globalno zatopljenje dere po nepravilnoj Kugli, pa je zahvatilo i Srbiju.  Kako bilo stiglo je s neba pa mi, u stilu brojnih srpskih „teoretičara-luđaka“ (nitko, zapamtite nitko ni od  „pametnih“ ni „ludih“ ni od „gospode“ Srba… ne priznaje ni samo postojanje Hrvata) pada na um jedno zanimljivo tumačenje: Nije njegov uzrok onečišćenje atmosfere fosilnim gorivima, industrijom, intenzivnom poljoprivredom…, što tvrde mnogi znanstvenici. Uzmimo krave, izbacuju metan pa je njihov masovni uzgoj (vidi kad je počelo pod „kauboji“) krivlje su bidne od disela, jerbo zapadnjaci, katolici i protestanti razni, pravoslavni, ter muslimani, bogme ateisti i agnostici, ustvari svi osim Hindusa) vole uživati u govedini. Nije uzrok ni u periodički pojačanoj aktivnosti Sunca, što tvrde mnogi geo i astro fizičari, ne radi se ni o kombinaciji ovih uzroka već o nečemu sasvim trećem. Kako su Srbi najstariji narod na svijetu normalno je da ih je u „nebeskoj Srbiji“ i najviše. Bit će milijarde. I tu ja njušim globalno  zatopljenje. U „nebeskoj Srbiji“ netko se, ha, recimo „zarakijao“ i „tamo“ izazvao požar. Gori odatle, pa se grije cijela zemljica. Kad će prestati „grijanje“, ne zna se, tamo još nisu ni počeli gasiti vatru. Jedino gdje toga „zatopljenja“ nema, jedini koji se na njemu „ne peku“ su Hrvati (možda još Makedonci, Crnogorci i Bošnjaci) jer ni po jednoj srpskoj teoriji, kako u „ludoj“, tako ni u „pametnoj“ jednostavno ne postoje. Nitko i ništa se ne može peći ni na globalnom zatopljenju.

Nakon što smo pokazali kako stoji ta mitologija, možemo se spustiti na zemlju u zemljicu Srbiju i pogledati čega se sada „igraju delije“. Ondje teku pripreme za vruću političku jesen. Izgleda kako je tamo žeravica poznatog kosovskog mita konačno s neba pala na zemlju. Ustvari vatra iz njega žari i pali među Srbima, „peku“ se na njoj i drugi, naročito „komšije“, odavno, naročito je bila velika  zadnjih dvadesetak godina prošlog stoljeća, ali Srbi ju tada nisu primjećivali, već tek sada kad je ostalo tek zgarište. Dobro, možda nikad nije kasno.  A kako bi za neke iznenađenje bilo veće, „kosovsku kost“ je među Srbe bacio njihov predsjednik Aleksandar Vučić. Pokrenuo je javnu, unutarsrpsku raspravu o priznanju Kosova autorskim tekstom, pozivom, objavljenom u dnevniku „Blic“ 24. srpnja 2017. pod naslovom: „Zašto nam je potreban unutarnji dijalog o Kosovu?“.  Tako je izgleda zatvorio puni krug svojih političkih metamorfoza. Od četnika nacional-socijalističkog usmjerenja šešeljevskog tipa i šešeljevske inicijacije, pozadinskog „borca“ za srpske agresije po Hrvatskoj i BiH ranih devedesetih, Miloševićevog protivnika, do ministra informiranja u njegovoj zadnjoj vladi, tzv. crveno-crnoj.  

Poslije srbijanske „oktobarske revolucije“ dvije tisućite, nastavio je četnikovati, najprije sa Šešeljom i za njim, kad je krenuo put Haaga suze liti, nu uskoro mu je skupa s Tomom Nikolićem oteo stranku pa su napravili SNS, Srpsku naporednu stranku. Ona je najprije koncipirana kao stranka obrijanih četnika, bez šubara i „lubanje i kostiju“ na čelenki, ali s jakom nacionalističkom retorikom tipa „Nitko ne će, Srbiju“ da bije“. Toma Nikolić, četnički vojvoda po Šešelju i osvajač poznat u Antinu i kao ratni zločinac, postao je predsjednik Srbije, Vučić najprije potpredsjednik srpske vlade, zatim njen predsjednik. U oba slučaja funkcionirala je kao neka sorta „crveno- crne“ koalicije (SPS, Ivica Dačić i SNS). Retorički prema Hrvatskoj uvijek  žestoke, „crne“, a glede „crvenila“ (socijaldemokracije) bezbojna, ustvari neoliberalistička, kao i svugdje u „tranzicijskim“ zemljama. Tu stranku SNS, kao svojevrsnu „papazjaniju“, kaže srpski mit, koji je vjerojatno blizak istini, presudno je slagao naš dragi i bivši „guverner“ Monty, jedno vrijeme i njihov, zatim naš sugrađanin, kao „umirovljenik“.

Odlazi li Vučić iz politike za dvije godine

Nakon što je zadovoljio svoju političku ambiciju na čelu vlade, maknuo je Tomu Nikolića i postao predsjednik Srbije. Tako je, kako je izjavio u jednom intervjuu, ispunio sve svoje političke ambicije i dao naslutiti da bi na tom mjestu mogao ostati tek dvije godine pri čemu će odrediti svog nasljednika. Srpske babe vračare tvrde kako će  to biti kralj, iz dinastije Krađorđevića.

Budući je Srbiju gospodarski podigao na noge, što uporno tvrdi, ostaju mu još neki politički zadatci. Uvesti Srbiju u Euniju, što li to već sada jest, učvrstiti vojnu neutralnost, ali i nastaviti ulogu Srbije kao „Male Rusije“. Ovo s tom „Rusijom“ će teško ići jer su pobunjenici  u Donjecku odlučili uzeti baš to ime, pa su već proglasili teritorij koji kontroliraju „Malom Rusijom“, ili su se za to temeljito pripremili. Nu, kako bilo riječ je o posebnim srpsko-ruskim odnosima koje bi Europa  trebala tolerirati. Na putu u Europu stoji mu neriješen status Kosova. Ono u srpskom ustavu „figurira“ kao „specijalna autonomija“ i dio Srbije, a faktički je izgubljeno još 1999. nakon što je i po tzv. „Kumanovskom sporazumu“ Srbija potpisala kapitulaciju na Kosovu u sukobu s NATO-om.

Sljedeći korak, nastavak povlačenja, kažu Vučićevi protivnici, zbio se kad su srpski „žuti“ („oktobraši“) kako ih nazivaju i „naprednjaci“, ali i novi srpski „preporoditelji“ do kojih ćemo tek doći, pristali da se pregovori o budućnosti Kosova iz UN-a premjeste u Euniju. Slijedio je zatim „Bruxellski sporazum“ kojega su potpisali Dačić i Vučić, s kojim je Kosovo ustvari priznato. Ostalo je tek ono kako Srbija nikad ne će, i formalno, priznati nezavisnost Kosova. Neka se nekad budućim Srbima nađe pri ruci kao neki mit.

Rasprava je počela

Kako bilo poprilično zbunjujuća i sluđujuća situacija, posebno stoga što EU traži priznanje Kosova, a većina njenih članica ga je već i priznala. I sad to Vučić pokušava raščistiti, svjestan kako je o tome  potreban svojevrsni konsenzus među Srbima. Pa im kaže: „Vreme je da kao narod prestanemo kao noj da zabijamo glavu u pesak, da pokušamo da budemo realni, da ne dopustimo sebi da izgubimo ili nekome predamo ono što imamo, ali i da ne čekamo da će nam u ruke doći i ono što smo odavno izgubili…“. (Osam puta DA!) „Srbiji potreban odgovoran i ozbiljan pristup, hrabar i realan, ali s pogledom u budućnost“. A kad bi se o tome, nekoj vrsti i formalnog priznanja Kosova „unutarnje“ dogovorili:„Svi putevi političke saradnje i ekonomskog napretka bili bi otvoreni za Srbiju. Vrata Europske unije, također. U protivnom, čuvat ćemo konflikt čiji smisao ne razumijemo, junačit ćemo se do prve bitke, i jedni i drugi, bez razlike. A posljedice? Koga briga za posljedice, jer o tome će ionako da brinu neki drugi u budućnosti.“ Pri kraju poziva piše: „Želio bih, kao predsjednik Republike, da pokušamo riješti naše sukobe, jednom zasvagda, ako je moguće, a ako ne, onda ništa. Bio bi to samo jedan od naših brojnih neuspjeha, zajedničkih, srpskih i albanskih.“

Hrpa velikih riječi za veliki problem bačena je pred srpsku javnost u ljeto da se malo „kiseli“ dok je još sunca. I rasprava je počela. Među prvima ga je podržao Vuk Drašković, a napao Šešelj. Baš me zanima  hoće li ikada Srbi razumjeti koliku štetu su im ova dvojica osamdesetih i devedesetih učinila, a Šešelj je na „tom planu“ aktivan i danas. Zanimljva je podrška srpskog pisca i akademika Dušana Kovačevića, predsjednika SANU-a, ali i blagi prosvjed SPC-a. Dačić se uključio s prijedlogom razgraničenja na način da sjever Kosova (Kosovska Mitrovica) pripadne Srbiji. Neki Albanci se slažu, ali za uzvrat traže tzv. Preševsku dolinu, što Srbi pak vide kao zamjenu srpskoga za srpsko.

Preporodnjačka ili preprednjačka oporba? 

U Srbiji oporba, posebno ona parlamentarna, ne postoji. Vučić ju je sredio. „Žuti“ su ili postali marginalni ili su završili u „naprednjačkoj“ musaki kao dio elite. Šešeljevci su formalni protivnici, a na toj strani su još nacionalističke Dveri čiji je prijatelj tamošnji bezveznjak Pernar. Prava Vučićeva oporba je ustvari u internetskim „katakombama“, po nekim lokalnim televizijama i radijima, na tribinama – jednim imenom ćemo ju nazvati „srpskim preporodnjacima“, uostalom imaju i stranku istog imena. Čini ju, pored nje i nešto manjih stranaka i udruga te niz pojedinaca, što pametnih, obrazovanih, što „munjenih“. Zajedničko im je tek to što nastoje srušiti aktualnu vlast kao veleizdajničku, revidirati privatizaciju, „zatarabiti“ srpsku političku elitu stvorenu od dvije tisućite do danas zbog kriminala i korupcije i umjesto neoliberalističkog gospodarstva okrenuti se nekom modelu nalik državnom kapitalizmu.

U tom cilju stvaraju pokret za rušenje Vučića. Rješenje kosovskog pitanja ne vide bez Rusa, polažu nade kako bi ih Viktor Orbán mogao propustiti preko Mađarske, pa bi onda oni, u njihovo ime, oslobodili  Kosovo. (Onda, 1944., Crvena armija je išla s juga na sjever, sad bi ruska išla obrnuto.) Uostalom neka dođu odakle hoće, samo neka dođu. Dali bi im i vojnu bazu u Vranju da paze na Bond Still, Nato-ovu bazu na Kosovu. Kako već bilo ni oni nekako ne predviđaju da bi Srbi ubuduće ginuli za Kosovo – neka to učine Rusi. Ovu „ekipu“ pritom ni malo ne zabrinjava kako bi „marširanje“ ruske vojske  po Zapadnom Balkanu, s krajnjim ciljem u Crnoj Gori, da se ne lažemo, moglo izazvati šire i ponovne sukobe. Što pak mnogi, većina od viđenijih srpskih preporodnjaka misli o Hrvatima, ne ću ni prenositi, možda bi se nekom čitatelju sledila krv u žilama, a ne bih htio odgovarati za takvo što. Reći ću tek kako su ta stajališta u rangu Šešeljova klanja komšija (i) „zahrđalim žlicama“. Katolici, Vatikan, Papa, tu nema pomaka, ustvari je gore nego prije.

Kaže mi prijatelj, što te briga za Srbe i Srbiju? Zapravo i nije, ne bi bilo kad tamošnja „igra delija“ ne bi odjekivala u Hrvatskoj. U vezi ove unutarnjo-političke rasprave na dva načina. Prvi kako se već na neki način traži „kompenzacija“ gubitka Kosova u srpskoj republici iz BiH. E pa u tom slučaju bi nas guja stisnula od Batine, preko Konavala, pa sve do Kostajnice. A nisam siguran da je ikoga u Europi za to baš neka briga, bez obzira što ta „kompenzacija“ ne bi prošla tek tako, a ni ona ne može bez Rusa. Drugi je da Srbi ne mogu bez mitova, pa kad se ugasi kosovski, a kako bilo, manje-više je utrnut, ostat će im onaj olujni – svake godine bave se njime barem dva mjeseca.Vučić je upravo s njime i velikim mitingom u Novom Sadu njemu u spomen pokrio privremeno utrnuće kosovskoga. Dogovorio je čak i neku deklaraciju s Dodikom. Što li tek o njemu misle i sanjaju srpski „preporodnjaci“? 

Mato Dretvić Filakov