Hrvatski narod (doskora i nacija) ima pravo pisati povijest "iz vlastite glave". Ni manje, ni više!
Obzirom na problematiku koju iznosite u Vašem mailu upućujemo Vas
da se obratite Ministarstvu kulture budući da je isto u njihovom djelokrugu. Nismo u mogućnosti organizirati Vam sastanak s ministrom zbog njegove izrazito visoke radne opterećenosti.
S poštovanjem, Kabinet ministra
Nakon što je nedavno PLENKOVIĆ „odbrusio Vulinu“ (kako: „Nikakav građanski rat se nije vodio u Hrvatskoj“ ) i kad se, s tim u svezi, ŠEKSU „fučka“ (što je „Vučić predsjednik, on je četnik!“), Hrvatska može mirnije spavati. Tako su i zborenja o nekom drugom, trećem SANU-memorandumu jednostavno priča za malu djecu.
1. Upravo, u tom suvezluku valja razumjeti i odgovor na HAZUD-ovo OTVORENO PISMO („suze svetog Lovre“) odnosno na zalupljena vrata Ministarstva uprave Lovre KUŠČEVIĆA (v. moto). Dakle, uzaludno je ufanje – kad već nije Davorin MLAKAR do Arsena BAUKA – da sadašnji ministar ispoštuje Odluku Ustavnog suda (broj: U-VIIR-4640/2014.) glede već petnaest godina protege moratorija na učenje nacionalne povijesti.[1]
2. Riječ je o tzv. VOKIĆ-MORATORIJU (1998. – 2003.), kada je – glede tzv. mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja – onodobna ministrica prosvjete (Ljilja VOKIĆ), kako sama svjedoči, izašla na ruku abolirane Stanimirović-Pupovčeve velikosrpske (vulgo: četničke) stoljetne političke platforme, tj. da tamošnja „djeca ne uče stvaranje hrvatske države.“[2]
3. Ukratko, bilo je tjeranje vode na mlin poznata Khuenova modela („narod u narodu – država u državi).[3] Dakle, ministrica zbori: „Srbi i tako imaju svoju povijest, slikaju je onako kako onižele, mi ih ne možemo prisiliti da smatraju kako smo mi tada stvarali svoju državu. Kako kaže Stanimirović, mi ne možemo prihvatiti da smo agresori, pa neka tako misle!“[2] U tome Vesna Škare-Ožbolt viđaše ministričinu „široku pedagošku gestu“.[4]
4. S tim u svezi, nakon što je, pobravši nacionalne simpatije, Vesna PUSIĆ otklonila prijedlog KOSORIČINE VLADE (Šeksa), [5] – glede ustavna reguliranja – neo-Khuenov veleizdajnički model pribiva u čvrstom HDZ-SDSS-ovom koalicijsko-stabilizacijskom zagrljaju. [6] Štoviše, u KGK-geopolitici „triju mora“ (Baltik – Adria – Pont), taj model postaje Plenkovićev izvozni brand za nemirnu Ukrajinu.[7]
5. Dakako, u tom kontekstu – gdje se spomenuta Odluka Ustavnog suda može „mačku-o-rep-objesiti“ – svaka rasprava o okidanju VOKIĆ-MORATORIJA za ministra Kuščevića je gubljenje dragocjena vremena. Doduše, preporuča se obraćanje Ministarstvu kulture, jer je to „isto u njihovom djelokrugu“. Manje bi bilo važno obraćanje Ministarstvu prosvjete, jer je spomenuti neo-Khuenov model već protežno uredno pospremljen u inkluzivni BUDAK-JOKIĆEV kurikulum (NATIO SERBICA CLAVIS).[8]
6. Ako je već o Odlukama riječ, mnogo je važnije provesti Odluku Ustavnog suda glede naziva ulice “10. travnja” u slavonskom selu Slatinski Drenovac. Naime, potonji je – upozoriše još ranije budni ministar Arsen Bauk – „u suprotnosti s hrvatskim Ustavom“. S tim u svezi, olakšavajući KUSIĆEVOJ „suočidbenoj komisiji“, ta se Odluka „smatra presudnom za buduće korištenje simbolike vezane uz Nezavisnu Državu Hrvatsku“.[9]
7. Sve u svemu: kad narod–drumom a pantovčačka i markov-trg(ovačka) elita–šumom, uzaludne su bilo kakve pobude i apeli.[10] Naime – glede ŠEK(SOVA) justeraja,[11] omeđen nelustriranim „jugokomunističkim“ i aboliranim „srbočetničkim totalitarizmom“ – (o)pozicijsko koruptivno-klijentistički sustav zadnja je crta obrane protiv procesa nacionalno političke integracije (NATIO CROATICA CLAVIS).
8. Zbog svega toga: onkraj ideološkog, u funkciji znanstveno-kulturnog transfera, ako ikad, hrvatska bi povjesničarska elita, okupljena oko APELA 24, [12] – poput nekad DEKLARACIJE O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOG KNJIŽEVNOG JEZIKA (1967.) – trebala odlučno stati ispred naroda.
9. S obzirom na to – tragom načela „struka određuje – politika odlučuje“ –APEL 24 bi pokazao: kako, onkraj “iz tuđe“ (kojoj se veledizdajno prigiba otuđena politička nomenklatura),[13] HRVATSKI NAROD (doskora i NACIJA) ima pravo pisati povijest „iz vlastite glave“.[14] Ni manje, ni više!
STOP PARTITOKRACIJI – SLOBODA HRVATSKOJ NACIJI!
REFERENCIJE:
[1] http://www.hazud.ch/tag/ivan-biondic/
[2] Ljilja Vokić, „Razgovor“, Slobodna Dalmacija, 9. veljače 2002.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više