Puno se toga u četvrt stoljeća nakupilo i uglavnom spremalo pod tepih. Sad malo pomalo izlazi van, te remeti plan i program (strategiju i taktiku) aktualnog predsjednika Vlade. Pritom se samo od sebe nameće pitane: Događa li se to slučajno ili namjerno? Ne bih rekla da je to u glavnini nekakva slučajnost, jer je jako dobro termpirano i osmišljeno da bi bilo slučajno. Predsjednik Vlade se dobro nosi sa svim podmetanjima i provokacijama, što govori o njevom znanju, sposobnostima, vještinama, karakteru i kretanju ka zadanom cilju. Cilj je stabilnost postignuta, održavana i sačuvana. Za koga pitaju se mnogi? Odgovora ima više i nisu jednoznačni. Svima je jasno da ovaj premijer nije uhljeb. Došao je spasiti, ono što se spasiti može, prvenstveno svoju stranku, koja se razvodnila i otišla daleko od držatvorne stranke kakvu je imao dr. Franjo Tuđman. Dovoljno je samo pogledati saborske zastupnike, koji danas sjede na desnoj strani sabornice i retrospektivno se prisjetiti zastupnika u svim sazivima Sabora, na toj istoj strani ili u sredini, pa i na lijevoj ako baš hoćete. Neki od njih bili su ljudine, pravi narodni zastupnici, vrhunski intelektualci, domoljubi, pravi predstavnici naroda i vjerodostojni kreatori i donositelji zakonodavne vlasti.
Andrej Plenković
U ovih četvrt stoljeća puno se toga promijenilo u izboru i odabiru saborskih zastupnika, ali ne na bolje. Tome je uvelike pridonio i preferencijski paradoks. Uz časne izuzetke, osjeća se pad znanja i sposobnosti, nedostatak intelekta, neimanje elementarne kulture, naročito jezične i etičke, podbačaj u radu, porast licemjerja, obligatno pretrčavanje, neprincipijelno koaliranje, insuficijentnost demokracije, provincijski mentalitet, pomanjkanje srama, arivističko ponašanje, arogancija, bahatost, ispraznost, stranačko trgovanje, nepotizam, korupcija, razne i različite vrste zavjera, bezgranično podcjenjivanje građanstva, povećana sklonost prevari i lažima, velika umišljenost, bahatost, narcisoidnost i pohlepa. Nikakva istraživanja nisu potrebna da bi se dobio relevantan odgovor zašto se todogodilo. Odgovor je jasan. Svaki prosječan građanin Lijepe naše vrlo lako i jednostavno zaključuje kako je to zato, što u Saboru, uglavnom sjede podobni, a ne sposobni. Rezultat takvog stanja je da su na površinu isplivali ispodprosječni. Umislili su se da su sposobni i da su glavni. To se jasno vidi, jer se odražava svakodnevno u “sukobu” različitih političkih opcija i isturenih pojedinaca.
Nije rijetkost da poluobrazovani provincijski Baja kaže sveučilišnom profesoru kako je glup, da prokazani “lopov” dijeli lekcije iz poštenja, da “muljator” poziva na pravdu, da pojedinci iz “ München bojne” pozivaju prave branitelje i dragovoljce Domovinskog rata, zbog nedostatka domoljublja, da se branitelja i doktora znanosti želi proglasiti anonimcem, da se prebrojavaju krvna zrnca, da se iskrivljuje istina, naročito u povijesti, gospodarstvu i demografiji… U svemu tome nema nikakvog reda, niti smisla. Sjednice sabora sve više sliče na skup seoskih aktivista, iz poznatih serija, gdje se predsjedavajući svađa i obračunava s neistomišljenicima, uz psovke, pogrde, prijetnje i spominjanje predaka. Ponekad se time kupuje vrijeme, jer se nije skupilo dovoljno ruku za izglasavanje nečeg važnog. Ponekad se žele dobiti politički bodovi od gledatelja (glasača). Ponekad se rasipa “znanje”, “hrabrost”, nudi inovativnost i kreativnost, popabirćena iz starih novina i ponuđena kao nova ideja, slično onome kad su neki ministri i visoki dužnosnici prepisivali dijelove završnih ili diplomskih radova, te time stekli znanstveni i društveni status koji im ne pripada i dobili viši vrjedonosni koeficijent za izračun svojih plaća. Uhvaćeni u nečasnom djelu neki su ponovili svoj diplomski rad i zasluženo diplomirali, što se svakako osjeća u njihovu radu, ima značajnih odjeka, naročito u stvaranju i povezivanju važnih elemenata i bitnih parametara njihova hibridnog djelovanja (ratovanja), posebice na aktualnog premijera, u ortaštvu poznatih sukreatora, međunarodne politike i “mostu”, bez potpornih stupova, između Istoka i Zapada.
Što je rečeno za saborske zastupnike, djelomično se može prenijeti i na vladu, odnosno neke članove aktualne vlade. Jedino i shvatljivo opravdanje, zbog nedovoljnog činjenja i efikasnog nečinjenja, im može biti što veći dio njih predsjednika Vlade Plenkovića ne razumiju, naročito u komunikaciji i dijalogu, iako se on zna i može, po potrebi spustiti na njihov nivo. Očito, se nešto nužno što prije mora promijeniti. Rješenje je ili postaviti premijera sukladnog, koji će biti prosjeku ministara, ili izabrati ministre po mnogo čemu pozitivnome ravni premijeru. Preveliki je raspon među njima s obzirom na nužno potrebna znanja, sposobnosti i vještine, naročito u komunikaciji. To smo imali priliku vidjeti jučer na presici ministra Krstičevića. On bi vjerojatno puno toga htio učiniti, što je negdje vani vidio i misli kako je to zgodno, čime bi postali respektabilna vojna sila. Nejde mu baš! Ili ne zna ili nema s kim i sa čim. Kad to novinari primijete dolazi do ekscesa i neprimjerenog ponašanja, u kojem dolaze do izražaja mnoge njegove nekompetencije, naročito u poznavanju materinjeg jezika, osnove civilizacijske komunikacije i u vladnju sobom, što ne bi nikako trebalo karakterizirati ministra obrane.
Naš je iskonski problem upravo u tome, što pojedince, za evidentno i neprijeporno postignute zasluge u jednom području, u danom vremenu, nagrađujemo neadekvatnim i za njih neprimjerenim položajem, što ne donosi nikakav napredak i boljitak nikome, već stvara nepovratnu štetu, a ponekad nas i sramoti kao narod i državu. Biti dobar profesor, ne znači biti dobar ravnatelj, biti dobar novinar ne znači biti dobar urednik, biti dobar liječnik ne znači biti dobar ministar, znati lijepo pjevati ne znači znati voditi demografsku politiku, biti dobrog izgleda ne znači biti državnik, biti zaslužan i odlikovan branitelj ne znači biti ministar, biti ulizica znači biti uhljeb, biti nevjerodostojan znači opstati, dobivati poticaje ne znači imati gospodarstvo ili obrt…
Takvih primjera je mnogo. Moramo toga biti svijesni i u tom napraviti revolucionarne promjene. Najprije bi trebalo početi od samoga sebe. U svakom žitu ima kukolja, samo što neki to ne žele priznati. Kad se samo spomene kako među braniteljima ima onih koji to nisu nikada bili, kako je rattan invalidnost ne tako rijetko civilna, kako su se mnogi od njih nečasno obogatili na štetu drugih… odmah postaneš neprijatelj, onaj tko ne voli Hrvatsku. Psuju te i progone, uz razne prijetnje. Tko im daje to pravo. Ponašaju se kao SUBNOR nekada. Radi mira u kući to sve se tolerira. U državi u kojoj je sve više gladnih i siromašnih dižu se mirovine onima od kojih se očekuje da bi mogli negdje podići šator i na ulici prijetiti plinskim bocama, stanovnicima glavnog grada.
Toga bi se trebalo osloboditi i krenuti drugim i drugačijim smjerom. Smjerom i radom koji jamči i osigurava bolji život za svakoga, sigurnost, slobodu, osobni razvoj, mogućnost stvaranja obitelji, vraćanje povjerenja u državne institucije i državne dužnosnike, bez obzira kojoj političkoj stranci pripadaju. Možda bi bilo dobro za početak maknuti u stranu sve ideologije, naročito one koje polariziraju i na bilo koji način dijele narod, te sve pametne glave staviti na kup i osmisliti kako dalje. Nisu drugi pametniji od nas, osim u shvaćanju što ih koći i što im smeta u razvoju i napretku. Kod nas oni koji bi morali to ne shvaćaju ili ne žele shvatiti. Mi smo sami sebi najveći neprijatelji. Zar je bitno tko je glavni? Uostalom, to se zna – premijer, zbog opsega, djelokruga, obujma, važnosti, višestrukosti i zakonski utvrđenih poslova u svojoj domeni je najodgovornija i prva osoba u državi. Velika je nelogičnost i zabluda da se predsjednik Vlade bira posredno, a predsjednik države neposredno. To daje virtualni status i važnost predsjedniku države, koji on zapravo nema. Sukladno tome neki od njih, si uzimaju pravo, ovlasti i zaduženja koja verbaliziraju, čime dobivaju političke poene od nedovoljno educiranih birača, na banalnostima, obećavajući ljudima ono što nikako ne mogu ispuniti,praveći se kako sve mogu riješiti jednim pozivom određenog ministra. To je smiješno, a bilo bi žalosno kad bi to bila istina. Nije jedanako zvati predsjednika da te pogura za ministra, kao i javno tražiti tog ministra da uradi nešto za ljude u čijim se dvorištu instaliraš, sa svim insignijama i pratećom kamarilom, kako bi zorno pokazao svoju moć. U kojem stoljeću mi to živimo i u kojem dijelu Zemlje. To asocira na filmove u kojima svemoćni vrač dolazi sa svojim blještavilom i nadnaravnom moći u neku prašumsku zabit, gdje svojim “čarobiranjem” razveseli domoroce. Takva vremena su daleko iza nas. Danas je svugdje, a naročito na čelu države, potrebno “složiti” pravi tim stručnjaka, pametnih, hrabrih i poštenih ljudi, koji žele služiti narodu, a ne očekivati da narod njima služi. Očekuje se da vođe timova budi najbolji u svemu. To je nemoguće uvijek postići.
Vođa tima bi trebao za svoj tim odabrati jednake ili bolje od sebe. To čine hrabri i mudri. Njegovo umijeće “vladanjem” takvima i postizavanje njihove maksimalne “korisnosti”, prikazat će svu njegovu sposobnost, moć osobnog razvoja i ostvarenje cjelokupnog prinosa razvoju gospodarstva i društva. To nije lako niti jednostavno. Međutim istraživanja i praksa pokazuju da je puno teže, složenije i neproduktivno “vladati” ispodprosječnima, nekompetentnima, napuhanima, bahatima, s ispraznim velikim egom, brzopotezno obrazovanih s kvazi akademskim titulama. Ne trebaju istraživanja, sve to gledamo četvrt stoljeća i zbog toga jesmo tu gdje jesmo, na začelju, unatoč svemu onome što prirodno ima Lijepa naša, od geografskog, geostrateškog i geopolitičkog položaja, preko prirodnih, civilizacijskih, povijesnih i kulturnih različitosti i raznolikosti, do sposobnih, marljivih i poštenih ljudi, koje su zasjenili lopovi, lažljivci, kukavice i “Jude”.
Ne treba aktualnog predsjednika Vlade učiti govoriti francuski ili neki drugi strani jezik. Predsjednik Vlade to zna, kao i primjereno, kulturno i gospodski se ponašati tamo gdje treba. Ponekad na osionost treba odgovoriti u istom tonu, kako bi pokazao da zna i tako, ukoliko je potrebno. Potrebno je i puno više. Dovoljno je “prošetati” nekim portalima. Nikada niti jedan Predsjednik Vlade nije bio napadan na tako primitivan, nedostoja, nizak, balkanski i sramotan način. Velikim dijelom je to zato što je premijer prije svega gospodin, diplomat, državnik, daleko iznad onih koji po njemu pljuju i pokušavaju ga dezintegrirati, marginalizirati i prikazati nesposobnim, u svakom pogledu. Takve je lako naći. Predsjednik Vlade se samo treba okrenuti, pogledati iza svojih leđa i napraviti već jednom ono što je nužno potrebno.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više