Pismo pokojnom ocu

Spaljeno djetinjstvo drage mi Foče

 

 

Dragi oče.

Pisao sam ti na Dan mrtvih 1992.

One tmurne i paklene ratne noći

Da mi oprostiš što ti ni te godine

Nisam mogao na grob doći.

Moje su rane još uvijek duboke i otvorene.

Još više zapeku kad mi misli pobjegnu

I odlutaju u krvavi košmar tog nesretnog rata,

A onda mi navru suze i jecaj kad se sjetim

Gdje čame kosti mog pokojnog oca i brata.

 

Koliko sam puta zavapio Bogu:

Zašto sam tako malo uživao roditeljsku toplinu?

Zašto me je zaobišla ljubav?

Zašto i ja nisam imao oca i mater?

Umjesto toga imam dvije bremenite žrtve.

Mati umire zarobljena u kandžama rata

A ti si nas prerano napustio i otišao među mrtve.

 

Život je dobrano zasjeo na moja pleća.

Ja sam već sjedi starac. Vrijeme je učinilo svoje.

Nažalost tvoj lik mi se iz dana u dan pomalo gubi.

Ali još uvijek kuca srce koje se za te moli

I neizmjerno te ljubi.

 

Ne znam je li bih te prepoznao

Da te danas sretnem na ulici?

Ali duša te ne da oteti zaboravu, dragi oče,

Ni tebe, ni pokojnog brata,

Ni spaljeno djetinjstvo drage mi Foče.

 

Nažalost,

Zlikovci mi ni tvoju sliku nisu ostavili na zidu.

Uspomene i albume progutali su ognjeni jezici.

Bojim se kad jednoga dana sklopim oči

Tko ćete se uopće više sjetiti?

Moji potomci samo iz domovnice znaju za te,

Da sam imao oca – i zvao se Mate.

 

Mater nas je u izbjegličkoj sobici

Često puta znala okupiti i zaklinjati,

Kada je jednoga dana Bog pozove k sebi

Da njene kosti prenesemo preko Save

Da bar pod crnom zemljom bude bliže tebi.

 

Dragi oče.

Molim te oprosti joj, ona te više ne spominje,

Ni zavičaj, ni rodnu nam Posavinu.

Ne pita ni za me, ni za sestru ni za brata.

Njena je bol duboko u crnom labirintu

Na spaljenom ognjištu u vihoru rata.

 

Zbogom oče.

Ostalo nas je još samo troje.

Sve troje smo u poodmaklim godinama.

Kad jednoga dana i mi sklopimo oči

Ne žalosti se ako ti nitko više ne zapali svijeću

Na zapuštenom grobu u rodnoj nam Foči.

 

Pejo Šimić (iz zbirke Spoznaja)