Hrvatski Fokus

Ne ćemo i ne želimo biti Švicarska, Provansa, Amerika…

 
 
Sjetih se vremena kad su Europa i svijet konačno shvatili naše nastojanje i borbu za neovisnu, samostalnu i vjekovima sanjanu Hrvatsku, kad su nam i oni najzadrtiji i najskeptičniji priznali naše neosporno pravo na to, te počeli zdušno, u svemu pomagati, baš kao da se natječu u tome tko će više pridonijeti našem cilju i tko će se pokazati našim većim, boljim i odanijim  prijateljem.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/09/bunkermuseum_body3.5489765.jpg
Povijest to bilježi, a mi znamo, ukoliko ne želimo revidirati argumentirane činjenice (istinu). Nije do tog preokreta i svekolike potpore došlo samo od sebe. Mnogi su se tu iznimno jako založili. Uložilo se golemo znanje, višestruke sposobnosti, diplomatske vještine, osobnosti, osobitosti, prijateljstva, stručna suradnja, obiteljske veze, uz svakodnevna društvena i politička događanja  koja su nam, u većini slučajeva, išla u prilog. Nije baš sve uvijek bilo bajno, lako i jednostavno. Oduvijek su postojali razni i različiti činitelji (unutarnji i vanjski), koji su radili suprorotno od htijenja i nastojanja velikog dijela većinskog naroda i određenog lojalnog dijela manjinskog naroda. Oni su kvarili sliku o nama, našoj državi, našem prvom predsjedniku i svima onima koji su Hrvatsku ustrojavali, branili, gradili i stvarali.Tu i takvu neprijateljsku propagandu nisu stvarali i širili samo okupatori i njihovi sljedbenici, već i neki naši “domoljubi” i veliki Hrvati, tuđe sluge i izdajice, koji su za sitne lipe (DM) stvarali nered, širili laži, koristili se nevoljama drugih, za osobnu korist, uglavnom materijalnu.
 
Tijekom godina uspjeli su se konsolidirati i “uortačiti” s državnom politikom, opstati na javnoj, gospodarskoj ili političkoj sceni, postati stupovi društva, zahvaljujući donacijama… Međutim, ispod pozlate i maski tinjala je prvotna, iskonska, genska, plemenska, društvena, odgojna  i temeljna odrednica i postavka prema neovisnoj, samostalnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj, koju nikakva “patvorina” nije mogla sakriti i uništiti. Predsjednik Tuđman je takve i njima slične držao na kratkoj “lajni” i nije dopuštao eskalaciju njihovih namjera, politike i djelovanja. Takav se način smatrao autokratskim, a vladanje diktatorskim. To je jedino u situaciji kakva je nastala i bila, bilo moguće. Dobro je pokojni predsjednik znao s kim ima posla i zašto ima. Njegovom bolesti i trajnim odlaskom, nastao je opći raspašoj, na svim područjima i u svim segmentima. To se tumačilo razvojem demokracije. U tom svekolikom i općem metežu, stvarale su se razne frakcije, na obje strane političkog bipola. U tim frakcijama su jačili pojedinci željni moći i slave, a najviše materijalnog bogatstva.
 
Svoje mentalno naslijeđe iz bivšeg režima, nisu više potiskivali, već su ga razvijali, proglašavali inovacijama, kreacijama, stručnom sposobnošću, političkom domincijom  i borbom za svakog pojedinca, društvo i državu. Pod egidom slobode i demokracije, s različitih političkih platformi s ciljem realizacije osobnih interesa, “kruha bez motike” stasali su pojedinci i neke interesne grupe, koje danas vladaju Hrvatskom. Dovele su nas tu gdje smo danas, u svakom pogledu, naročito u pogledu vjerodostojnosti, cjelovitosti i državnosti.
 
Nitko nas više ne voli. Nitko nam više ne pomaže. Mnogi nam se rugaju. Za mnoge smo sasvim irelevantni. Neki nas žele geostrateški iskoristiti. Neki nam se smiju. Neki nas žale. Neki nas smatraju marginalcima EU-a. Najradije bi nas gurnuli izvan svojih granica duboko na Balkan, kojemu po njima, u svemu pripadamo, naročito po mentalnom sklopu, primitivnosti, zaostalosti, siromaštvu i utilitarnoj revizijom prošlosti, čime svoju necjelovitu osobnost kompenziraju razni kvazi povjesničari, pajaci, Mesije, Šćepani Mali, prononsirani alkoholičari(ke), razni “j.bivjetri” i poneka osrednja Mata Hari, s mentalitetom šiparice i premisama kurve.
 
Gdje su i zašto su nestali svi naši prijatelji? To se nije dogodilo samo od sebe, baš kao niti njihova podrška prije dvadesetak godina. Očito su nas “prokljuvili” i ne žele s nama imati posla, dok nas pak susjedi žele iskoristiti, jer nas smatraju nesposobnima i nekompetentnima za upravljanje svojom državom, sagledavanja  sadašnjosti i realnoj projekciji budućnosti. Kako bi drugačije gledali narod i državu od kojeg vlastita djeca bježe, jer im je svega dosta, naročito laži, prevara, obmana i vječitih lažnih obećanja, od kojih apsolutno ništa, osim pojedinačnih osobnih ili stranačkih performansa, zbog čega se, kao narod sramimo pred naprednim kulturnim, civiliziranim i demokratskim svijetom. Ta djeca što bježe svakim danom sve više, nisu kako je već netko napisao i rekao eknomska ili politička emigracija. Oni su mentalna emigracija, jer znaju, vide, čuju,  osjećaju, što ovdje ne valja i neće se uskoro promijeniti, te ne žele sebe i svoju djecu u takvom okruženju, koje suvremeni, demokratski i napredni svijet osuđuje.
 
Godinama sijane, uzgajane, presađivane, plasirane, oplemenjivane, multiplicirane, implementirane i petrificirane laži jedu same sebe. Na vidjelo izlaze brojene istine. Ljudima se otvaraju oči, zdravi razum supreže srce, koje bi još uvijek, unatoč spoznaju bilo uz “svoje”. Naime, neki u nekim krajevima još uvijek glasuju za Franju. To je naša stvarnost. Guje u njedrima su se godinama skrivale, prikrivale i pravile prijateljima. U Prirodi je, pa i u ljudskoj da s vremenom istina izađe na vidjelo i pobijedi svaku laž. Poput munje i groma ta će nas pojava pogoditi i osvijestiti. Doći će do mnogih turbulencija, prijeloma, promjena, otkrivanja i novih relevantnih spoznaja.
 
Postat će jasni nacionalni prioriteti, strateški ciljevi i taktičko djelovanje. Nismo mi niti prokleti, niti bedasti, niti glupi, već zavedeni, lobotomirani, despresivni…, što za druge znači da smo neučeni, nesposobni, nekompetetni, nekompetitivni i beznadni, da nismo pravi domoljubi, da nam do naše zemlje i države nije stalo, da ne ćemo braniti i boriti se za “tri kamena, “dvije lignje”, poneku adu na Dunavu, lipu ili bukvu na Svetoj Geri, INA-u, što je postala ispostava ili veća benzinska crpka MOL-a, bez obzira što o tome misle Trump ili Putin.
 
Zna se gdje i kome pripadamo, tko su nam bili oduvijek prijatelji, kuda inkliniramo po mnogim svojim sastavnicama, tko će nam u krajnoj mjeri pomoći, tko nas je doveo u ovo stanje, zašto i za što. Dobro je što se o tome sve više govori, na mnogim mjestima I što  je sve manje građana kojima je to što se dogodilo I što se događa sasvim svejedno. To je naša zemlja. Tu će naša djeca i naša unučad graditi svoj dom, unatoč svima i svemu, naročito onima, koji žele da to bude drugačije. Ne ćemo i ne želimo biti Švcarska, Provansa, Amerika, Monako… Bili smo, jesmo i ostat ćemo Hrvatska, zemlja vrijednih, poštenih, hrabih i ponosnih ljudi.
 

Ankica Benček

Povezani članci

Plenkovićeva izbaciteljska ‘demokracija’

HF

Verbalno zlostavljanje hrvatske javnosti

HF

Elita mora znati znanje

HF

Bosna je bila sastavnim dijelom Bijele Hrvatske

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...