Umjetnosti ima – ali se umorila od dokazivanja i agresivne siline pseudo-arta, lažnih veličina i likovnih trbuhozboraca
Akademski slikar iz Varaždina, Nenad Opačić (1949.) vrlo je istaknuto ime suvremene likovne produkcije. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u domovini i svijetu. Nagrađivan je nedavno i objavljena je opsežna monografija o njegovom djelu.
• Nakon ALU-a u Zagrebu suradnik ste Majstorske radionice Krste Hegedušića a poslije toga rekli bi, uobičajen put.
– Da, bio sam poslije ALU-a, 1972.-1976., suradnik Majstorske radionice K. Hegedušića. Kasnije sam bio voditelj galerije Karas HDLU-a Zagreb, odnosno saveza HDLU-a Hrvatske. Godine 2000. vraćam se u Varaždin i otvaram svoju galeriju u Zagrebačkoj 130. gdje organiziram "Susrete u atelijeru" naših istaknutih filozofa, pjesnika i muzičara; kao simpoziju (gozba duha). Uz naravno, svojih novih postava samostalnih izložbi, tako da sam se takmičio, u stvari, sa
sobom.
• Goldoni je utjecao na Vas, ali i drugi.
– Goldoni je bio posvećen svojem pedagoškom radu sa nama u klasi i širio nam horizonte nase stvaralačke slobode. Veći utjecaj mojoj formativnoj fazi su imali crteži M. Stančića, Hegedušića, slikarstvo G. Stupice i Lj. Ivančića u čijoj sam prvoj godini na ALU i bio. A, sto se Krste tiče, on je bio i kao čovjek, umjetnik i pedagog nešto neponovljivo. U našu Majstorsku dolazio je cijeli svijet: Herbert Read, Henry Moore, Peggy Guggenheim, akademici, diplomati i pijanci.
• Kako bi okarakterizirali svoju galeriju u Varaždinu?
– U svojoj galeriji u Varaždinu nisam izlagao suvremene autore, osim nekoliko gostovanja (francuska arhitektura, promocija "Orbisa", pjesnici, itd.) jer, to nije bio taj tip i profil galerije. Tu sam, osim već recentnih gostovanja drugih umjetnika, poeta (filozof Dj. Opačić, moj brat) promovirao više desetaka ciklusa svojih slika i skulptura.
• Izlaganje?
– Pa, nakon gotovo 60 godina (samostalnih izložbi) a počeo sam samostalno izlagati sa 15 godina – kabinet grafike JAZU (HAZU) sa N. Tuđman; koju je organizirao već navedeni K. Hegedušić, nakupilo se preko 70 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu.
• Što veže a što razdvaja Vaše slikarstvo i Vaše kiparstvo?
– Zapravo se to i ne može odvajati, to je u biti isto; samo zavisi o
Radio sam u metalu svoje prve kiborge ranih 70-ih u Majstorskoj, te u Varaždinu 90-ih, kada su se stvorili uvjeti za rad u metalu, skulptura većih dimenzija.
• Kako doživljavate suvremenu umjetnost?
– Složeno pitanje… svi mi znamo o razaranju predmetnosti i tzv. apstraktnoj umjetnosti i pokušajima da se ona destruira, ukine i uništi. Taj proces traje više od stoljeća. Naročito se to radikaliziralo 70-ih i pojavom tzv. konceptualne umjetnosti i njenih derivata. Ne treba posebno napominjati da ti procesi i u teoriji i praksi dominiraju u galerijsko-muzejskim ustanovama. Ispada, da druge umjetnosti; uopće nema. To je danas osnovni problem. Umjetnosti ima – ali se, umorila od dokazivanja i agresivne siline pseudo-arta, lažnih veličina i likovnih trbuhozboraca.
• Umjetnost i budućnost.
– Kada se sva ta halabuka svijeta (koji ništa ne vidi i ne čuje) stiša, ostaje samo artefakt. On tek nosi, ili ne. I to je jedina satisfakcija za nas koji smo "u tihom obrtu". Sve ostalo, statusno je prema navedenom nebitno. I gotovo je dirljivo, kako neke marginalne pojave uzdižu se u neke veličine i medijske zvijezde. Naravno, da čovjek posvećen svom radu, radi mentalne higijene, ostaje po strani.
• Novosti u atelijeru.
– Mojih zadnjih 30-ak slika kiborga, želio sam pretočiti u treću dimenziju. Radim sa pro-kronom, i crnim čelikom. Ti elementi, koji su produkt jedne industrijske proizvodnje, pokušavam vratiti u život dajući im neki novi smisao i vječnost. Nastalo je tako i više od 10-ak skulptura, koje ću, nadam se, prezentirati. No, ne znam više komu? Tako nas je malo još ostalo… A, što se tiče kiborga; to je fundamentalno pitanje naše tehnološko nastrane civilizacije. Danas čovjeka, njegovu bit ne određuje filozofija, umjetnost ni religija, nego Téhne-umijeće. Odnos čovjeka i stroja moj je gotovo 50-godišnji izazov. Likovnost – kako? i idejnost – što? je ono što treba dovesti u neku harmoniju. To je pitanje Dionizijskog i Apolonskog.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više