Vraća li nam se to Drugi dnevnik TV Beograda iz ranih devedesetih?
Aleksandar Stanković doveo je, vukovarskim povodom valjda, u emisiju hrvatskog branitelja srpske nacionalnosti Peđu Mišića, još u kombinaciji s Majom Sever, a poglavito Ivicom Prtenjačom, radi javnog mučenja. Jedna od virtualnih sprava za mučenje na koju ga je na javnoj televiziji stavio je i famozna srbijanska teza o „građanskom ratu“. Ušao mu je izravno u obitelj, jer brat mu se borio na srbijanskoj strani, a kao „građanin Hrvatske“, što je i Predrag Mišić i odatle izvukao „dokaz“ o – „građanskom ratu“! Kako ne bi bio „građanski“ kad je eto i „obiteljski“. Besramno najprije toliko medijskom kamom vrtjeti mu po obiteljskim ranama i duši, a još besramnije, pokvarenije pa i stupidnije… iz činjenice da su dva brata u ratu bila na suprotnim stranama, „teoretski“ zaključivati kako se radilo o „građanskom ratu“. Dno znanja, ispod dna profesionalizma. Još da je javno sadističko mučenje upriliči neke obične nedjelje, ali baš tužne vukovarske – nemam riječi.
Aco Stanković u Beogradu u prosincu 2013.
Sve sami „građanski ratovi“. Pretpostavljam kako bi se rijetko našao rat u povijesti, bilo kada, pa i bilo gdje, u kojemu se ne bi našla braća, sestre, roditelji, djeca… na suprotnim stranama. Stankovići bi tako mogli zaključiti kako su svi dosadašnji ratovi ustvari bili „građanski“. O europskim da i ne govorimo, eto te vladarske dinastije su i rodbinski, krvno, povezane, a često ratovale skoro do zadnje kaplje krvi, svaka svojih podanika – pa su sve to onda bili „građanski ratovi“. Možda jedan nije, onaj kad je Spartak podigao robove. Bidni robovi nisu bili „građani“, bili su ništa, nisu imali pravo rimskog građanstva. A taj rat je bio onako baš pravi građanski, fundamentalno – jer „građanski ratovi“ u bitnome su socijalni, Marksonja bi rekao i klasni.
Sve „reformacije“ i revolucije građanski su ratovi, ali ovaj to nije bio, dakako i još mnogi. Bio je čista agresija, doduše malo prikrivena pod koprenom „federacije“, da se bedaci ne dosjete. Intelektualno, pa i emocionalno, mučim i samoga sebe jer 24. srpnja 1991. u „Vjesniku u srijedu“ objavio sam na njegovoj „plahti“ poduži članak pod naslovom „Osvajački, a ne građanski rat“ s nekoliko točaka dokaza. Tome ni danas nemam što dodati. Ali u nedjelju 19. studenoga 2017. Stanković muči Predraga Mišića, kao medijin isljednik NKVD-a, Udbe ili Gestapoa, svejedno, pod jakom lampom Hateveja, da prizna sudjelovanje u „građanskom ratu“. Smije li to raditi? To zlo od te televizije. Naime, pored osobne torture i preko nje, potkopavati hrvatsku državnost? Jer iza teze o „građanskom ratu“ skriva se ona važnija, naime o bespravnoj, neustavnoj, „secesiji“, a onda se vraća „linija Virovitica, Karlovac, Ogulin, Karlobag“ i kreće „unutrašnji dijalog“ da se stvari, izuzimajući Sloveniju, vrate na početak. Lijepe li televizije antihrvatske vizije. Mogu li se Ja tome usprotiviti i toga riješiti? Ne mogu, moram to silom plaćati. Mogu jedino ovako. Pustit ću Šešelja govoriti.
Govori Vojislav Šešelj srbijanski narodni zastupnik, ne dakle onaj prethodni, sadašnji i budući maroderski ološ, kojega se i „kancer“ čuva, već narodni zastupnik na RTB-u (lipanj 1991.). Napominjem kako se već dogodio pokolj hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu (2. svibnja 1991). U njegovoj, formalnoj i političkoj organizaciji stvarnoj srbijanske, kolokvijalno, Udbe, pod „izvedbenim“ vodstvom Vukašina Šoškočanina kojega su Srbi ubrzo likvidirali i bacili u Dunav kako nikad ne bi progovorio. Zauzvrat su 1992. davali njegovo ime ulicama u okupiranim hrvatskim naseljima te mu izgradili mauzolej.
Dakle kaže Šešelj: „Smatram da se ne smije na silu spriječiti izlazak Slovenije iz Jugoslavije. Neka idu odmah, to je bolje i za njih i za nas. Što se Hrvatske tiče prema njoj se treba drugačije postaviti (službena srbijanska politika, o.a.). Ne smije dakle biti isti odnos prema Hrvatima i prema Slovencima. I Hrvati mogu da idu, ali ne smiju ni jednu srpsku teritoriju da ponesu sa sobom. Ja smatram da nadležni organi Srbije, pošto savezni organi više ne postoje moraju preuzeti sve ingerencije na čitavoj teritoriji ostatka Jugoslavije, pozvati Generalštab da prihvati te ingerencije. Ako Generalštab ne prihvati te ingerencije armija će se raspasti, ali srpska armija može da se formira u roku od četrdeset osam sati, te da se naredi zauzimanje linije Virovitica, Karlovac, Karlobag i da se izvrši amputacija Hrvatske.“
Planiranje „građanskog rata“?
Napalm u „građanskom ratu“. Mjesto, srbijanska skupština, rujan 1991., opet govori Šešelj, glasnogovornik Slobodana Miloševića, države Srbije: „Karlobag, Ogulin, Karlovac, Virovitica ta linija mora da bude naše opredjeljenje i to je granica na koju armija mora povući sve svoje trupe. Ako nije u stanju da ih povuče iz Zagreba treba da ih pod borbom povuče uz bombardiranje Zagreba. Armija ima još kapaciteta koje uopće nije upotrijebila. Ako su joj trupe ugrožene ona ima pravo da upotrijebi napalm bombe i sve drugo što ima na svojim lagerima (bojni otrovi, o.a.). I tu se ne smijemo igrati. Važnije je spasiti jednu borbenu jedinicu nego se plašiti hoće li tamo neke slučajne žrtve pasti. Pa tko im je kriv, htjeli su rat, imaju rat.“ (izvor RTVB, youtube)
Građanski rat? Klanje Hrvata „zahrđalim žlicama“, manje-više, ali „napalm i ostala sredstva“? Znam, Šešelj, vjerojatno najveća ljudska gnjida „u regionu“ – doznat će to i Srbijanci kad-tad, ako (im) već nije kasno, ali on je stalno u srbijanskoj vlasti, Miloševićevoj, pa i danas. On je Srbija, i to ne bilo kakva već velika, agresorska.
Građanski rat? Imam na raspolaganju na stotine dokaza o tome kako ono bješe osvajački rat; SANU, SPC, SPS, srbijansku TO, srpsku JNA, desetak srbijanskih stranačkih (para)vojski. sve i jednoga, skoro, intelektualca od Dobrice Čosića pa nadalje, uostalom i srbijansku nacional socijalističku ideologiju i praksu u kompletu, ali kako je „onaj“ uvijek u detaljima, evo „sitnoga“ dokazčića. Prema srbijanskim izvorima oko Vukovara (Srijem, Slavonija) borilo se, kao dragovoljci, dvadesetak „narodnih poslanika“ srbijanske Skupštine, a dan nakon osvajanja Vukovara posjetila su ga dva podpredsjednika Skupštine Srbije i desetci predsjednika općina iz Srbije- radi obnove. Građanski rat?
Ovako kako je Stanković ispitivao Peđu Mišića o „građanskom ratu“, tako su srbijanski novinari ispitivali zarobljene hrvatske branitelje, prethodno premlaćene, još krvave od ozljeda, koji su priznavali sve, što im je prethodno naređeno. Postoji scena u kojoj su natjerali oca da optuži svoje sinove (za pada Vukovara). Čista „novinarska“ strava. Vraća li nam se to „novinarstvo“ Miroslava Lazanskog (vojno „krilo“), Mile Štule, Krste Bijelića, i mnogih istih, znanih i neznanih, ili cijeli duh „Drugog Dnevnika“ TV Beograda iz ranih devedesetih „u komadu“ lebdi po Prisavlju?
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više