Prepiranje sa starim jugo-milicionerima

Nikad razjašnjeno

Zbog sintagme „milicija u policiji“, pročitao sam da je prije nekoliko godina u istočnoj Slavoniji netko bio i procesuiran. Kako je pisac ovoga teksta autor te sintagme, odlučio sam na tu temu napisati tekst pod naslovom „Tri milicionera i jedna milicionerka“. Kako je već puna dva desetljeća otkako je proradilo moje oštro i ljuto pero, pišem iz dna narodne duše, istinito, slobodno i besplatno, ne štedeći nikoga, niti čija imena, ovoga puta sam želio prenijeti neka sjećanja sa Zagrebačkog starog gradskog kupališta, gdje sam i kao samac, i kao obiteljski čovjek proveo dosta slobodnog vremena, sunčajući se, kupajući se, igrajući mali nogomet i gdje sam površno upoznao dosta različitih ljudi. 

Jedno vrijeme sam dijelio kabinu s sada pokojnim Franjom Ljevarom, ispraćenim počasnim plotunima, koji je bio hrabar u isticanju svojih nacionalnih osjećaja, i koji se puno puta prepirao sa starim jugopartizanima i jugomilicionerima Boškom Brkićem sa službom u Ivanić Gradu, i Osmanom Radošem sa službom u Velikoj Gorici, i polaznikom nekakvog fakulteta za unutarnje poslove u Skoplju. Nogometna vještina je obadvojici bila slaba strana, no igrali su u športskoj opremi pa mi je baš zato ostao u sjećanju jedan nogometaš u odijelu i kožnim cipelama koga je na gradsko kupalište doveo Radoš, i meni ga predstavio: „Ovo je Žarko tvoj zemljak Jozo iz Gruda“. Nisam s tim Jozom niti riječi progovorio, ali sam ga zapamtio kao seljačkog tipa, srednje veličine, smežuranog i umornog lica, dugačke kose, odijela zrelog za kemijsko čišćenje, i kožnih cipela kojima jedva da zna seljački puknuti loptu.

„Dobro je da je netko potrgao plakate sa Tuđmanom i HDZ-om, jer bi nam netko zbog tih plakata mogao zapaliti kupalište i kabine“, izjavio je Boško 29. svibnja 1990. godine, dan uoči polumilijunskog narodnog skupa na Jarunu, koji će u našim sjećanjima ostati kao dan državnosti RH. Devedesetih godina su se obadvojica, međusobno optužujući jedan drugoga, kao mladi umirovljenici, uspjeli zakititi iskaznicama hrvatske policije, i u rijetkim slučajnim susretima hvalili. „Ja redovito posjećujem skupove u Kumrovcu, i za Tita bi bio spreman i sada sve učiniti“ (Brkić). „Angažiran sam kod Mesića i pomažem mu u svojoj struci“ (Radoš).

Grgu Sabljića iz Kočerina kao žrtvu titorepresivnog aparata, koji danas po tim pitanjima radi kakti nekakva istraživanja, upoznao sam u novije vrijeme. „Žarko, ove tvoje nevolje o kojima mi pričaš ti je sve sredio tvoj zemo Radoš, s kim si igrao mali nogomet.“ Kako mi nije ponudio nikakve konkretne dokaze, njegove riječi sam mogao uzeti samo kao moguću osnovanu sumnju ali nikako kao gotovu istinu. Godina je 1976. Taj kriminalac koji je odbio nositi štafetu druga Tita ima da dobije i kriminalnu iskaznicu. Odlučeno je u nekakvom udbobrlogu. I zaista koji mjesec kasnije, u po bijela dana, u središtu grada zaustavljaju vas dva mlada čovjeka i tvrde milicajcu iz milicijskog fiće, koji se za kratko vrijeme tu našao, da sam ja osoba koja je provalila u nekakav kamion, da su oni trčali za mnom i držali me u vidokrugu. To isto papagajski ponavljaju i u milicijskoj postaji i kasnije pred sucem okružnog suda Ilijom Ivanićem koji me oslobađa zbog nedostatka dokaza.

Žarko, ti si osobođen i ti si čist čovjek. Baš ovako mi je više puta poslije toga govorio Osman Radoš, jer sam ja o svojoj nevolji pričao svugdje i svakome. „Sjećam se kako ne, stalno su me zvali odozgo na telefon, da što prije podnesem kaznenu prijavu.“ Poslije 30-ak godina govori mi s nelagodom sada već pokojni moj isljednik Srećko Ivković, evo treći imenovani milicioner kojega sam u žalbi republičkom SUP-u nazvao kao zvijer u ljudskoj koži. Niti današnja hrvatska policija, niti poštovani Marko Grubišić (HDPZ) mi nisu u mogućnosti organizirati susret s dvojicom lažnih svjedoka (Vladimir Špoljar i Darko Cerovski), da im ljudski oprostim zbog lude mladosti i lude ideologije. „Zaboravi to, oni su ti i danas utjecajni i možeš imati samo većih problema“, savjetuju me neki. Grubišić me nerado sretne kada od njega zatražim kakvu informaciju o tome, jer mu je zbog podnesene žrtve svak sumnjiv, pa moguće i ja, koji sam isto kao i on zbijen uz radijator, u suzama podnosio milicijsku ispitivačku torturu, kao silovanje nad mladim poštenim čovjekom.

A sada ćemo reći nekoliko riječi i o najavljenoj milicionerki. Na spomenutom kupalištu često se sunčala i jedna športski nabijena plavuša, koja nije bila moj tip, jer sam ju percipirao po onim stihovima – MALA MOJA ŠIROKIH RAMENA, KO DA JE SE BACALA KAMENA. Bilo je to, dobro se sjećam 1977. godine dok je još trajao moj sudski postupak. Niti sam ne znam kako, predstavila mi se kao Stanka, i završili smo na prvom i zadnjem ljubavnom sastanku, na koji je ona malo zakasnila i rekla da je došla taksijem. Kasnije sam čuo da se udala za nekog milicionera. U vrijeme vlasti ekstremno lijeve kukuriku koalicije, prepoznam je na televiziji, sa bujnom frizurom, kao glasnogovornicu zagrebačkog MUP-a. Žrtve svuda, žrtve oko nas, a koje žrtve su predmet znanstvene discipline koja se zove VIKTIMOLOGIJA.

Žarko Marić