Hrvatski Fokus
Hrvatska

Patrijarh Irinej na tragu patrijarha Pavla

Irinej samo nastavlja tradiciju svoje crkve – huška i širi mržnju

 
 
Nedavno, na sajmu knjiga u Beogradu, srpski patrijarh Irinej ponovio je neke od toliko puta recikliranih otrovnih laži, huškajući na mržnju i stvarajući zlu krv između svoga stada i pripadnika drugih vjera. Osim što smo ponovno čuli staru velikosrpsku naci-fašističku tezu o tomu kako je „Srbija gdje god žive Srbi“, pa „bilo to u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mjestima“ (što vrijedi samo i ekskluzivno za srpski i ni za jedan drugi narod), Irinej nije propustio baciti rukavicu i nama Hrvatima, ustvrdivši kako drži „tragičnim ponašanje braće rimokatolika koji su izazvali najveće stradanja Srba, ali da pri tomu nikad nisu iskazali kajanje ili ispriku“, dodajući svome ekspozeu i dobro poznatu ofucanu i monstruoznu laž koju velikosrpska propaganda ponavlja desetljećima, kako su „Hrvati jedini u Europi imali dječje logore.“ (Opširnije: http://priznajem.hr/novosti/svijet/partijarh-irinej-pokusava-oziviti-opasnu-ideju-velike-srbije/).
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/10/patrijarh-i-ana.jpg
Ne znam je li naša Crkva službeno reagirala na ovo, ali Islamska vjerska zajednica u BiH jest, navodeći u svome priopćenju  među ostalim: „Još jednom se pokazalo da je ideja ‘velike Srbije’ koja je prouzročila stradanja milijuna ljudi na ovim prostorima začeta, odgajana i provedena u dijelu svećenstva i srpskih nacionalističkih elita. Zabrinjava da se ta ideja i danas ponovo oživljava kroz istupe zvaničnika i različite političke i društvene inicijative“. IVZ BiH podsjeća kako je „u ratovima devedesetih godina prošlog stoljeća ubijeno stotinu imama, na stotine ih je stradalo u logorima srpske vojske, porušeno je 614 džamija“ itd. „Jedino s čim se u IZ-u slažemo u izjavama Irineja jest njegova konstatacija da ‘narod koji stvara povijest na zločinima i krvi drugih naroda nema budućnost’, stoji u priopćenju.“ (isto, istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 27. 10. 2017.)
 
Naravno da bi i mi Hrvati na ovu temu itekako imali što reći, no ovom prigodom prisjetit ćemo se samo nekih događaja iz 1991. godine, iz vremena kad je započela krvava i brutalna velikosrpska agresija na Hrvatsku i kad su velikosrpski naci-fašisti (kako oni u Srbiji tako i njihova subraća u „srpskim“dijelovima BiH i Hrvatske), skupa sa svojom crkvom, „JNA“ i četnicima masovno krenuli u zatiranje svega što nije srpsko zapadno od Drine. Ako je povijest učiteljica života (a stari Latini su tvrdili da jeste) mogu li se u razmatranjima tog vremena zaobići i zanemariti, primjerice, „ekumenske“ poruke koje je u rano proljeće 1991. godine slao tadašnji vrhovni vjerski i duhovni autoritet srpskog naroda, patrijarh Pavle (kojega su u Srbiji još za života prozvali „svecem koji hoda po Zemlji“)?
 
Iako situacija (na sreću), danas (još uvijek) nije ni približno tako zagrijana kao što je bila krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlosg stoljeća, možda nije zgoreg podsjetiti se što je to Irinejev prethodnik svojim vjernicima i srpskom narodu poručio za pravoslavni Uskrs 1991. godine, u vrijeme kad su u Hrvatskoj na djelu bile terorističke akcije pobunjenih Srba kao najava krvavog rata za „Veliku Srbiju“. Oprez je majka mudrosti, kaže jedna poslovica. Mi danas, nažalost, opet imamo itekakvih razloga za oprez.
 
Poruke mržnje i pozivi na naplatu 'duga u krvi' patrijarha Pavla
 
U povodu pravoslavnog Uskrsa, početkom travnja mjeseca 1991. godine, novi poglavar Srpske pravoslavne crkve, patrijarh Pavle (koji je na ovu dužnost ustoličen u prosincu 1990. godine), svojim vjernicima i srpskom narodu uputio je „poslanicu“koja je po običaju čitana u svim srpskim pravoslavnim crkvama, i objavljena u vjerskom tisku (od Glasnika, Glasa crkve i Pravoslavlja do Svetosavskog zvonca – lista namijenjenog mladeži i djeci), a prenijeli su je i svi značajniji mediji u Srbiji i „srpskim krajevima zapadno od Drine“.
U njoj se, među ostalim kaže:
 
 „Oprostiti moramo, zaboraviti ne smemo
 … Moramo oprostiti jer smo hrišćani. Spasitelj kaže: 'Ako li oprostite ljudima sagrešenja njihova, oprostiće i vama Otac vaš nebeski'. Zaista nije lako u sebi ugušiti glas ljudske krvi, kada su u pitanju neviđeni zločini i mučeništva, koja su na pravdi Boga pretrpeli naši dedovi, oci, majke, braća i sestre i deca. (…) Razmišljajući o ovom pitanju blažene uspomene, veliki vladika žički, Nikolaj je rekao: 'Ako bi se Srbi svetili ravnom merom za sve zločine koji su im u ovom veku učinjeni, šta bi morali da rade? Morali bi da žive ljude sahranjuju, da žive peku na ognju, da živima skidaju kožu, da decu seku na komade, pred očima roditelja. To Srbi nikada nikome nisu činili, ni zverovima a kamo li ljudima'.
Sa druge strane, pročitali smo nedavno reči jednog našeg umnika: 'Zločin je zaboraviti zločin, i novo je zlodelo'. Zaborav je veliki greh i saučesništvo sa neljudima koji su vršili genocid nad našim nedužnim narodom (…)
  Samo u Jasenovcu, za četiri godine umoreno je 700.000 ljudi. Ako pitamo na koji način, jedan naš vrsni znalac i mislilac odgovara: 'Jasenovac je najveće srpsko grozilište, ništavilište, istrebivalište, gubilište i mučilište, gde su ljudi satirani krvožedjem, koje sigurno ni knez demona ne pamti. To je novo raspeće Hristovo. To je greh grehova!'
 Nešto još gore ovde je što se retko pominje. To je činjenica da je ovaj neuporedivi zločin do danas ostao neokajan i nepokajan, dokazuju događaji, koji se i danas dešavaju na istom mestu i od istih počinilaca.“ (Svetosavsko zvonce, br. 1, Beograd, 1991, 1-4.; istaknuo: Z.P.)
 
Je li moguće zamisliti veću perfidiju od ove? Pod krinkom „kršćanske ljubavi“, „mirotvorstva“ i „oprosta“, sije se otrovno sjeme mržnje i razdora i poziva na krvoproliće!? Jesu li to riječi prvosvećenika jedne kršćanske crkve ili Sotone u ljudskom obliku!? Ne treba previše mudrosti da bi se zaključilo kako je ovaj propagandni pamflet patrijarha Pavla (kojega nećete naći nigdje na internetu – jer svi takvi i slični pamfleti brižno se brišu!) prožet otrovnom i bolesnom mržnjom ciljano usmjeren na to da se međunacionalne tenzije pojačaju, jaz između Srba i drugih naroda (posebice Hrvata) dodatno produbi, a ratni požar proširi. Poglavar SPC-a kroz usta naci-fašista, rasista i antisemita Nikolaja Velimirovića Žičkog, te drugih (neimenovanih) „srpskih znalaca, mislilaca i umnika“ (istog usmjerenja) poziva na odmazdu, priziva krv i zlo, i ponovno, po tko zna koji put, smišljeno i podmuklo  navodi lažnu i višestruko uvećanu brojku od 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu? A sve to, ne bi li potaknuo svoje zemljake da krenu u „osvetu“ i spriječe „novi zločin genocida“ koji se „Srbima opet dešava na istom mestu i od istih počinilaca.“
 
Ovi „nepokajani“ i „neokajani gresi“ (po njemu), ponavljaju se, dakle, i te 1991. godine, „na istom mestu i od istih počinilaca“!? Što je to drugo, nego otvoreni poziv na odmazdu prema onima koji su optuženi kao „demoni“ zla, okrivljeni da su „satirali“ srpski narod „krvožedjem“ i tako počinili „greh grehova“? Nakon ovako teških riječi i objeda  – i slikovitog prikaza onoga što su „zverovi“ činili Srbima – zaključke nije teško izvući. Ishodište je: poziv za naplatu „duga u krvi“. A zna se i od koga, jer Hrvati su ne od jučer glavna meta takvih prljavih, lažnih i opskurnih optužbi. Perfidija je utoliko veća što prvak SPC sve ovo govori, kako bi, tobože, uputio svoju „hrišćansku“  poruku svome narodu o potrebi praštanja i „umanjenja“ zločina!?
 
Može li zdrav ljudski um shvatiti ovu perverziju? Do koje mjere sežu ljudska mržnja i pokvarenost i što su sve neki u stanju učiniti svojim bližnjima – i to pod krinkom „hrišćanske ljubavi“? Sve što su patrijarh Pavle i vrh SPC poduzimali u to vrijeme (uključujući i ovu „Uskrsnu poslanicu“ koja je samo kap u moru te huškačke kampanje), nemoguće je promatrati izvan konteksta ukupnih događanja u tadašnjoj SFRJ, koja je od ranog proljeća 1991. godine, zahvaljujući srpskoj „pobuni“ u Kninu i okolici i narastajućem srpskom ekstremizmu, bila već u fazi oružanih sukoba. U tijeku su napadi na Hrvatsku i Hrvate (događaji u Pakracu 1-2 ožujka, na Plitvicama – gdje je na sam katolički Uskrs, 31. ožujka, od strane srpskih terorista ubijenhrvatski policajac Josip Jović itd.), koji su samo uvod u krvavi rat s ciljem istrebljenja našeg naroda.
 
Da pamflet pod radnim naslovom „Uskrsna poslanica patrijarha Pavla“ nije bio nikakva omaška nego samo kockica u beskonačnom nizu izljeva otrovne mržnje, srpski patrijarh i njegovi episkopi dokazali su riječju i djelom nebrojeno puta. Njihovi postupci bili su, nažalost, samo pokazatelj općeg stanja duha u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u to vrijeme, s neizbježnim utjecajem na široke slojeve srpskog naroda, što je porazna i tragična činjenica. Mada danas mnogi nastoje opravdati pokojnog Pavla uz relativiziranje njegovih izjava (i tvrdnje kako primjerice, njegova česta drugovanja s ratnim zločincima nisu bila stvar njegove) uz tragikomična objašnjenja da blagoslovi i „parastosi“ što ih je nesebično dijelio notornim srpskim zločincima i masovnim ubojicama iz sadašnjosti i prošlosti nisu ustvari blagosiljanje zločina nego „splet okolnosti“, opravdanja za njegove postupke nema.
 
Zar nije prvak jedne kršćanske crkve zadnja osoba na svijetu koja može i smije podleći Zlu i služiti kao pokriće za Zločin? Smije li itko s te pozicije huškati na rat i širiti mržnju? „Svetac koji hoda Zemljom“, njegovo „Preosveštenstvo“ patrijarh srpski Pavle, neumorno je pisao brojne prizemne propagandne pamflete, „apele“ i „poslanice“, držao „parastose“, i „opela“, palio vatru i širio mržnju u srpskom narodu, dizao borbeni moral srpskim krvnicima i teroristima, obilazio „krajinu“ u Hrvatskoj i okupirane dijelove B i H, vrijedno davao izjave i intervjue, slao dopise i molbe međunarodnoj zajednici u cilju opravdavanja masovnih zločina srpskog genocida optužujući druge narode za ono što je činila njegova pastva – poput  pisma Carringtonu u kojemu tijekom najžešće srpske agresije na Hrvatsku (1. studenoga 1991.) i razaranja Vukovara i drugih gradova u Hrvatskoj (uz progon preko pola milijuna civila i tisuće ubijenih) iznosio notorne neistine o „genocidu nad Srbima“ i nužnosti njihove „oružane borbe“ čiji je cilj „život pod jednim krovom“, odnosno, u „Velikoj Srbiji“, uz tvrdnje da „zajednički život s Hrvatima nije moguć“ itd. 
 
Patrijarh Pavle kao „duhovni komandant“ zločinaca
 
Uz sve to, on druguje s najvećim ratnim zločincima – Vojislavom Šešeljem, Željkom Ražnatovićem Arkanom (koji se hvalio kako je „patrijarh Pavle njegov duhovni komandant“), krvnicima Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem, Biljanom Plavšić (koje i blagosilja u jeku rata u Bosni i Hercegovini), na mjestima počinjenih zločina i zgarištima spaljenih kuća, katoličkih crkava i džamija otvara „duhovne akademije“ SPC (Višegrad), redovito obilazi okupirana područja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (sve do ljeta 1995. godine!), i hrabri sunarodnjake da istraju u svojoj „pravednoj“ borbi, agitira za odbijanje svih predloženih mirovnih planova čiji je cilj zaustaviti rat i krvoproliće, pa čak osuđuje i Miloševića zbog „popuštanja“ međunarodnoj zajednici.
 
Niti jedne jedine naznake empatije za besprimjerne žrtve i razaranja, a kamo li riječi pokajanja ili priznanja krivnje, kroz sve godine rata od srpskog patrijarha nije bilo! Pod njegovim vodstvom posebne privilegije uživali su najradikalniji klerici iz redova SPC (tzv nikolajevci – rigidni nacionalisti nazvani po svom uzoru Nikolaju Velimiroviću Žičkom koji kao njegovi sljedbenici i propovjednici srpske nacističke doktrine nazvane „svetosavljem“ vode rat za ostvarenje velikosrpskih ciljeva), poput mitropolita Amfilohija Radovića, episkopa Artemija Radosavljevića, episkopa Atanasija Jevtića, episkopa i mitropolita Nikolaja Mrđe, episkopa Vasilija Kačavende, episkopa Nikanora, episkopa Longina Krče, episkopa Irineja Bulovića, episkopa Lukijana Pantelića (pakračkog), episkopa Lukijana Vladulova, vladike Filareta Mićevića itd., itd.). Samo takvi „duhovni oci“ mogli su računati na unapređenje u hijerarhiji SPC, drugi ne.
 
Unatoč nepobitnoj činjenici da su svojim djelovanjem raspirivali bolesnu mržnju, huškali na rat, poticali masovne zločine genocida i etničkog čišćenja (a neki i izravno sudjelovali u ubojstvima i silovanjima, čak i maloljetnih Bošnjakinja – poput Vasilija Kačavende), jastrebovi iz redova SPC zadržavali su sve svoje privilegije i postali najuvaženiji i najviđeniji „pastiri“ u SPC.
 
Nesmiljeni propagandni rat protiv „neprijatelja srpstva“ svih vrsta i boja (poglavito „ustaške države“ i njezinog „genocidnog“ režima), planska, režirana „iskopavanja srpskih kostiju“ i držanje „opela“ nad jamama i „stratištima“ u svrhu propagande i s isključivim ciljem širenja mržnje, nošenje „moštiju“ po Srbiji, Vojvodini, Bosni i Hercegovini iz istih razloga, liturgijska „krštavanja“ topova, tenkova i paravojnih četničkih i dobrovoljačkih postrojbi, logistička i „duhovna“ potpora „srpskim borcima“, javna i pompozna slavljenja „parastosa“ i „pomena“ i podizanje spomenika najvećim fašističkim i četničkim zločincima (kako iz ovog posljednjeg, tako i iz Drugoga svjetskog rata), veličanje „nacionalnih junaka“ (Šešelja, Arkana, Karadžića, Mladića, Plavšićke, Milana Lukića i drugih), skrivanje i zaštita optuženih ratnih zločinaca i opravdavanje čak i najtežih zločina genocida (kao što su spaljivanja živih ljudi, žena i djece), sve to spadalo je u „opis posla“ srpskog svećenstva tijekom devedesetih godina – uz časne izuzetke kojih je bilo, ali od radikalne struje u vlastitim redovima nisu mogli doći do izražaja, niti su u okviru crkvene hijerarhije bili u prilici zauzeti bilo kakve značajnije položaje. Neposredno nakon izvršenog etničkog čišćenja i masovnih zločina nad Bošnjacima u Foči, ovaj grad je preimenovan u „Srbinje“.
 
Patrijarh Pavle ondje svečano otvara (1994. godine) „Duhovnu akademiju Vasilija Ostroškog“, što u dijelu svjetske javnosti izaziva sablazan (jer tamo je naime, na dvije lokacije, srpski zločinac Milan Lukić dvije godine ranije spalio najmanje 119 muslimanskih civila – uključujući i žene i djecu, što je samo jedan u nizu srpskih zločina). Mnoge tiskovine (pa i neki francuski listovi) osuđuju ovaj necivilizacijski čin, uz tvrdnje kako sam vrh SPC i patrijarh podržavaju rat i etničko čišćenje. SPC pokreće sudsku parnicu koju gubi (u Parizu), a u sudskoj presudi ostaje upisano upravo ono što su tvrdili tuženi novinari i urednici. Jedan od svjedoka-vještaka u postupku (koji je kasnije od srbijanske javnosti oštro napadan zbog „pristranosti na štetu Srbije“), bio je demokrat i humanist, intelektualac srpskog podrijetla, bizantolog, dr Ivan Đurić. Zasluge patrijarha Pavla i Svetog arhijerejskog sinoda za takvu sramnu ulogu koju je SPC odigrala u spomenutom razdoblju nesporne su i time su se u posljednjih desetak godina bavili mnogi srpski znanstvenici i intelektualci, a o samom djelovanju srpsko-pravoslavnog svećenstva prije i tijekom ratova devedesetih godina, postoji bezbroj neoborivih materijalnih dokaza koji govore sami za sebe.
 
Iznuđena „metamorfoza“ srpskog patrijarha
 
Zakašnjelo „mirotvorstvo“ patrijarh Pavle izražava tek u ožujku 1999. godine (svjestan da od projekta „Velike Srbije“ nema ništa i da je rat izgubljen), kada dolazi u Zagreb, susreće se s predsjednikom dr Franjom Tuđmanom i kardinalom naše Crkve dr Franjom Kuharićem i potpuno okreće ploču, kao da prije toga ničega nije bilo!? Nakon svega što je izgovorio i napisao do tada, poslije svih huškanja i otrovnih riječi, ovoga puta on srpskoj manjini savjetuje „život u miru“ s većinskim narodom!?
 
Iznuđeni „salto-mortale“ ozbiljno je narušio njegov ugled među srpskim ekstremistima, ali i doprinio da mu se mnogi grijesi zaborave – onako kako su to učinili i mnogi Hrvati, među kojima su nečasno ponašanje SPC i patrijarha Pavla i njegovih najbližih suradnika tijekom ratova 90-ih godina i danas jedna od tabu tema. Nepobitna istina: DA JE SRPSKO SVEĆENSTVO AKTIVNO I MASOVNO SUDJELOVALO U HUŠKANJU NA RAT, AGRESIJI, ETNIČKOM ČIŠĆENJU I GENOCIDU u tom vremenu patnji i stradanja milijuna ljudi, ostaje kao činjenica koju nitko ne može opovrgnuti – mada se to ne rijetko pokušava iz istih izvora i centara, prije svega iz same SPC, koja unatoč svemu nastavlja svoju „misiju“ zastupanja i širenja naci-fašističke velikosrpske osvajačke ideologije.Ništa se kod njih promjenilo nije od Garašanina, preko Miloševića, do Aleksandra Vučića i toga moramo biti svjesni ako nam je ostalo imalo zdravog razuma.
 
Treba biti do kraja pošten i korektan i reći da ima i u Srbiji poštenih i časnih ljudi koji su pisali i pišu o nečasnoj ulozi SPC i patrijarha Pavla u ratovima 90-ih godina. Neki su o tomu napisali i knjige, poput pokojnog sociologa religije Mirka Đorđevića (Kišobran patrijarha Pavla, Beograd, 2010.; dostupno na: https://pescanik.net/wp-content/PDF/mirko_djordjevic-kisobran_patrijarha_pavla.pdf) ili Milorada Tomanića (Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001.; dostupno na: http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/Srpska%20crkva%20u%20ratu%20i%20ratovi%20u%20njoj.pdf). Mi Hrvati poznati smo po tomu što brzo zaboravljamo, pa i ono što nikako ne bi smjeli. Hoćemo li opet dopustiti da nas po tko zna koji put ugrize zmija iz iste rupe – to ovisi od nas samih.
 

Zlatko Pinter

Povezane objave

NAKON POBJEDE LABURISTA – Trebamo politiku održivih materijala

hrvatski-fokus

Nepravedna presuda koju ne treba poštovati

HF

Udba nije smjela srušiti Babu (2)

HF

Plenković radi u interesu Save Štrbca

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više