Dogodila se rehabilitacija Rusije kao velesile, što dovodi i do jačanja suprotstavljanja
Da je netko prije dvije godine rekao da će uskoro Rusija dijeliti karte na Bliskom istoku, vjerojatno bi se mnogi samo nasmiješili. Moskva je riskirala i požurila je u pomoć svomu savezniku Bašaru al Asadu, te je do danas okrenula ishod rata. Nije spasila samo sirijskoga predsjednika nego je osnažila i svoje međunarodne pozicije. Dapače, smatram kako je čak i promijenila globalna pravila igre. Ako pogledamo stvarnu težinu Rusije, to je ogromno postignuće, a ako tomu dodamo u kojem je stanju bila zemlja poslije raspada Sovjetskoga Saveza, tek tada možemo stvarno vrjednovati značaj ova Putinova smjelog koraka.
Rusija je još i prije 15-20 godina lizala svoje rane nastale raspadom imperija, te je posrćući na rubu gospodarskoga sloma, kavkaskih ratova i raspada očajno nastojala integrirati se u zapadni liberalni svjetski poredak. Preostalo joj je jedino atomsko oružje. Stoga su je mnogi opisivali sljedećim riječima: Gornja Volta, s raketama. Država nije imala vojsku koja bi bila sposobna zaštititi nacionalne interese. 90-ih godina cilj je bio preživljavanje. Međunarodni položaj Rusije zorno je odrazila kriza u bivšoj Jugoslaviji u kojoj su se pokazale kako njena politička tako i tehnološka slabost. U međuvremenu, Moskvu je Zapad velikodušno primio u najvažnije institucije liberalnoga svjetskog poretka. Postala je članicom G8, a i Europska unija odnosila se prema Rusiji kao prema strateškomu partneru. No to partnerstvo daleko nije bilo ravnopravno. A i Rusija koja se polako uzdizala sve je teže prihvaćala tu podčinjenost. Dobro je to odrazio i govor Putina u Münchenu 2007. godine, a još više kriza u Gruziji kada je Moskva pokazala kako se više ne može igrati s njom. Potom je došla Ukrajina gdje je Rusija lišila SAD monopola kršenja međunarodnoga prava, a potom Sirija koja ne samo da ju je vratila među velesile nego je ubrzala i reviziju posthladnoratovskoga poretka.
Uz škrgut zubima, ali dogodila se rehabilitacija Rusije kao velesile, što dovodi i do jačanja suprotstavljanja. Ali prinos toga je i da sada jedan za drugim u Moskvu dolaze egipatski, turski predsjednik, izraelski premijer ili jordanski kralj, nadajući se posredovanju Kremlja. A sada je došao i vladar Saudijske Arabije, zemlje koju se smatra neprijateljem Rusije. Rijad je spreman utrošiti milijarde kako Moskva ne bi dopustila preveliko jačanje Irana, zemlje koja je regionalni suparnik Siriji. Sve je to jasno priznanje ruskih vojnih i diplomatskih uspjeha.
Ali kako je Kremlj uspio potisnuti u pozadinu Sjedinjene Države koje su od Rusije puno značajnije i što se gospodarske, a i što se vojne snage tiče? Bivši ruski veleposlanik u Siriji Aleksandr Zotov to je ilustrirao športskom usporedbom, ukazujući kako u ringu među dvama boksačima nije odlučujuća samo mišićna masa nego i tehničko znanje. A ruski uspjesi, kao i američki neuspjesi, mogu se objasniti postojanjem, odnosno nedostatkom toga tehničkoga znanja koje karakterizira politiku i diplomaciju. Moskva je prije svega dobro procijenila trenutak koji se pojavio kritičnim jačanjem Islamske države, kada je mogla nastupiti najučinkovitije i uz najmanje rizike. Putin se nije libio koristiti ratno zrakoplovstvo, a hrabro se je suočio i s očekivanim kritikama. Istodobno, u očima svojih saveznika, a i protivnika u regiji dokazao je predvidljivost i pouzdanost. Sve je to dodatno osnažila činjenica da Washington ni nakon provokacije uporabom kemijskoga oružja nije ispunio obveze koje je preuzeo prema partnerima. Ali iznevjerio je i Saudijsku Arabiju i Izrael kada je sklopio nuklearnu nagodbu s Iranom. Strateški pristup Moskve jačala je i činjenica da je Amerika naizmjence podupirala te umjerenu oporbu, te teroriste. Pored toga, Kremlj se istaknuo i pragmatizmom, jer je bio spreman pregovarati sa svim silama u regiji, tako s Izraelom, Turskom, a sada i sa Saudijskom Arabijom, ako oni poštuju ruske interese.
Vojnim nastupom koji je doveo do pokretanja konflikta s mrtve točke Rusija je postala neizbježna na Bliskom istoku, ali to joj ne otvara samo niz mogućnosti nego joj nameće i dodatnu odgovornost. Ona, naime, uzimajući u obzir sve više interesa treba uspostaviti nekakvu ravnotežu snaga, ne samo radi očuvanja stabilnosti regije nego i radi zadržavanja vlastite uloge. A koliko je to komplicirano, pokazuju najnoviji događaji. Trumpova prijetnja da će otkazati nuklearni sporazum s Iranom, ili povećanje napetosti između Kurda i Iračana te porast vojne aktivnosti Turske. Očuvanje ravnoteže je istodobno taktička i strateška zadaća, a uspjeh u provedbi te zadaće može predstavljati značajan korak i u pretvorbi svjetskoga poretka. A da to i Kremlj misli tako, dobro pokazuje i glavna tema godišnjega foruma Valdaj-kluba koji danas počinje u Sočiju. Članovi kluba razgovarat će o tomu hoće li iz konflikata izrasti novi svjetski predak, te može li razaranje koje se danas događa u svijetu imati stvaralačku snagu?
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više