Svaka je ideja vrijedna načina prezentacije

Svijet je pun ironije a ja sam samo onaj koji to bilježi, proučava i ponekad živi tu ironiju

 

 

Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, skulptor Nikola Vudrag, doista je posebna i posve specifična pojava, autor je obimnog i značajnog opusa, s nizom izložaba iza sebe.

• Gospodine Vudrag, nemate trideset godina ali već iza sebe imate niz samostalnih izložbi u domovini i inozemstvu.

– Ambicije. Ambicije su krive za to, ja sam samo tu da stvaram. No šalu na stranu, to je i poziv i posao koji sam odabrao i moje su težnje ispuniti vlastita očekivanja prema sebi. Imao sam poprilično interesantni životni put no uvijek na jedan ili drugi način povezan sa umjetnošću. Tako da nema smisla sad odustajati, prošao sam pedesetak izložbi, desetak javnih skulptura, toliko i nekih važnijih nagrada koje sam radio, možemo reći da sam zaglibio u umjetnost.

 

• Koliko sam čuo, želite diplomirati u Berlinu ili Beču, nakon godina studija u Rijeci i Zagrebu.

– Inicijativa za studijem u Berlinu ili Beču dogodiila se savim slučajno, potaknuta diplomskim radom. Naime da krenemo iz početka, moj školski put je sam po sebi šarolik, tako da će puno toga objasniti. Nakon osnovne škole upisao sam Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu, krenuvši za svećenika, zatim se nakon godinu i nešto dana vratio u rodni Varaždin i nastavio tu godinu kao tehničar za računalstvo, no kako sam bio poprilično uvučen u umjetnost prebacio sam se na tada jedinu školu u Varaždinu koja je imala smjer „dizajn i likovna umjetnost“, no kako se škola kao takva strukovna selila i školski se program mjenjao, ostao sam jedan od onih koji imaju diplomu „Druge gimnazije Varaždin“ kao aranžersko-scenografski dizajner… Tako sam upisao Akademiju Primijenjenih umjetnosti u Rijeci gdje sam se nakon treće godine upornog slikarstva kao tercijarni daltonist prebacio na Zagrebačku akademiju i krenuo u kiparsvo. Polje interesa je bilo medaljerstvo no nisam izbjegavao veće skulpture, tako da je diplomski rad za akademiju bio „Vrata znanosti i umjetnosti“, 6 metara vrata koja sad stoje u dvorištu atelijeraa, ispunjena malom plastikom koja čini cjelinu rada baveći se antropološkom-filozofskom pričom stvaranja. Poslavši primjerak teksta i fotografije rada nekim kontaktima u Berlin i Beču zaključili smo da bi bilo bolje da ostavim vrata za doktorski obradeći temu u malo širem aspektu,dođem na diplomski sa nekim manjim i jednostavnijim radom a u međuvremenu započeo knjigu proizašlu iz diplomskog teksta.

 

• Realizirali ste niz spomenika u javnom prostoru.

– Spomenici koje sam radio u početku karijere bili su većinom nusprodukt raznih suradnji u vidu likovnih radionica, domaćih i inozemnih. Prvi takav rad bio je „Veli Jože“ u gradiću pored Berlina na „Enala land art“ radionici, gdje nije bio plan da radovi trajno ostaju izloženi, no kako se poklopilo materijal koji sam imao poslužio je za skulpturu koja još danas stoji tamo i postala je od tjednog rada trajni spomenik, koji je poslužio kao javni spomenik u sada izložbenom prostoru prve gospodarske/vlastelinske kuće u tom kraju. Nakon toga pojavilo se par likovnih radionica sa namjerom da se stvori park skulptura gdje sam sudjelovao u grupi nekolicine umjetnika sa izradom nekog rada, sve do zadnjih godinu dana gdje sam radio ili organizirao neke projekte poput parkova skulptura kao primjerice „Dekanski park Zdravstvenog Veleučilišta“ ili novije poput većih projekata: „Tesla Dalekovod“ gdje je skulptura kao memorijalni spomenik centar nekog kulturnog interaktivnog parka. Nedavno sam angažiran i da vodim kulturni program za jednu turističku lokaciju koja počinje s radom od početka sljedeće godine što podrazumijeva od izložbe, aukcije, umjetničke seminare i prezentacija mladih umjetnika sve do samog uređenja i vizualnog indetiteta samog prostora.

 

Zadnji ljetni angažman bila je Gospa od Loreta u Primoštenu gdje sam bio angažiran za izradu portreta (pošto mi je portretna skulptura jedno od glavnih polja rada), dok je projekt vodio prof. Milun Garčević sa arhitektom Aronom Vargom. Nakon toga otišao sam na Palmižanu te tamo postavio „fontanu mladosti“ ili likovno gledano vratnice sa vodenim prolazom kao javnu instalaciju Meneghello resorta. Trenutno radim i na staklenom objektu za isti prostor kao izložbeni salon no radovi će biti gotovi krajem jeseni, spremno za sljedeću sezonu.

 

• Osobno imam dojam da ste vrlo specifična pojava u suvremenoj umjetnosti.

– Umjetnik nikad nije odvojen od svog rada tako da moram živjeti umjetnost 0-24 h. Kako mi se malo teže prilagoditi ostatku svijeta nastojim biti ono što radim, od samog pogleda na svijet do mišljenja kroz sam rad. Ne suzdžavam se ili ograničavam sa jednim likovnim izričajem već smatram da je svaka ideja vrijedna svog načina prezentacije i ne bi trebala biti ograničena nekim likovnim izričajem ili tradicijom. Postoji bezbroj metoda likovnog izražavanja, i ne mislim samo na fizička sredstva, iako najviše preferiram klasični pristup kao najčišći. Postoje poruke ili ideje koje su veće od samo jednog fizičkog rada, koncepti koji nadilaze materiju, tako da nastojim samim svojim tokom rada ili djelovanjem kroz rad i sebe kao osobe/ličnosti prezentirati tu neku stvaralačku ideju. Radio sam skulpture, do neke mjere i performanse ali ponajviše bio sam kao „ličnost“ sredstvo nekog koncepta. 

 

• U Vašem skulptorskom opusu ima dosta i ironije.

– Svijet je pun ironije a ja sam samo onaj koji to bilježi, proučava, i ponekad živi tu ironiju. Stvari koje mi najviše nedostaju u današnjoj općenito umjetnosti (ima ih naravno ali ne u toj željenoj mjeri) su svrhovitost i kontekst. Koncepte svi mogu raditi, ali koncept postoji danas već larpurlartistički , kao sam za sebe. Kontekst i svrhovitost najčešće mogu proizaći iz spomenute ironije, ili neke slične krajnosti, dok na drugoj strani tog dualiteta postoji: idealizam. Primjerice – Laibach kao umjetničko sredstvo ima kontekst i svrhovitost, dok Arno Beker drži drugu krajnost – idealizam. Ja sam jednostavno uzeo ionični otklon kao svoje sredstvo izražavanja i prezentacije ideja, no svejedno kad ideja tako nalaže nađe se način koji odgovara najboljem izražavanju iste.

 

• Njegujete klasični pristup figurativnom motivu, no svaka Vaša skulptura emanira sasvim određenu poruku.

– U klasičnom pristupu rada nema puno slobode iskrivljavanja istine ili neke simbolike koja mora biti jasna. Shvaćam da je to najteži put i ima se tu još puno za raditi u životu, no onaj privlačan dio toga je da nije cilj napraviti skulpturu da liči, već jasno izvući ideju na vidjelo, a pritom se držati postulata stvarnosti (da sliči). Također je izazovno i zanimljivo kroz klasičan pristup radu izvući onaj navedeni ironični otklon ili kontekst, no ponekad nije isključivo potrebno držati se tog načina manifestacije neke ideje. Nije ni bitno da li je lakše, već je ponekad čišće prikazati ideju na neki ili klasičan ili apstraktni ili bilo koji drugi način, gledavši izričaj isključivo kao sredstvo ideje.

• Zauzeti ste i pisanjem knjige na temu krativnosti u umjetnosti. Osobito Vas zanima kontakt svjetovnog sa sakralnim.

– Već dugo promišljam, radim, istražujem i čitam o filozofskom aspektu ljudskog stvaralaštva. Išao sam iz krajnosti u krajnost, od čistih znanstvenih aspekata do raznih duhovnih, i našao izvorišnu točku ne bi čak rekao u sakralnom već teološko-lingvističkom aspektu ljudske povijesti stvaranja. Tekstove koje sam pisao sebi kao natuknice počeli su se gomilati i širiti dok jednog dana nisam posložio sve u neki smisleni red i secirao na sektore te krenuo pisati diplomski rad – „Vrata Znanosti i Umjetnosti“. Tad sam počeo zapravo dublje proučavati i ušao sam u taj Teološki sektor, usudio bih se reći malo i koketiranje sa gnosticizmom u filozoskom smislu te počeo razotkrivati lingvističke forme pa sam za sebe pisati tekst koji je donedavno došao do većeg broja stranica: knjige, gdje se bavim – u početku samim teološkim aspektom stvaranja kao „stvaranje svijeta“ gledano lingvistički kao simboliku procesa, nakon toga umjetničkim stvaranjem u tom teološkom kontekstu, nadalje povezivanjem apstraktnih termina ili ideja u fizičku stvarnost putem samog stvaranja kao neki opis fizičkog procesa, zatim onaj dio po kojem se i knjiga zove („between the Fall and the Creation“, između pada i kreacije) gdje objašnjavam potpuno prepuštanje i zapostavljanje vlastitog ega kako bi se dao život samoj ideji, i na kraju zadnji dio gdje povlačim poveznice iz većine poznatih i manje poznatih religijskih zapisa. Taj zadnji segment knjige čini poveznicu na prvi čineči zatvoreni krug promišljanja i sadrži opise poput – i uzme Bog prah zemaljski (umjetnik glinu) i načini čovjeka (oblik sa svrhom) na svoju sliku (iz svoje glave,misli,ideje), udahne u čovjeka dah života (svrhovitost, smislenost, kontekst, koncept) i čovjek postade živo biće (manifestacija ideje ili ideja sama po sebi u obliku, koja dalje stvara)…

 

• Što je trenutno novo u atelijeru?

– Novo u atelijeru je otprilike dvije tone željeza koje će se do sredine Studenog pretvoriti u 12 metara veliku skulpturu, to je recimo prioritet kreativnog pogona gdje su pregovori još u tijeku… A trenutno paralelno radim na skulptui „Drvo Života“ koje je namjenjeno za Rapsku ulicu u Zagrebu, Tesla projekt koji radim skoro punu godinu za Liku gdje se radi memorijalna skulptura Nikole Tesle sa cijelim dodatnim sadržajem u okolici, bavim se gore spomenutim art-menađerskim angažmanom, i pripremom nekih manjih radova za izložbu… radi se, a često pravi radni dan u atelje počinje i buđenjem u atelijeru!

 

• Planovi, izložbe, monografije…?

– Planovi za izložbe manjeg formata se tiču sljedeće godine, to mi nije više toliki prioritet, veći konkretni panovi su dovesti Tesla projekt za memorijalni park kraju i započeti projekt parka skulptura za jedan grad u Zagorju, a monografije i slične stvari mogu pričekati. „Tesla“ projekt je zapravo jedna poveznica koja se paralelno vuče sa knjigom koju pišem jer i „Tesla“ proces rada kao i knjiga pričaju o duhovnom teološkom aspektu stvaranja. Kao što znamo iz Teslinih pisanih radova on se bavio duhovnom „mehanikom“ i duhovnim principima iz kojih je kao nusproizvod prizlazila mehanika ko tehnološki oblik. Slična je tematika knjige koju pišem tako da nastojim ta dva projekta paralelno i završiti. Monografija mi još ne treba , i iskreno pokušao sam posložiti arhivu radova koje sam do sad napravio i odustao sam na pola puta jer ima svega, tako da sam to pustio za druga vremena i otišao samo dalje raditi.

 

Miroslav Pelikan