Zašto nas naši istočni susjedi toliko mrze?

Hrvati glavna smetnja "Velikoj Srbiji"

 

 

Mnogi u Hrvatskoj, ne mogu se nikako načuditi tolikom naboju netrpeljivosti, pa i mržnje prema nama Hrvatima, koja dolazi sa strane naših istočnih susjeda – Srba (i to ne samo iz političkih, intelektualnih i crkvenih krugova, nego i putem medija, društvenih mreža i na brojne druge načine – što svjedoči o tomu kako je u pitanju jedan daleko dublji i složeniji problem socio-psihološke ili socio-patološke naravi s kojim se srpsko društvo nije u stanju nositi). Odgovor na ovo pitanje nije jednoznačan, jer za to postoji više razloga. Prije svega, mi smo smetnja ostvarivanju njihovog „nacionalnog cilja“, odnosno, onoga čemu stoljećima teže: uspostavi „Velike Srbije“ koja bi trebala biti supstitut za „Dušanovo carstvo“ o kojemu nikad nisu prestali maštati. Srbija u posljednjih stotinu i pedeset godina opsesivno nastoji proširiti svoj državni teritorij na zapad (što je naročito izraženo od razdoblja stvaranja Prve Jugoslavije) i tu se hrvatski narod pokazao glavnom smetnjom i „remetilačkim faktorom“.

No, osim ove činjenice, postoje i brojni drugi razlozi, jer kod njih je evidentna visoka doza netrpeljivosti prema svima iz zapadnog civilizacijskog kruga, posebice katolicima – među kojima mi Hrvati opet zauzimamo „počasno“ prvo mjesto, izvan konkurencije. Pokušajmo, dakle, dokučiti otkuda od strane velikog broja Srba, a prije svega Srpske pravoslavne crkve, intelektualaca i političara tako silna i neobuzdana mržnja prema katolicima, napose nama Hrvatima (ili „mrskim Latinima“ – kako oni to najčešće kažu) i gdje je izvor tih frustracija.

 

Prije svega trebamo znati da u njihovoj povijesti i kolektivnom sjećanju postoje neke traumatične točke koje ove frustracije izazivaju već stoljećima (u dugom vremenskom trajanju) i kojih bih se oni (kad bi mogli) vrlo rado riješili, zaboravili ih i izbrisali. O tim događajima, međutim, toliko je tragova, činjenica i zapisa (pa i u njihovim – srpskim izvorima) da ih jednostavno nije moguće ni previdjeti niti ignorirati. Pa da neke od njih kratko spomenemo.

 

U prvoj polovici X. stoljeća (923.-950. godine), u vrijeme kad je Raška bila izložena stalnim napadajima Bugara, događale su se zanimljive stvari, o čemu svjedoči jedan relevantan srpski izvor koji među ostalim kaže: „Zaharija se, kad je saznao da nova velika vojska polazi na njega, poplaši, ostavi Srbiju bez boja i pobegne u Hrvatsku, a Bugari pozovu, pod zakletvom, srpske župane, da dođu i da prime Časlava za vladara. Kad im srpski župani, verujući zakletvi, dođu, oni ih verolomno i na prevaru pohvataju i odvedu u Bugarsku, a Srbiju užasno opustoše, opljačkaju i rasele. Narod se razbegne na sve strane, osobito u Hrvatsku.

(…) Bugarska je vojska udarila na obezglavljenu Srbiju, pohvatala sve što je mogla i odvela u Bugarsku. Silan su svet Bugari tom prilikom pobili, a što je ostalo živo i što je moglo izmaći bugarskom maču i konju, razbeglo se na sve strane, osobito u Hrvatsku. Srbija je bila sva opustošena i opljačkana, i u njoj je zavladala grobna tišina.

Srpske izbeglice bile su u Hrvatskoj bez sumnje dobro primljene, te bugarska vojska, preko pogažene Srbije, na padne na Hrvatsku; ali, Hrvati je satru. To su bili strašni časovi, čija se uspomena morala duboko urezati u Časlavovu dušu. Nu, i sam je onda bio rob, i nije mogao ništa učiniti.

(…) Zemlja je bila opustošena i gotovo bez stanovnika. Za sedam godina bugarske vlasti nestalo je bilo i ono malo života što je još bilo ostalo posle bekstva Zaharijeva. Za to vreme izvođeno je sistematsko pustošenje i istrebljenje u zemlji. Uništeno je bilo sve, a Časlav je, tako se pričalo, kad je došao u Srbiju, jedva našao pedeset ljudi, i to bez žena i dece, koji su živeli od lova.

(…) Kad je Časlav počeo da organizuje u zemlji vlast, povrvele su u Srbiju izbeglice sa svih strana, iz Hrvatske, Bugarske, Vizantije i iz drugih zemalja. Ubrzo je Srbija dobila opet svoje stanovništvo, i u njoj je počeo živ i intenzivan rad na obnavljanju. Dinaste pojedinih oblasti iščezle su bile ili se pokorile, a Časlav je, bez borbe i bez protivljenja, zavladao skoro svim srpskim zemljama.“

(Vidi: Stanoje Stanojević, Svi srpski vladari, Beograd, 1927., str. 6.-7.; Napomena: Originalni tekst je na ćirilici. Ovdje  je izvršen samo prijepis na latinicu, bez ikakvih ispravaka; Vidi: https://www.scribd.com/document/65331076/Stanoje-Stanojevic-Svi-srpski-vladari-pdf)

 

Danas je, naravno teško naći Srbina (čak i među demokratima) koji će priznati kako su Hrvati u vrijeme kralja Tomislava spašavali srpski narod od istrjebljenja, štitili ga i primali u svoju zemlju, omogućivši mu tako opstanak u najtežim razdobljima njegove povijesti, čak što više, uzvraćali tada moćnim Bugara i potukli ih do nogu („satrli“ – kako kaže autor citirane knjige), ali tako je na temelju povijesnih izvora pisao Stanoje Stanojević, jedan od najvećih intelektualaca i najznačajnijih ljudi što su Srbi u cijeloj svojoj dosadašnjoj povijesti imali (utemeljitelj Kraljevske akademije – preteča Srpske akademije nauka i umetnosti, autor mnogih udžbenika, sveučilišni profesor, povjesničar, aktivni sudionik balkanskih i Prvoga svjetskog rata, političar i diplomat).

 

Stefan Nemanja, rodonačelnik njihove prve i najslavnije vladarske dinastije za koju im je vezana cijela srednjovijekovna povijest, otac Rastka (Svetog Save) i prvi srpski svetac, kršten je kao katolik u Ribnici (blizu Podgorice) u Zahumlju (područje današnje Crne Gore). I to priznaju srpski izvori, navodeći kako „u to vrijeme u Zeti nije bilo pravoslavnih crkava niti svećenstva“, čime nehotice priznaju da ta pokrajina (Zahumlje ili Zeta) – koju su kasnije svojatali – ni u razdobljima najveće srpske ekspanzije nije bila u sastavu Raške.

Ovu činjenicu Srbi ne mogu negirati i o tomu i danas pišu srbijanski mediji pokušavajući pronaći razno-razna opravdanja ne bi li sve skupa nekako relativizirali. (http://www.telegraf.rs/vesti/1336304-da-li-znate-da-je-stefan-nemanja-bio-katolik-evo-i-zasto-foto; stranica posjećena 4.10.2017.)

 

Isto tako, Srbi nerado priznaju (jer nemaju kud) još jednu nepobitnu činjenicu: da im je prvi vladar u povijesti okrunjen vijencem katoličkog pape (što je tada bilo ravno međunarodnom priznanju države). Naime, tvorac njihove crkve, „prvi prosvetitelj“ i „najveći među svecima“ (duhovni guru na čijem je liku i djelu niknuo posve novi srpski militantni religijsko-teološko-filozofsko-ideološki pravac nazvan „svetosavljem“), Rastko Nemanjić (kasnije proglašen „Svetim Savom“, od katoličkog pape Honorija III izmolio je lovorov vijenac kojim je okrunjen njegov brata Stefan „Prvovenčani“ (1221. godine na Saboru u Žiči) čime je Raška po prvi put u povijesti stekla status kraljevine. Legat rimskog pape donio je krunu, budući da su Nemanjići prije toga već obećali vjernost Rimskoj crkvi i papi, ali u Rimu nisu znali da je već prije toga isti taj Rastko izmolio „autokefalnost“ raške crkve od Bizanta u Niceji (oko 1217. godine).

 

Do tada je raška crkva bila podložna Ohridskoj arhiepiskopiji. Rastku je bio potreban naslov arhiepiskopa, jer bez toga Raška nije mogla postati kraljevinom, odnosno, samostalnom državom. Tako je on (koji je kasnije postao „Sveti Sava“) od Bizanta izmolio svoj naslov (na temelju kojega je uspostavio autokefalnost raške crkve), a od pape Honorija III krunu čime je Raška dobila međunarodni legitimitet kao samostalna država. I to je, kako je vidljivo, izvan svake sumnje, postigao na prevarantski način, obmanjujući i papu i nicejskog patrijarha. Pri tomu, Rastko je nicejskog patrijarha priznao za vaseljenskog patrijarha – što znači da je raška crkva u temeljnim pitanjima vjere bila podložna Nicejskom vjerskom vladaru i tamošnjem Vaseljenskom saboru – čega se, kako pokazuje povijest, Rašani (kasnije nazvani Srbi) nisu držali. Ne samo da su slagali i izigrali rimskog crkvenog poglavara, nego su izbjegavali ispuniti i ono što su obećali Niceji.

 

Toliko hvaljeni srpski kralj Milutin (koji je uvršten i među svece – mada se radilo o osobi koja takvo što nikako ne zaslužuje), bio je pripravan prikloniti se Rimu i papi ne bi li tako lakše ostvario svoje aspiracije na štetu Bizanta, no, to mu nije uspjelo. I jedan drugi – možda najslavniji od svih vladara u srpskoj povijesti, car Stefan Dušan „Silni“, osjetivši da će Srbija i njegova vlast biti ugroženi od Turaka, molio je Rimskog prvosvećenika da mu dodijeli čin „krstaškog kapetana“, a on je za uzvrat bio pripravan priznati vjerski autoritet pape i Srbiju uključiti u krug katoličkih zemalja. Ovaj srpski toliko hvaljeni i opjevani vladar, u kojega se Srbi i danas zaklinju, jedan je od rijetkih znamenitih Nemanjića koji nije počašćen titulom „svetitelja“ – ne zbog zlodjela što ih je napravio u svojoj obitelji i osvajanjem tuđih zemalja (jer to je u ovoj dinastiji bilo uobičajeno i normalno), nego vjerojatno iz razloga klečanja pred papom, što je za srpski kler i nacionaliste teška trauma koja se ne oprašta.

 

Ovo su samo neki primjeri koji dokazuju kako povijest nije crno-bijela i da se ona ne rijetko bitno razlikuje od one uspostavljene na temelju mitskih obrazaca i romantičarskih maštarija. Na drugoj strani, Srbi (kojima je jako stalo do toga da se prikazuju „najstarijim narodom u Europi“) sreću se s dokazima kako su Hrvati imali svoga okrunjenog vladara čitavih 442 godine prije njih.

 

Rimski papa Ivan VIII, 7. lipnja 879. godine, poslao je hrvatskome knezu Branimiru pismo u kojemu kaže:

»Ljubljenom sinu Branimiru.

Čitajući pismo Tvoje plemenitosti, koje si nam poslao po časnom svećeniku, zajedničkome vjerniku, Ivanu, sjajnije od svjetla smo upoznali, kolika je Tvoja vjera i iskrena pobožnost prema crkvi sv. Petra i Pavla i Nama. A jer Božjom pomoći kao vjerni sin sv. Petra i Nas, koji ga Božjom pomoći zamjenjujemo, ponizno ispovijedaš i želiš biti poslušan, ovim pismom Našega apostolstva dostojno zahvaljujemo Tvojoj plemenitosti i očinskom ljubavi kao predragoga sina, koji se vraća u krilo sv. Apostolske Stolice, majke Tvoje, s čijeg su prečistog vrela Tvoji oci pili medonosne rijeke svetog propovijedanja, primamo i duhovnim rukama grlimo te, apostolskom dobrotom njegujemo, da posjedujući milost i blagoslov Božji svetih apostola Petra i Pavla, apostolskih prvaka, uvijek budeš čio i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji nikada ne prestaju zasijedati na ljudsko spasenje, te željnu pobjedu nad neprijateljima lakše izvojuješ, jer kako budeš nastojao, da se sam Bogu ponizno pokoriš i slušaš sveti nauk njegov i kako budeš iskazao za ljubav Božju dužnu počast svećenicima i službenicima njegovim, tako ćeš bez sumnje biti pobjednik i gospodar nad svima svojim neprijateljima i buntovnim protivnicima.

I zato opominjemo revnost tvoju, da u svim svojim djelima imaš uvijek pred očima Gospodina, da ga se bojiš i svim srcem ljubiš, jer psalmist veli: 'Blažen čovjek, koji se Boga boji i komu su veoma omiljele zapovijedi njegove; jako će biti sjeme na njegovo na zemlji'; a on sam veli u evanđelju: 'Tko mene ljubi, držat ce riječ moju, i moj će otac ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti.' Kad je to tako, ako svojim dobrim djelima, što sada sjaje, proslaviš Boga, bez sumnje će te jednom ovjenčati vječna slava, jer on preko Mojsija sam svjedoči, da tako čini, govoreći: 'Proslavit ću one koji mene slave.'

I budući da si nas preko svećenika Ivana zamolio, da bi te za veći Tvoj spas blagoslovili svojim blagoslovom, učinili smo to rado. Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega čitali misu pred žrtvenikom sv. Petra, da uzmogneš ovdje sretno vladati, a po smrti da se na nebesima raduješ za sve vijeke.

Ujedno Ti javljamo, da smo ovoga vjernoga svećenika Ivana odredili za poslanika bugarskome kralju, pa te molimo, da za ljubav Božju dozvoliš, da to poslanstvo obavi bez krzmanja, te stoga Tvojoj ljubavi mnogo puta zahvaljujemo.«

(Vidi: https://hr.wikisource.org/wiki/Pismo_pape_Ivana_VIII._knezu_Branimiru; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4. 10. 2017.)

 

I pored najbolje volje i golemog truda što sam ga uložio, nigdje nisam mogao pronaći primjera da su bilo kad u povijesti Srbi branili Hrvate, primali ih kao izbjeglice, a pogotovu da su ikad Hrvati napadali Srbe, kao niti o tomu da su hrvatski vladari primali krune i tražili priznanje države od Bizanta. No, povijest je prošlost. Iz nje se može i mora učiti, ali ona nikako ne smije služiti kao obrazac za uspostavu odnosa među narodima danas.

 

Naši istočni susjedi Srbi, mentalno su (uz časne izuzetke) ostali u srednjem vijeku i zato su u stalnom nesporazumu s okruženjem, svijetom u kojemu žive, ali i sami sa sobom. To odgovara njihovim crkvenim i političkim elitama, jer najlakše je manipulirati s narodom zatvorenim u tamu prošlosti. U taj autistični svijet ne dopiru glasovi iz vanjskog svijeta. Što je više zarobljenika duha koji opijeni mitskim legendama i romantičarskim snovima i zaneseni „veličinom“ i „izabranošću“ vlastite nacije teže ostvarivanju nametnutih „nacionalnih ciljeva“, utoliko je arhitektima velikosrpskog projekta lakše nametnuti narodu svoje bolesne ideje. U tom začaranom krugu Srbija se vrti već više od stoljeća i pol i pitanje je kad će tomu doći kraj.

 

Posljednjih desetljeća, naši istočni susjedi ustrajavaju na mitovima iz novije povijesti, posebice Drugoga svjetskog rata, kako bi dokazali da su Hrvati nad njima izvršili „genocid“ i dakako, zanemarujući u cijelosti nespornu činjenicu da su od 1918. do 1941. godine, nemilice tlačili sve narode s kojima su živjeli u zajedničkoj državi, pa i Hrvate – ubijali ih, pljačkali, zatvarali, batinali, progonili i otimali im imovinu. Bio je to masovni teror kakav se mogao odvijati samo u zemlji u kojoj su na vlasti bili divljaci, a ne civilizirani ljudi. Tim nepriznavanjem svojih grijeha, vlastite hegemonije i diktature što ju je provodio srpski kraljevski režim, oni žele otkloniti svaku odgovornost za ono što je uslijedilo (odnosno, događalo se u razdoblju 1941-45. godine) i sve to pokriti lažima i krivotvorinama, prije svega kroz manipulacije brojem žrtava (uvećavajući svoje i umanjujući ili negirajući tuđe), a potom i sustavnim revidiranjem cjelokupne prošlosti koju nastoje uskladiti sa svojim fikcijama i potrebama.

Očito nisu svjesni da time neće izliječiti vlastite komplekse i frustracije.

 

Zlatko Pinter