Bakir beg u očekivanju Osmanlija

Konačnu riječ o Bakiru trebala bi dati medicina, a ne analitičari društvenih i političkih zbivanja

Posljednjih godina – a naročito mjeseci – član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović ne prestaje bombardirati javnost svojim nebulozama. I ne zna se koja je od koje veća. Upravo kad pomislimo kako je tomu kraj (a bio bi već i red), on nam dokaže da nismo u pravu i da je u lupetanjima nenadmašan. Ne mislim tu na Pelješki most ili pokušaje dijeljenja „lekcija“ susjedima, jer to su mahom „sitnice“ u odnosu na sve ono što je u stanju izgovoriti. Kad političar koji se nalazi na takvoj poziciji i predstavlja čitavu jednu vjersku skupinu (bosansko-hercegovačke muslimane) koja u okviru države BiH ima čak status konstitutivnog i suverenog naroda kao i Hrvati i Srbi izjavi kako ta druga dva naroda NE POSTOJE, odnosno, da su „IZMIŠLJENI“ i nemaju svoga korijena i identiteta (pa stoga niti prava na svoju zemlju Bosnu i Hercegovinu), to je izjava (kako bi narod rek'o) „za ludnicu“.

Kad isti lik ustvrdi da je njegov rahmetli babo Alija „Bosnu ostavio u amanet“ turskom predsjedniku Erdoganu (kao što je učinio nedavno), to je isto tako IZJAVA ZA LUDNICU – ALI  ZA ZATVORENI ODJEL i takve bi pod hitno trebalo smjestiti „pod ključ“ kako se ne bi miješali s normalnim ljudima i trovali javni prostor i društvenu klimu u BiH i „regionu“ ionako bremenitu razno-raznim bolesnim pojavama. Doduše, u ovoj priči nažalost, nije poremećen samo Bakir. Za njim niti malo ne zaostaje ni njegov „mentor“ i zamjenski „babo“ Erdoğan, koji je već prije više od 5 godina svijetu javno obznanio vijest o tom „amanetu“: „Turski premijer Tayyip Erdoğan izjavio je danas da mu je Alija Izetbegović ostavio 'Bosnu u amanet'. 'Rekao mi je u bolnici: Bosna je ostavština Osmanlija', kazao je Erdoğan.“ (https://www.klix.ba/vijesti/bih/erdogan-alija-mi-je-ostavio-bosnu-u-amanet/120711135; Vijest agencije SRNA  od 11. 7. 2012. u 20:54; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 22. 10. 2017.)

Sama činjenica da predsjednik jedne tako velike i moćne države (kakva je Turska) za medije izvali bedastoću ovakvoga sadržaja, neminovno mora na dnevni red postaviti pitanje njegovog duševnog zdravlja – neovisno od toga što mu je Alija rekao i je li njegova tvrdnja istinita. Jako nam je dobro poznato tko je Erdoğan i na koji način upravlja svojom zemljom, no, to je njihova unutarnja stvar. O teroru koji podnose i svome diktatoru, nek računa vode sami Turci. Ali, kad Erdoğan gura nos u Bosnu i Hercegovinu i lupeta o njoj kao „Osmanlijskoj ostavštini“, trebalo bi mu primjereno odgovoriti. Trebalo bi – ali, čini se, nema tko. Otkuda pravo bilo komu da Bosnu i Hercegovinu vezuje za zločinca kakav je Erdoğan, za krvnika i diktatora koji na duši ima tisuće života i da mu je „ostavlja u amanet“?

Nije li to suludo? Nije li jednako suludo maštati o ponovnom prodoru islama u Europu i pozivati se na razdoblje Osmanlijskih osvajanja? Sumnjam da bi itko u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, pa i u Srbiji imao bilo što protiv toga da Erdoğan, primjerice, usvoji Bakira i cijelu njegovu obitelj – optimalno bi bilo da ih povede u Tursku i tamo trajno zadrži, a da mu Izetbegovići katastarski prepišu (odnosno, ostave „u amanet“) svoje posjede i nekretnine, ali javno komunicirati na ovakav način i iznositi blasfemije te vrste, izvan je dometa zdravog razuma.

Dakako, postavlja se pitanje: Zašto Bakir beg reciklira ovu glupost Erdogana, nakon više od 5 godina? I zašto uporno vodi politiku po principu što gore to bolje? Je li cilj SDA i njihovog tragikomičnog i nervno rastrojenog Bakir bega da ovakvom suludom kampanjom neprestano dolijevaju ulje na vatru i donesu nestabilnost na prostore jugoistočne Europe, ili je riječ o islamističkim fanaticima koji doista sanjaju o ponovnom dolasku Osmanlija i islamizaciji B i H, pokazat će vrijeme. No, niti vladavina diktatora Erdoğana ne će trajati dovijeka. I to trebaju uzeti u obzir njegovi današnji slugani u Sarajevu. I malo voditi računa o odnosima sa susjedima s kojima i kraj kojih žive, a ne uplitati se u igre kojima nisu dorasli.

Siroti i nesretni Bakir beg (kojemu očito nešto u osobnom životu ide naopako dok je tako frustriran i dezorijentiran u vremenu i prostoru), ponaša se poput Karađoza (iz turskog kazališta sjena) i postaje lutka na koncu opskurnog diktatora Reçepa Tayyipa Erdoğana koji još uvijek čini se nije svjestan kako su kroz povijest završavali režimi nalik njegovom. I čija je glava prva letjela. Zna li, uostalom, Erdoğan kako je završila velika povijesna avantura Osmanlija? Eto, Bakir i njegova svita, primjerice, kukaju, kako je tada nad njihovim „bošnjacima“ izvršeno nekih 6 „genocida“ (počevši od osmanlijskog poraza pod Bečom do konačnog protjerivanja turskog okupatora iz ovog dijela Europe). I Erdoğanu i Bakir begu bolje bi bilo da se pozabave malo tim analizama, a ne snovima o tutorstvu Turaka nad Bosnom i Hercegovinom. Što se Bakir bega tiče, njemu nema potrebe obraćati se. On je trajno izgubljen slučaj. Već odavno. I tu bi svoju konačnu riječ trebala dati medicina, a ne analitičari društvenih i političkih zbivanja.

Zlatko Pinter