Hrvatski Fokus
Najnovije vijesti

Kukuljevićev saborski govor iz 1843.

Zašto se priređivači pozivaju na saborski zapisnik koji ne postoji?

 
 
Suvremena literatura kaže da je znameniti saborski hrvatski Kukuljevićev govor zabilježen u saborskom zapisniku.[1] Zanimljivo je zbog toga pripomenuti da suvremena literatura kaže i to da Kukuljevićev govor nije spomenut u zapisničkim zakljčcima toga zasjedanja:
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/11/0060.jpg
„Prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku u Saboru 2. svibnja 1843. ostavio je silan dojam na javnost. Budući da temeljem njega nije donesena nikakva odluka, nije bio čak ni spomenut u saborskim zaključcima, no unatoč tome širio se u prijepisima.“ (Kristijan Novak, 2008., „Po rodu, po karvi i po jeziku, Nacionalni identitet u političkim i publicističkim tekstovima Ivana Kukuljevića Sakcinskog“, Povijesni prilozi, br. 34., str. 147. – 174.). Opće je poznato da se u prvoj polovici 19. st. nisu pisali saborski zapisnici u suvremenom smislu, nego su se pisali samo zaključci – dakle, Kukuljevićeva govora nema u saborskom zapisniku. Opravdano je onda zapitati se – koji je tekst poslužio kao predložak za brojne prijepise u 19. st. (o kojima govore svi Kukuljevićevi životopisci ili preređivači) i za brojna izdanja u 20. st.? I zašto se priređivači pozivaju na saborski zapisnik koji ne postoji?
 
Rukopis nije sačuvan, a govor je u cijelosti tiskan u 19. st. u dvama izdanjima – u Branislavu 1844. i u Deželića 1861. Ta se dva izdanja bitno jezično razlikuju, a oba su tiskana za Kukuljevićeva života i uz oba stoji napomena da su otisnuta prema izvorniku. Izdanja u 20. i 21. st. ravnaju se uglavnom prema Deželićevoj inačici, ali jezično su još dodatno mijenjana. Tek je jedno izdanje iz 1999. prema „izvornom obliku, kako je zabilježen u saborskom zapisniku“.[2]
 
Govorim ovdje i o tradicijskim, papirnim izdanjima koja su donekle pouzdana jer su ih priredili stručnjaci, i o mrežnim izdanjima koja se kreću od pouzdanosti i stručne pripreme, do posve amaterskih i pogrješnih tekstova i ocjena. Zanimljiva je i zastrašujuća mrežna stranica[3] u kojoj se prepravljano izdanje govora u potankosti uspoređuje s drugim prepravljnim izdanjem – uspoređuje se tekst govora sa saborske mrežne stranice (pogrješno se naziva transkriptom iz Sabora) s tekstom govora u Stoljećima hrvatske književnosti (uz temeljnu pogrješku da je tekst sa saborske mrežne stranice izvornik) pa se urednici jednog od izdanja, ni manje ni više nego Nikola Batušić i Marko Samardžija, optužuju za krivotvorine i protuhrvatsku djelatnost. Ne bi bilo ovdje mjesta spominjanju mrežnih lakrdija da optužbe nisu tako teške. Bez obzira što su neutemeljene iznesnene su prividno visokostručno, a opasnost je u tom što je online literatura lako dostupna, utjecajna i prihvaćena uglavnom bez ikakve kritičke prosudbe.[4]
 
U Kukuljevićevo je vrijeme poteškoća bilo uopće pronaći tiskaru, a onda tiskaru koja bi imala odgovarajuća slova.  Uz to, tisak je određenih tekstova zaustavljala i cenzura,[5] a kada je o Kukuljevićevu govoru riječ, zbog jake mađarske cenzure nije mogao biti tiskan u Hrvatskoj.[6] Otisnut je u prvom broju Branislava, ilegalnim ilirskim novinama koje su, zbog cenzure u Hrvatskoj, tiskane u Beogradu. Izlazile su samo četiri mjeseca, od 20. studenoga 1844. do sredine veljače 1845. u 13 brojeva i na 52 stranice neprijekidnoga teksta. List se dopremao tajnim putovima u Hrvatsku, a raspačavao se po cijeloj tadašnjoj Hòrvatskoji Slavoniji. Glavni je urednik i autor većine tekstova Bogoslav Šulek.
 
Kukuljevićev je govor objavljen u 1. broju, odmah poslije žestokoga Šulekova protumađarskoga Uvoda. Govor je u Branislavu pogrješno datiran – 12. svibnja (umjesto 2. svibnja), naslovljen je ovako: Govor za uvedenje narodnoga jezika, dàržan od Ivana Kukuljevića Sakc. na saboru kraljevinah Hàrvatske Slavonie i Dalmacie od 12. Svibnja 1843.
 
Sadržaj je govora dobro poznat i često se o sadržaju pisalo. Obično se kaže da Kukuljević traži uvođenje hrvatskoga umjesto latinskoga – svakako je to točno, ali Kukuljević na taj način podiže štit prema mađarizaciji pa je to zaziv protiv mađarizacije kroz poziv da se mrtvi latinski jezik zamijeni živim, hrvatskim.
 
U Branislavu se ne navodi prema kojem je izvoru otisnut govor. Prema Kukuljevićevu rukopisu (koji nama nije sačuvan), prema saboskomu zapisniku (a znamo da zaspisnika u suvremenom smislu tada nije bilo, pisali su se samo zaključci, a Kukuljevićev govor nije spomenut u zakljčcima) ili prema trećem izvoru? Na prvi je pogled apsurdno uopće postaviti takvo pitanje – jer, kad bi zapisnik i postojao, koji bi to sabor u kojoj cenzuriranoj zemlji u ruke ilegalnom časopisu dao zapisnik saborskoga nedopuštenoga govora? Ipak, to je pitanje razložno jer je 1999. u knjizi Glasoviti govori (Zadro, 1999.: 108.), pod naslovom Za uvođenje narodnoga jezika, objavljen govor od slova do slova jednak onomu objavljenom u Branislavu, a uz komentar: „Prenosimo taj govor u njegovom izvornom obliku, kako je zabilježen u saborskom zapisniku“.[7] Na mrežnoj stranici Hrvatskoga sabora[8] ista je ta inačica, ali uz slovne razlike – nema odgovarajućih nadslovnih znakova iznad popratnoga samoglasnika à uz slogotvorno r i rogatoga e, što znači da piše: Presvetli i Harvat umjesto Presvĕtli i Hàrvat. Kako nema nadslovnoga znaka iznad rogatoga e, ono izgleda kao obično e pa ispada da je Kukuljevićev govor pisan ekavicom. Ta je inačica govora još podijeljena i podnaslovima na manje cjeline, tako da doista samo laicima može djelovati vjerodostojno.
 
Jezična obilježja govora objavljenoga u Branislavu  sukladna su ranoj zagrebačkoj školi, odnosno, ilirskoj normi. Kukuljevićevi su svi tekstovi u to vrijeme bili tako pisani. Ono po čem je ta norma izrazito prepoznatiljiva, i ono po čem određeni tekst možemo uvrstiti u ilirsko razdoblje jest osobit
 
a) slovopis – pisanje mukloga è, ò ili à uz r (Hàrvatska – Hrvatska), dvoglasnik se, i dugi i kratki, biježi kao ĕ (presvĕtli – presvjetli,cĕli – cijeli), ć se bilježi i kao ć i kao tj (uzhitjenje – ushićenje), đ se bilježi kao dj i gj (Magjari – Mađari),[9] ne bilježi se (žep – džep)
b) pravopis – morfonološki,[10] ne piše se međuotvorničko j (Dalmacii, Akademii, Aziatski, očiuh)
c) morfologija – stariji padežni nastavci za D, L, I mn. i obvezno genitivno -ah. (kraljevinah – kareljevina, k Slavoncem – k Slavoncima, u očiuh – u očima, pred sakupljenimi slavnimi stališi – pred sakupljenim slavnim stališima)
 
Ako se sva tri navedena temeljna obilježa potvrde u tekstu, s velikom ga sigurnosti možemo svrstati u prvu polovicu 19. st. Tako je i s Kukuljevićevim govorom iz Branislava. To doista jest jezičnonormativni ogled budućega diplomatičkoga jezika kako su ga ilirci zamisli. (bez obzira na sitnije slovopisne nedosljednosti). Potvrđuje se to i u Babukićevoj slovnici iz 1836., ogledu buduće knjževnojezične hrvatske stilizacije – prema Babukićevoj je stilizaciji otisnut i govor u Branislavu. Dobro se to vidi iz samoga govora.
 
Tekst i preslik Kukuljevićeva govora preuzet su iz rada prof. Sande Ham: Kukuljevićev saborski govor iz 1843., Zbornik o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenoga skupa, urednik Tihomil Maštrović, ISBN 978-953-7823-05-4, Zagreb, 2011. str. 157. – 182.
 
Bilješke:
 
[1] Zahvaljujem I. Kosiću na sljedećem podatku o Kukuljevićim rukopisima u NSK – U fondu Zbirke rukopisa i starih knjiga pohranjena su dva govora koja potječu iz Kukuljevićeve rukopisne ostavštine, prvi u dvama prijepisima, a drugi je napisan njegovom rukom: 1. Govor Ivana Kukuljevića Sakcinskoga održan 10ga Sarpnja 1843 godine prigodom obćenitog gradomedje Zagrebačke sabora i 2. Govor na glavnoj skupštini Hrvatskoga arkeologičkog družtva 1882.
[2] Ivan Zadro (odabrao), 1999., „Ivan Kukuljević sakcinski“, Glasoviti Govori, Zagreb, str. 108. – 112.
Zadro, 1999.: 108.

[3] http://kovceg.tripod.com/sakcinskijev_govor.htm

[4] Ono što nije online – danas uopće nije; a ono što online jest to doista i jest, bez obzira na pravo stanje stvari do kojega se ne dolazi klikom miša, nego istraživačkim radom na izvorima.

[5] Smatra se da je Kukuljević prvi javno ustao protiv cenzure.

[6] Stjepana je Moyzesa, sklonom ilircima, na cenzorskom mjestu 1843. zamijenio Josip Macsik. Od 1843. do 1845. Macsik je progonio sve hrvatsko (tada pod imenom ilirsko). Smatra se da je njegova cenzorska oštrina i nesminjenost potaknula izdavanje Branislava. U Uvodu ga Šulek posprdno naziva: Mačak, čovjek mačjega imena, brkova, pogleda i prave mačje ćudi

[7] Moguće je da se misli i na tekst govora objavljen u  150. godina hrvatske riječi u Hrvatskom saboru, Zagreb, 1993., str. 9. – 10., a taj je tekst preuzet iz Branislava i prepravljen mu je nadnevak – piše da je govor držan 2. svibnja (što je točno), a u Branislavu stoji 12. svibnja što je, pretpostavljam, tiskarska pogrješka Branislavovih tiskara.

[9] Piše se gj u tuđicama, nazivima država, naseljenih mjesta i njihovih stanovnika. Inače se piše dj.

[10] U svoje vrijeme taj je pravopis nazivan korienskim, etimološkim.

 

Sanda Ham

Povezani članci

Pupovac pred sveučilišnim Tribunalom?

HF

GMO sjeme: zamišljeno kao oružje

HF

Od Foruma za etičnost do Zelenike

HF

Posljednja veleizdaja Ive Josipovića

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...